Osobama s manjkom samopoštovanja često se savjetuje da se usredotoče na svoje jače strane. To može biti dobro, no ako u pozadini leži ideja da samo jake osobe nešto vrijede, onda nam taj savjet ne pomaže mnogo. „Dugo sam mislio da je negativna slika koju sam imao o sebi neka vrsta krjeposti. Često su mi govorili da se čuvam oholosti i taštine pa sam počeo vjerovati da podcjenjujući sebe činim dobru stvar. No sada uviđam da je pravi grijeh nijekati Božju bezuvjetnu ljubav i previđati vlastitu izvornu dobrotu. Jer, ako se ne oslanjam na tu prvu Božju ljubav i na tu izvornu dobrotu, gubim doticaj sa svojim pravim ‘ja’ i upropaštavam sama sebe tražeći među ‘krivim’ ljudima i na ‘krivim’ mjestima ono što se može naći jedino u domu mojega Oca.“1

Kada bismo doista vjerovali da imamo dostojanstvo Božje djece, tada bismo posjedovali i zdravo uvjerenje o vlastitoj vrijednosti. Najintimnije središte moga bića nešto je što dolazi od samoga Boga, ono je otajstvo, jedinstvena slika o meni koju je stvorio Bog. Onome tko zna da ga Bog bezuvjetno voli i štiti nije teško vjerovati u vlastitu vrijednost. „Nemoj se premalo cijeniti jer te Bog silno cijeni“, govori jedna poslovica s Istoka.

U našemu životu često nedostaje žara. Možda izbjegavamo mračne dubine svojega života kako bismo izbjegli bol, no na taj način ne dospijevamo niti do njegovih visina. Živimo u malograđanskoj prosječnosti koja izbjegava svaki „ekstrem“.

Ako se čovjek skriva iza debelog zida i zatvara transcendentnome, onda nije u doticaju sa samim sobom, niti će se moći otvoriti svijetu. Kako bi to ostvario nužno je da „položi oružje“, da prihvati vlastitu ranjivost, prizna svoje granice, pukotine i nedostatke te konačno odbaci ono u čemu većina ljudi pronalazi sigurnost. U tomu podvigu neće mu manjkati Božje ljubavi. Bog želi pokazati svoju snagu upravo po ljudskoj slabosti (usp. 2 Kor 12,9) i stoga najčešće bira ono što je slabo i beznačajno u očima svijeta (usp. 1 Kor 1,27).

Isus se dotiče tog otajstva u prispodobi o svadbenoj svečanosti koju kralj priređuje za svojega sina. Oni koji su uživali društveni ugled, nesumnjivo plemeniti i religiozni ljudi, odbili su njegov poziv. Imali su drugog posla; previše su bili zaposleni. Prosjaci, bogalji i hromi, pak, bili su slobodni; došli su i napunili dvoranu (usp. Mt 22,1–14; Lk 14,15–24). Ovdje vidimo kako su se stvari obrnule: maleni su bliži Bogu, odbačeni su izabrani.

Bog može činiti čudesne stvari s mojom bijedom. Stoga mogu reći „da“ onom najbjednijem i najneuglednijem što pronalazim u dubini svoga srca. Vjerujem da je, kao što kaže sveta Mala Terezija iz Lisieuxa, „ljubav tako snažna da može izvući korist iz svega, iz onog dobrog i lošeg u meni“.2 Imati zdrav osjećaj vlastite vrijednosti znači znati prihvatiti svoju svijetlu stranu, kao i onu mračnu, svoje visine i dubine, ono uzvišeno, kao i ono nisko.

Onaj tko je u stanju drugima priznati vlastite nedostatke istinski je snažan. Primjer nam daje papa Benedikt XVI. koji je, dok je još bio kardinal, u jednom intervjuu ispričao kako je u svojim školskim danima patio što je najgori u razredu iz tjelesnog odgoja, umjesto da se usmjerio na to da uvijek bude najbolji u svim ostalim predmetima.3 Snažna je i ona osoba koja može ostati mirna kada je drugi osuđuju zato što je postupila prema vlastitoj savjesti. Biti ono što jesi znači osjećati se slobodnim i čistim. Ne biti ono što jesi znači osjećati se otuđenim i uprljanim.

Na kraju, jasno vidimo da se pred nama nalazi mnogo više mogućnosti nego što smo mislili, kao i to da Bog može učiniti mnoga čudesa u nama ako se sjedinimo s njim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Živjeti slobodu nagom vjere” Jutte Burggraf. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Footnotes

  1. H. Nouwen, Povratak izgubljenog sina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., str. 136.
  2. Terezija iz Lisieuxa, Autobiografski rukopis A, 53, u: Sabrana djela, Burgos, 1998.
  3. Usp. J. Ratzinger (Benedikt XVI.), intervju s Martinom Lohmannom, Bayrischer Rundfunk, 28. prosinca 1998.