MIT O SREĆI

Oni koji najviše trče za srećom, na kraju je posljednji i nađu (ili ne nađu)

Moj je otac shvatio paradoks sreće: Oni koji najviše trče za srećom, na kraju je posljednji i nađu (ili je ne nađu). To je zato što se odlučuju na brzoplete odluke. Žive životom bez reda, uvijek tragajući za nečim u čemu će pronaći (privremeno) zadovoljstvo.

mit o sreći traganje za srećom kako biti sretan

Foto: Kathy/Flickr.com

Jednog jutra, kad sam imao 13 godina, upitao sam svoga oca dok se spremao za posao: “Tata, jesi li ti sretan?”

Dugo je vremena gledao u mene. Tada mi je odgovorio: “Sine, muškarac nema vremena razmišljati o takvim stvarima. Muškarac napravi ono što treba napraviti.” Nakon toga uputio mi je jedan od svojih “razumjet ćeš kad odrasteš” osmijeha i otišao na posao.

O toj “razmjeni mudrosti” u posljednje sam vrijeme dosta razmišljao – posebno u ovom vremenu darivanja. Ako se pokaže točnim dosadašnja tradicija, većina darova ove godine bit će “motivacijske” naravi i bit će usmjerena prema traganju za srećom i životnim ispunjenjem. Među silnim poklonima sigurno će se naći i bestseler Rhonde Byrne “Tajna” (The Secret) koji se prodao u više od šest milijuna primjeraka (knjiga i DVD-ova). Prema riječima iz spomenute knjige, vi u sebi držite ključ svog osobnog i potpunog ispunjenja.

Naći će se tu i druge “inspiracijske” sezonske knjige – pri tome ne mislimo na priručnike za samopomoć koji nastoje prodati sličnu poruku. Uzmimo za primjer knjigu “Jedi, moli, voli” Elizabeth Gilbert, koja prikazuje (književni) put jedne žene prema sreći. Na tom putu ona odluči napustiti udobnosti svog sigurnog života kako bi krenula putem istraživanja.

Knjiga Jedi, moli, voli dospjela je na vrh književnih ljestvica nakon “blagoslova” koji je dobila od Oprah. Guru za samopomoć Tony Robbins u posljednje vrijeme također zasipa svoju online zajednicu ponudama za godišnji odmor. Njegovi aranžmani, koji uključuju ulaznice na seminare o “ponovnom pronalasku samog sebe”, po svoj prilici završit će među darovima za blagdane.

Ako se potraga za srećom trenutno ne nalazi u središtu Božića, ona će se sigurno pojaviti kroz naredne tjedne. Prema dobro ustaljenoj praksi, novogodišnje odluke koje ne uključuju gubitak težine, obično se odnose na prihvaćanje promjene, potragu za vlastitom srećom, ispunjenje svojih snova, itd. Mi smo potpuno uronjeni u potragu za srećom.
To je žalosno, jer može se dogoditi da nas upravo ta potraga spriječi u prolasku same sreće ili bar neke njezine blijede kopije.

Nemojte me krivo shvatiti. Ne smatram kako je stoički mačizam mog oca put kojim bi se život trebao kretati, ne uzimajući u obzir naš spol. No iskreno, većina nas je izgledala puno sretnija, ili barem mirnija, prije nego nas je napao “pokret potrage za srećom”. Myrna Blyth, dugogodišnja glavna urednica magazina Ladies’ Home Journal, objasnila je ovo stajalište u svojoj knjizi “Spin Sisters” (2004.). Gđica Blyth provela je neformalno istraživanje nad temama u ženskim časopisima kroz posljednjih nekoliko desetljeća. Zaključila je da su žene preuzele iz tih časopisa poruku da nikada nisu uistinu sretne – nikada dovoljno dobre, nikada dovoljno ispunjene, nikada dovoljno daleko na putu da “imaju sve”.

Ne smijemo svu krivicu svaliti na ženske časopise. S pojavom sve većeg broja gurua za osobni razvoj, čitava je generacija stvorila mišljenje da je vječna sreća osobno pravo dobiveno rođenjem. Kroz protekla četiri desetljeća ideje “samoosnaženja” i “samoostvarenja”, srodnici u američkoj psihomuljaži, stvorili su ono što Alexandra Wolfe (New York Observer) naziva “najrazmaženijom generacijom u američkoj povijesti”. Nekada smo se smijali ekscesima “ja generacije”, malignom narcizmu koji je utjelovila TV serija Seinfeld. Ako se danas ne smijemo toj stvarnosti, to je zato što tu više nije riječ o karikaturi jedne stvarnosti – već o stvarnom životu u kojem mi živimo.

Suprotno od onoga što kaže Oprah, nije “sve što želiš u životu” moguće dobiti (osim, možda, ako si Oprah). Sjetite se uvježbanih govora ravnatelja u vašim školama na skupovima počasnih učenika: “U ovoj velikoj zemlji možete čak i postati predsjednik ako to želite!” Iako tehnički postoji šansa da netko postane predsjednik, ne postoji šansa da svi postanu predsjednici. No to se (ne) podrazumijeva. U mom slučaju, dok sam odrastao u Brooklynu očajnički sam htio igrati za Dodgerse. Ispred sebe sam imao milijun drugih mladih konkurenata, od kojih su neki imali vještine dostojne prve lige. Ako je to tvoj san – jedini san koji će te učiniti sretnim – što ćeš napraviti ako te Dodgersi odbiju?

Znamo što neki od nas možda čine ako im planovi propadnu. U godinama između 1960. i 1999., u periodu najintenzivnijeg “ugađanja”, utrostručio se broj samoubojstava ljudi između 15. i 24. godine (na svako “uspješno” učinjeno samoubojstvo bilo je 100 do 200 mladih ljudi koji su pokušali izvršiti samoubojstvo). Oni koji se nisu uspjeli ubiti našli su druge načine za bijeg iz vlastite stvarnosti. Danas, gotovo jedna petina ljudi ispod dvadeset godina priznaje da se redovito opija. Milijuni drugih posjećuju liječnike, tražeći recepte za Prozac, Xanax i slične lijekove. Iako bi bilo nesmotreno izvući jednoznačan zaključak, zar je nemoguće zanemariti ono što ove tmurne brojke predstavljaju i što se dogodi kada se ljudi, odgojeni u “nebeskoj iluziji”, susretnu sa sirovom stvarnošću svijeta koji ne oprašta a oni ne mogu izaći na kraj s tim?

Evo još nešto što mi je moj otac rekao: “Život nije izgrađen oko ‘zabave’. On je izgrađen oko postizanja osobnog mira.” Možda je moj otac shvatio paradoks sreće: Oni koji najviše trče za srećom, na kraju je posljednji i nađu (ili je ne nađu). To je zato što se odlučuju na brzoplete odluke. Žive životom bez reda, uvijek tragajući za nečim u čemu će pronaći (privremeno) zadovoljstvo.

Možda je na sreću najbolje gledati kao na neprekidni maraton, a ne kao na slijed isprekidanih sprinteva. Sreća je dugoročna obveza koja nas ponekad poziva na žrtvu i odricanje od samog sebe, kompromis i mirenje sa stvarnosti.

Na kraju krajeva, možda je sreća znati kada je vrijeme odustati od nečega – smiriti se i reći “dosta je”. U današnjem vremenu ovo bi bila vrlo nepopularna poruka.

Moj otac u svom životu nije imao sve što je htio, no vjerujem kako je u sebi imao mir sa samim sobom i životom koji je vodio. Ne bi li to bilo dosta za svakoga od nas?

Steve Salerno | CERC

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net

Objavljeno: 19. prosinca 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi