Dok sam još bila djevojčica, moj mi je otac često govorio da sam lijepa.

Unatoč svim komplikacijama i poteškoćama kroz koje sam prolazila dok sam odrastala – u vezama, obrazovanju i poslovima – uvijek me je u određenoj mjeri štitio osjećaj vlastite vrijednosti.

Kada pokušam prisjetiti se svih stvari koje mi je moj otac dao kroz sve te godine, shvatim da su njegova mudrost i ljubav utkane u srž osobe koja jesam. Možda je teško odrediti jednu specifičnu stvar, ali iz iskustva znam da je njegovo nježno podsjećanje na moju ljepotu bilo jedan od najvećih njegovih darova. Njegova je ljubav tihi, uporni glas, oružje protiv buke svijeta koji mi stalno govori kako bih trebala izgledati ili ponašati se drugačije, i pomaže mi prihvatiti samu sebe.

Kada sam bila malena, jedna mi je od najdražih stvari bila da mi otac naglas čita priče. Za mene bi pred spavanje otvarao knjige poput čarobnih škrinja s blagom, koje su sadržavale čitave svjetove, vodeći me kroz djela J. R. R. Tolkiena, C. S. Lewisa, Georgea MacDonalda, Hansa Christiana Andersena i Jane Austen, između mnogih drugih. Junaci i junakinje imali su mana kao i ja, ali na kraju bi ipak znali razliku između dobroga i lošega, a što je najvažnije, znali su kako voljeti. Upravo me je tome moj otac – na sebi svojstveni, tihi način – cijelo vrijeme poučavao.

Jednoga dana prošle jeseni probudio se s tako jakom boli da je jedva mogao hodati, i žurno smo ga odveli u bolnicu radi hitnih snimanja. Još se od proljeća loše osjećao, i išao je zubaru i liječniku zbog otekline na čeljusti, ali sve krvne i ostale pretrage imale su negativne rezultate, i rečeno mu je da je ta kvrga vjerojatno oteklina na žlijezdi poslije kompliciranoga vađenja zuba. Boljelo ga je u križima, ali nakon još pretraga i dalje nitko nije znao što uzrokuje bol. Raspitivali smo se o specijalistima za leđa, i nadali se da će bol nestati uz masaže.

Hitne snimke konačno su otkrile ono oko čega su liječnici tako dugo razbijali glavu – dijagnosticiran mu je uznapredovali oblik raka. Lišće je počelo opadati s drveća u velikim vatrenim vrtlozima, i počeli su prvi mrazovi, a moja je obitelj hodala bolničkim hodnicima, osjećajući se poput uljeza koji su ušli u nečiji tuđi ružan san. Moj se um u otupljenosti nastojao prisjetiti neke paralelne situacije, nečega poznatoga prema čemu bih se mogla orijentirati, i dohvatio se prvoga puta kada smo dobili psa. U tome sam se trenutku osjećala kao da stojim negdje izvan svojega tijela i promatram svoju obitelj. „To je tako smiješno”, govorila sam svojim sestrama. „To je tako smiješno. Sada smo jedna od onih obitelji sa psom.”

„To je tako smiješno”, ponavljala sam samoj sebi na odjelu za onkologiju. „Sada smo jedna od onih obitelji s rakom.”

Od lijekova je tatin dah postao sladak, poput mirisa cvijeća. Liječnici su napravili odljev njegova lica, i gađali su tumore radijacijom sve dok njegovo tijelo to više nije moglo podnijeti. Njegova bol se smanjila kako su tjedni prolazili, a onda su mu liječnici počeli davati hormonsku terapiju. Kako ubiti rak, ukorijenjen tako duboko, a da ne ubijemo druge, zdrave stanice? Moja mlađa sestra nevoljko je sjela na vlak i vratila se na sveučilište da nastavi prekinuti semestar. Čekanje je počelo.

Kada sam bila malena, moj bi mi otac često govorio: „Nemoj se izgubiti u brizi zbog toga što bi se moglo dogoditi. Promatraj svijet i voli ga, voli pojedinosti. Potraži uzorak u oblacima, ili u komadu mahovine.” Toga sam se savjeta često prisjećala tijekom djetinjastih razdoblja nostalgije, i nekih odraslijih borbi, dok sam se nastojala snaći u svijetu rada. No taj mi se savjet nikada nije češće vraćao u misli nego tijekom posljednjih nekoliko mjeseci.

Junaci i junakinje imali su mana kao i ja, ali na kraju bi ipak znali razliku između dobroga i lošega, a što je najvažnije, znali su kako voljeti. Upravo me je tome moj otac – na sebi svojstveni, tihi način – cijelo vrijeme poučavao.

Poslije početnoga straha i šoka, život se manje-više vratio u normalno stanje. Danas ponekad i zaboravim da tata ima rak, i jedini znak da nešto napada srce naše obitelji jest sve veća bliskost i iskrenost među nama svima. Otvorena privrženost i potpora jednih drugima, koja je uvijek bila prisutna, sada je stalni prioritet. Nema potrebe željeti da smo stvari uradili drugačije. Uživamo jedni u drugima, uživamo u osmijesima i šalama i svakodnevnim trenucima, kao što smo uvijek činili, boreći se protiv one iste tame koja nam svima prijeti.

Nije toliko to da moramo biti snažni jedni zbog drugih – jedan izraz koji ljudi često citiraju kada očajnički traže komadić neke utješne mudrosti. Više je to da moramo biti osobe koje jesmo, slabi i snažni, sve izmiješano skupa. Ne govorimo mnogo o tome, nastavljamo sa životom normalno koliko je to moguće, ali kada stvari krenu na lošije, ne pokreće nas snaga, nego suosjećanje.

Patiti jedni uz druge ne znači da smo cijelo vrijeme negativni. Kada je išao na pregled ultrazvukom zbog svojih tumora, tata se našalio i pitao liječnika je li tumor „dečko ili curica”. Smijali smo se zbog toga koliko tata želi biti otpušten iz bolnice kako bi mogao otići kući i stići na vrijeme pogledati svoju najdražu televizijsku emisiju nedjeljom navečer. To samo znači da ne moramo skrivati suze jedni od drugih kada imamo loš dan, nego da se jednostavno možemo sklupčati na nečijemu krevetu i samo ležati tamo, bez ikakvih objašnjenja.

Na kraju krajeva, najdublja je snaga suosjećanje, ali snaga se čini neprikladnom riječju da se to opiše. Ona u sebi nosi aluzije na stoicizam i čvrstoću, ali u stvarnosti je ono što najviše trebamo onda kada su stvari najteže – mekoća, fleksibilnost, otvorenost nositi se s udarcima, saviti se, a ne slomiti se.

Kada se vratimo u tu bolničku čekaonicu, život se čini tako krhkim, ali shvatila sam da je on otporan čak i kada smo suočeni sa smrću. Kada je život sagrađen oko ljubavi, on može trajati mnogo dulje od smrti, jer smrt nije kraj. Rak je bolesna imitacija prave stvari – života, i očajnički se umnožava jer nema vlastite stvarne biti ili smisla onkraj onoga što uništava. To je priroda zla.

Gotovo je nemoguće reći kako je točno moj otac oblikovao osobu koja sam danas. Njegovo ponašanje puno blagosti, njegova djetinja znatiželja i strahopoštovanje pred svijetom, njegova sposobnost slušati, povezivati se, i s veoma malo riječi progovoriti ravno srcu o tome kakve su stvari zapravo kvalitete su zbog kojih ga volim, i stvari su kojima težim. No možda je najdragocjenija pouka koju otac može dati svojoj kćeri – pouka koja će joj pomagati nositi se s mogućnošću da će ga izgubiti, zapravo ta da je ljubav jača od smrti. To sam naučila zahvaljujući junacima i junakinjama priča koje je moj otac dijelio sa mnom, i upravo poput njih, nikada neću očajavati ili prestati vjerovati da je svijet dobro mjesto.

Ostale tekstove autorice Sophie Caldecott možete pronaći na njezinoj mrežnoj stranici Sophiecaldecott.com.

Izvor: Verily magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.