U ono vrijeme reče Isus: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”

(Mt 11,25-30)

Mogu vam posvjedočiti da sam uvijek u iščekivanju Duha Svetoga prihvaćajući život takvim kakav jest. Često me znaju upitati: „Elvira, koji je tvoj program?” Nikad takvo što nisam imala. Moj program je osluškivati život i kročiti putem koji mi Duh Sveti ukazuje.

Radeći s mladim ljudima ovisnima o drogama, brzo sam naučila da vole staviti „maske” kako bi pokazali da su netko i nešto, jer se srame vlastite krhkosti. Time sebe strašno opterećuju jer patnja koju nose u sebi samo raste.

Kažem vama kao i njima: ne trebamo se sramiti vlastite obiteljske priče i svoje prošlosti. Do moje dvadesete i ja sam se sramila svoje obitelji. Bili smo strašno siromašni, devetoro nas u kući, a otac alkoholičar. To je bilo veliko poniženje za mene: u osnovnoj školi tata bi dolazio po mene biciklom dok bi mu se djeca rugala vidjevši ga kako tetura cestom. Govorili su mi: „Gle, otac ti se napio!” Zapravo su govorili istinu, no meni je tu istinu bilo strašno teško prihvatiti, sramila sam se. Normalno, bila sam dijete. Danas se ne sramim reći da je moj otac bio alkoholičar jer sam konačno razumjela neke stvari. Shvatila sam da je vrijeme koje sam proživjela u siromaštvu bilo moja škola života, moj fakultet; a moj otac je bio sredstvo u Božjim rukama kako bili naučila što je žrtva, ustrajnost, poslušnost, hrabrost.

Sve to sada znam jer sam doživjela najveću providnost koju čovjek može doživjeti: susrela sam Božju ljubav. Kroz taj susret prihvatila sam svoj život na potpuno novi način, znajući da je uronjen u Božji život.

Zbog toga sam mladima u našoj Zajednici predložila molitvu. U molitve se susreće Boga. Sigurna sam da križ koji su proživjeli u svome životu treba preobraziti kroz susret s Gospodinom. Mladi dolaze k nama nakon što su njihove majke potpuno shrvane, nakon što su ih očevi istjerali iz kuća… Ne mogavši više lagati oca, majku, nikoga, našli su se sami i zavapili. To je prvi korak. Ako u boli zavapimo Gospodinu dopuštamo mu da nas primi za ruku i da nam pomogne.

Tako križ beznađa postaje put po kojemu dolazimo Bogu. Ako naš križ susretne Kristovo raspelo, tada će nas ono nositi. Mi danas možemo zahvaliti tome križu na kojem je bio raspet naš Kralj, naš Spasitelj, Onaj koji nam nastavlja davati život. Taj Križ je put spasenja. Svi su bili na križu, roditelji i djeca, no taj ih je križ, malo po malo, doveo do spasenja.

Križ nije težak ako ga se proživljava u istini i providnosti. Kroz ove godine Zajednice naučili smo da se križ zapravo ne nosi, već je uskrsli Krist onaj koji nosi nas.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Punina radosti” Majke Elvire. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.