UMIJEĆE ŽIVLJENJA

Mrmljanje nam samo dodatno komplicira život

Mrmljanje u koje se upuštamo misleći da je bezopasno i da ćemo si putem njega olakšati teret života zapravo nam ga ne olakšava nego je čest izvor dodatnog nemira, nezadovoljstva, pa i straha koji nas mnogo puta koči.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

U Knjizi Brojeva opisan je prizor u kojem Bog šalje Izraelce u izviđanje Obećane zemlje. Tako Izraelci, na Božji poziv, odlaze promatrati tamošnji narod koji sigurno nije spreman tako lako prepustiti drugome vlastitu zemlju. Budući da je i život svakoga od nas svojevrsna borba, ne priželjkujemo li i mi slična „izviđanja“? Možda misleći da bismo time uspjeli predvidjeti život i spremniji dočekati opasnosti. Da bismo mogli odlučiti je li nešto dobro za nas, isplati li se upustiti u nešto, kamo idemo, ima li nešto smisla, očekuje li se prevelika žrtva… No pitanje je, bismo li i tada uspjeli ostati svjesni one najosnovnije i najvažnije spoznaje za nas: da nismo sami?!

Tako je bilo i s Izraelcima. Na povratku su im usta puna dojmova. I dok jedni tvrde da je to zemlja koja „proždire svoje stanovništvo“ i da bi bilo bolje da su pomrli još u zemlji egipatskoj nego da su doživjeli i ovo, drugi govore da je zemlja izvanredno dobra i da će im je Jahve, ako bude dobrostiv, i dati. „To je zemlja u kojoj teče med i mlijeko.“ Najveća razlika bila je u krajnjoj liniji u tome što su neki uspjeli računati na Boga, a neki su ga ne samo ispustili iz te računice nego su se i bunili zbog onoga što im je priredio. Čitamo li dalje otkrivamo da su Izraelci koji su se bunili na kraju i pomrli, a na životu su ostali samo Jošua i Kaleb.

Ti različiti izvještaji i posljedice koje su uslijedile mogu i nama poslužiti da se zapitamo da li i mi mrmljamo. Mrmljanje u koje se upuštamo misleći da je bezopasno i da ćemo si putem njega olakšati teret života zapravo nam ga ne olakšava nego je čest izvor dodatnog nemira, nezadovoljstva, pa i straha koji nas mnogo puta koči. Možda nam Gospodin upravo sada, upravo u ovoj kušnji koju možda prolazimo želi darovati veće povjerenje u Njega, no trebamo najprije uvidjeti da nam je ono potrebno, i da se od njega živi. I ponajviše se to osjeti u teškim trenutcima – da trebamo nekoga da nas „nosi“. Izraelci koji su se uzdali u Boga smatrali su da im narod one zemlje ne može ništa jer je Bog s njima. Bili su spašeni već samom vjerom. Kad bismo tako samo znali češće si reći, a naročito u iskušenjima: „Bog je sa mnom.“

To su jedina dva načina kojima čovjek može odgovoriti na životne izazove. Može se buniti protiv njih, gubiti strpljenje, izgovarati besmislene rečenice tipa „bolje bi nam bilo da nas nema nego da smo iskusili još i ovo u životu“, no to je put koji ne donosi blagoslov, ne donosi mir za kojim toliko žudimo. I na neki način čineći tako osuđujemo sami sebe. Drugi put je put predanja Bogu i put ljubavi koji je protivan strahu. Jer kako stoji u 1. Ivanovoj poslanici „ljubav izgoni strah“, a „tko se boji, nije savršen u ljubavi“.

Jedna prilika koja mi je jasno ukazala na to bila je rođenje mog prvog sina. Htijući se pripremiti za taj veliki i novi događaj u mom životu, kupila sam knjižicu pod naslovom „Duhovni pristup rađanju“ autorice Kelly J. Townsend. Uz mnoge korisne savjete vezane uz sam porod i kako mu pristupiti na prirodan (bez epiduralne recimo) i duhovan način, kako ne upasti u začarani krug koji strah stvara (strah – tijelo se opire trudovima što stvara jaču bol – strah…) ostala mi je u pamćenju i molitvica koja je glasila otprilike ovako: „Ne želim biti nigdje drugdje u ovom trenutku nego upravo ovdje sa svojim djetetom.“ Te riječi su budile u meni veću spremnost na žrtvu, na prihvaćanje boli, ali i ljubav prema djetetu koje je isto prolazilo ono što i ja. Dakle ljubav izgoni strah. Tijekom poroda sam se molila Duhu Svetom, naravno ne naglas, no i ova molitvica me zaista „nosila“. Ne trebam ni naglasiti koliko me podsjetila na one Marijine riječi „Neka mi bude“ i neizmjerno sam zahvalna što ih je netko uvrstio i u ovaj kontekst i što sam naišla na njih. Za razliku od tolikih izgovorenih „joj, ja ne bih…“ kojima se trudimo zanijekati stvarnost no koje nam na kraju odnose snagu koja nam je potrebna. Budući da vanjsko držanje nije odijeljeno od naše nutrine, ono odzvanja upravo u njoj.

Paradoksalno ali što se više bunimo i nastojimo izmijeniti vlastiti život, to si veću muku stvaramo. Samo predanjem Bogu strah i brige gube svoju moć nad nama. Tada uviđamo da Bog čini da napredujemo u životu – unatoč svemu. Strah se zapravo može umnažati u našem životu jer mu pridajemo veću važnost nego što zaslužuje. Jacques Philippe u jednoj svojoj knjizi piše o tome što treba učiniti ako se ne uspijevamo predati Bogu i uz sveca kojeg citira zaključuje – da se ipak valja predati.
Znakovito je i da su plašljivi Izraelci tvrdili da su vidjeli divove u izviđanju Obećane zemlje. Radi se o preuveličavanju kojem i sami toliko puta podliježemo. Zato je korisno vježbati se i u malim stvarima kako ne bismo odmah pokleknuli u većim iskušenjima: kad bismo htjeli mrmljati probajmo zaustaviti se, nastojeći naći neko dobro. Možda bismo otkrili kroz neko vrijeme da nam se sve te negativne misli i osjećaji ne vraćaju poput bumeranga da nas dodatno oslabe već da smo jači nego što smo u prvi mah mislili, naravno Božjom milošću.

Nekoliko godina unatrag čula sam svjedočanstvo jednog preživjelog u strašnoj nesreći. Ne sjećam se više okolnosti te nesreće, ali se sjećam da je preživjeli ispričao da je u trenutku kada se našao ranjen na podu znao da treba ostati smiren. Gubio je mnogo krvi i nije sebi dao zaspati, no dok su ljudi oko njega vikali i svim snagama zapomagali da im se pomogne, on je osjećao da mora ostati smiren kako ne bi izgubio još više krvi. I preživio je. Slično vrijedi i u duhovnome životu.

Marijine riječi „Neka mi bude“ uvijek nam mogu biti putokaz i valja ih probati učiniti i svojima. Možda bismo otkrili da se više ne nalazimo na stalnoj vjetrometini vlastitih briga i mrmljanja.

Jasmina Marijanović | Bitno.net

Objavljeno: 20. rujna 2016.

Možda vam se svidi