Za pripremanje tih lijekova nisu bili mjerodavni samo svećenici i liječnici leviti nego i neka vrsta “ljekarnika”:

“Gospod od zemlje pravi lijekove

i razborit ih čovjek ne odbacuje.

Njima se liječi i bol ublažuje,

od njih ljekarnik lijekove priprema.”

(Sirah 38, 4.7)

Lijekovi su se općenito čuvali u prikladnim sobama (beth nekoth) u posebnim kutijicama (migdaschel roph’im), a bilje se uzgajalo u odgovarajućim vrtovima. U Bibliji se spominju gumna za začine, brda smirne, vrtovi miomirisa.

Među različitim lijekovima, mirtino ulje imalo je “neuroleptičke” (antipsihotičke) učinke, a nardovom je pomašću Marija Magdalena pomazala noge Gospodinu; pripravljala se s Valerianom jatamansi i imala je protubolni učinak na rane.

I ricinus je imao široku primjenu, posebno u obliku ulja, bilo primjenjivan na rane da se pospješi ozdravljenje, bilo na žensku glavu da bi rasle vlasi. Dvije sjemenke ricinusa, uzete u usta, rješavale su začepljenje, a tekućina s usitnjenim dijelovima pokožice stavljena na lice – “liječila” je od glavobolje.

Lijek koji se naveliko koristio bila je smirna, smola koju proizvode razne vrste trnovita grma Commiphora. Danas se u vrsti Commiphora myrrha prepoznaju mnoge osobine opijuma, dakle i sedativne i anestetičke, što pomaže protumačiti navod koji se nalazi u Markovu evanđelju (15,23), kada Isusu na Golgoti “nuđahu piti namirisana vina, ali on ne uze”.

Smirna je navodno imala i određen erotizirajući učinak: “… svoj sam krevet namazala smirnom, alojem i cimeton” (Izreke 7,17).

Tamjan, mirisavu smolu stabla Bosveoa carteri, pripravljao je rokeach, neka vrsta ljekarnika i mirisara (“napravi tamjan za kađenje, smjesu mirodija kakvu pravi pomastar” (Knjiga Izlaska 30,35). No nekada su ga pripravljali i svećenici. Koristio se u higijenske svrhe u obliku dima da bi se pročistio zrak – koji je često ružno vonjao – u hramovima gdje su se prinosile životinjske žrtve. Koristio se i za čišćenje stanova gubavaca ili “nečistih”…

Cedar je bio vrlo cijenjen zbog svojih ljekovitih osobina. U Levitskom zakoniku (16,6) ubraja se u tvari koje se koriste za čišćenje gubavaca i njihovih prebivališta.

U poglavlju o hrani rečeno je da se prvo maslinovo ulje koje je izlazilo iz tijeska koristilo za svjetiljke u Hramu, sljedeće za hranu i pripravljanje mirisnih i ljekovitih pomasti. No maslinovo ulje služilo je također kao prenositelj ljekovitih tvari, kao u već spomenutom Gospodinovu receptu danom Mojsiju (Knjiga Izlaska 30,23).

Ulje se, i bez dodavanja lijekova, držalo pouzdanim lijekom za njegu rana i mnogih kožnih bolesti, ako je bilo dano od Boga čovjeku ut corpus eus niteat ac vires concipiat (da mu se tijelo svijetli i zadobije snagu, nap. prev.), jer se držalo da može prodrijeti duboko u tkiva, sve do kostiju, tako da se propisivalo za pomazanje i pri bolestima crijeva.

A u prispodobi o dobrom Samarijancu kaže se: “pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom” (Luka 10,34).

“… od pete do glave

nigdje zdrava mjesta,

već ozljede, modrice, otvorene rane,

ni očišćene, ni povijene,

ni uljem ublažene.”

(Izaija 1,6)

Često se u Bibliji spominje biljka zvana ezob, poslije prepoznata u izopu (Hyssopus medicinalis). Prema nekim suvremenim egzegetima, prije bi bila riječ o biljci Origanum maru. Koristila se ponajviše u škropljenju i očišćenju gubavaca i “nečistih”.

David kaže: “Poškropi me izopom da se očistim” (Psalam 51,9). U svezi s tim upućujemo čitatelja na ono što je rečeno o toj biljci u odlomku o očišćenjima.

Koru od mogranja Židovi su koristili kao lijek koji steže, zatvara; mogranj se rabio i za pripravljanje ljekovitog vina koje se mnogo koristilo u Palestini i u susjednim zemljama.

Napitak koji se držao učinkovitim protiv zmijskoga otrova bio je na osnovi listova od lovora.

Protiv upala grla i krajnika koristila se jedna vrsta vina pripravljena s ribizom ili s plodovima duda, koje se u istu svrhu koristilo sve do naših dana.

Smokve, ovaj put ne kao hrana, nego kao lijek, spominju se u Drugoj knjizi o Kraljevima (20,7).

Nakon što je zajamčio Ezekielu da će ga ozdraviti od čira, prorok Izaija je na kraljev čir stavio oblog od smokava.

Vjerojatno su smokve, razvijajući lokalno omekšavajuće, blago antiseptičko i očišćujuće djelovanje, zbog svojega sadržaja borne kiseline, saharoze, nekih smola i probavnih tvari, učinile “čudo” i ozdravile čir. I kralj je živio u dobru zdravlju sljedećih petnaest godina. (…)

I bademi su nalazili svoje mjesto u terapiji, različito korišteni, bilo svježi bilo suhi i u prahu, pomiješani s uljem i medom.

Med se koristio u lokalnom liječenju rana; no držalo se da njegovo pretjerano trošenje u obliku hrane ne pogoduje njihovu ozdravljenju. Danas se zna da jake doze meda povećavaju glikemiju, to jest koncentraciju šećera u krvi, uspostavljajući u organizmu stanje slično onomu kod šećerne bolesti. No ne priječi ta povećana koncentracija glukoze u tkivima ozdravljenje rana, nego činjenica da smanjuje njihovu infekciju.

Med se također koristio da se ožive nemoćne onesviještene osobe. U mnogim slučajevima vjerojatno je bila riječ o krizi hipoglikemije (smanjenju koncentracije šećera u krvi), zbog čega je unos hrane tako bogate karbohidratima brzo dovodio do normalnih vrijednosti šećera.

Mačkov brk i kim opetovano se spominju u Bibliji kao lijekovi; prvi se koristio da se uklone madeži i pjege na licu i rukama, a kim se rabio protiv grčeva od nadimanja i protiv bolova z crijevima.

Da bi se ubrzala probava, koristile se su gorke tvari na osnovi hmelja, borovica i vrlo gorki pelin, a o ovomu potonjem bile su dobro poznate njegove razdražujuće osobine.

Bilo je također analeptika (sredstava za oživljavanje, suzbijanje slabosti) i stimulirajućih sredstava za srce, kao što su vino, jabučno vino, pivo, smirna, mirisne tvari.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Luciana Sterpellonea “Medicina u Bibliji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.