'HEGEMONIJA MRŠAVIH TIJELA'

Mršavost nije kršćanska vrlina

“Strah od debljine nije strah od smrti niti od bolesti. To je strah od života nad kojim se nadvila sjena sažalijevanja i osuđivanja okoline.”

mršavost mršavljenj vitalnost

Foto: Shutterstock.com

“Smije li muž reći svojoj ženi kako bi volio da ona smršavi?” upitao je naš prijatelj Andrew, dok je opisivao kako se nedavno brak njegova prijatelja uzburkao kada je on svojoj ženi rekao da ne bi bilo loše da izgubi koji kilogram.  

“Koji mu je bio motiv da to kaže?” upitala sam. “Zdravlje ili izgled njegove žene?”

“Vjerojatno i jedno i drugo,” priznao je Andrew.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Istina je kako se često iza naših novogodišnjih odluka da vježbamo, krenemo s dijetom i smršavimo kriju suprotstavljeni motivi. Čak i kada priznamo kako je danas na snazi opsesija ljepotom i mladošću, te kada se suprotstavimo kulturi mršavosti, često je i naša želja za vježbanjem i provođenjem dijeta ponukana time da bismo voljeli biti mršavi, te takvi i ostati.  

U našem društvu vlada “hegemonija mršavih tijela”, čime se ovjekovječuje stigma protiv debljine, kako je napisala Lisa Ann Cockrel za portal Her.meneutics. “Strah od debljine nije strah od smrti niti od bolesti”, rekla je. “To je strah od života nad kojim se nadvila sjena sažalijevanja i osuđivanja okoline.”

Očito pokušaji da se smršavi (ili inzistiranje da bi naš supružnik trebao smršavjeti) samo zato što težimo imati priznanje koje donosi mršavost u ovom društvu, nije teološki održiv razlog. No možda bismo se ipak mogli složiti kako je mršavost zdrava, i zar ne bi onda poboljšanje fizičkog zdravlja bio razlog koji je biblijski prihvatljiv i zbog kojega bismo željeli ostati pri našim odlukama o održavanju tjelesne težine u ovoj godini?

Biblija nam opet i opet iznova potvrđuje praksu po kojoj bismo se trebali brinuti za naša tijela (1 Kor 3,16, 17; 6,19, 20; 1 Tim 4,8), međutim ne možemo odmah bez prethodnog promišljanja stati u obranu mršavosti kao kršćanske vrline. Osim toga, nova istraživanja se suprotstavljaju uvriježenoj tvrdnji koja kaže kako je mršavost odraz zdravlja i brige. 

Ne samo da je moguće imati višak kilograma i još uvijek biti zdrav, nego je itekako moguće biti mršav i nimalo zdrav. Mršavost i sjedeći način života možda neće izazvati stid, ali svakako nijedno od to dvoje nije dobro za nas.

Lagala bih kada bih rekla kako se i sama nisam prešutno složila s kulturom mršavosti. Unatoč uvjerljivim znanstvenim istraživanjima koja su dokazala kako vježbanje poboljšava kvalitetu naših života, posljednjih godina nisam uspijevala redovito vježbati jer sam uvijek uspijevala biti dovoljno vitka.

“Mi smo teleološka stvorenja. Mi smo takva bića kojima je ljubav usmjerena na različite završetke ili ciljeve (grčki: teloi)”, napisao je James K. A. Smith u svojoj knjizi “Desiring the Kingdom” (Željeti Kraljevstvo). “Ne pokreću nas vjerovanja, nego nas potiče telos koji želimo.”

Drugim riječima, ono što radimo manje se temelji na onome što znamo da je istinito, a više na onome što želimo. U mom slučaju, dugo sam vremena u pogledu vježbanja i njegovih blagodati imala točne i ispravne informacije, no sve do nedavno to me nije uspijevalo dovoljno motivirati. Morala sam se pokajati, ne samo za ono što nisam učinila, nego i za ono što sam sebi dopustila da zavolim. A i ja sam jednako prionula uz trend mršavosti.  

Ove godine sam se konačno obvezala, uz Božju pomoć, da ću vježbati i brinuti se za svoje tijelo. Manje mislim na obujam svog struka, a više na vitalnost koju bih željela imati jednom kad budem imala 70 ili 80 godina, ako mi Bog podari te godine.

Statistički, danas se živi dulje, no duže je i životno razdoblje u kojem se borimo s kroničnim bolestima. Vježbanje može poboljšati naš život u starijoj dobi. Neće nužno otkloniti kronične bolesti poput dijabetesa ili raka ili Alzheimerove bolesti, no može odgoditi ili skratiti njihov tijek.  

“U pravilu, ljudi koji imaju jaku aerobnu spremnost, u pet posljednjih godina života dobiju neke kronične bolesti umjesto da se s njima bore 10, 15 ili čak 20 godina”, piše blogerica Gretchen Reynolds u kolumni o zdravlju magazina “New York Times”, u članku o dobrobitima vježbanja u srednjoj životnoj dobi.

Kako starimo, vitalnost je cilj koji se svakako isplati, kako je to biblijski zabilježeno u nekim odlomcima poput Psalma 92: “K’o palma cvate pravednik… rod donose i u starosti, sočni i puni svježine.”

Ako nam znanost poručuje kako vježbanje u sadašnjem trenutku doprinosi vitalnosti u kasnijoj životnoj dobi, trebali bismo poslušati taj savjet: predvidjeti nešto, nije manje bitno od prakticiranja biblijske mudrosti. Osim toga, naši napori da poboljšamo zdravlje u starijoj dobi mogu uz to olakšati fizičke, financijske i emocionalne terete budućih generacija koji će ih morati snositi brigom za nas kad za to dođe vrijeme.

Vitalnost u starijoj dobi nam nudi veći niz prilika da izgrađujemo veze i utječemo na svoju djecu i unuke. Knjiga Postanka je oblikovana kao priča “naraštaja” (Post 2,4; 5,1; 6,9; 11,27; 25,12; 25,19; 36,1; 46,8). S takvom narativnom konstrukcijom, autor inzistira da se Božja aktivnost proširi izvan djelokruga jednog ljudskog života. Bilo da imamo biološku djecu ili ne, ovo naslijeđe naraštaja još uvijek može biti naše, jer i Novi zavjet podržava težnju da stariji muškarci i žene poučavaju mlađe članove Crkve i utječu na njih (Poslanica Titu 2,3; 4; 1 Petrova 5,1-5).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Eto cilja kojem se isplati stremiti. I onda, kada milošću Božjom, sutra ujutro zavežem svoje tenisice, trčat ću za tim da budem vitalna – a ne mršava – i onda kada mi kosa bude sijeda.

Jen Pollock Michel | www.christianitytoday.com

Prijevod: T.S. | Bitno.net

Objavljeno: 23. siječnja 2017.

Možda vam se svidi