Danas je najveći i najpoznatiji dio američke psihologije popularna psihologija samopouzdanja, koju se nalazi u čitavome američkome društvu. Samopouzdanje – i opsesija koju toliki imaju u vezi s njime – u današnje je vrijeme poznata gotovo svima nama. Programi za stjecanje samopouzdanja utječu na život bezbrojne djece školske dobi budući da se ta ideja – zapravo ideal – usvaja i primjenjuje prvenstveno u obrazovanju.

U povijesnome smislu koncept samopouzdanja nema jasnih ili očitih intelektualnih korijena. Nijedan od velikih psiholoških teoretičara nije se njime bavio kao središnjim konceptom. No mnogi su psiholozi naglašavali „ja” na različite načine, ali u žarištu je obično bilo samoostvarenje ili ispunjavanje svojega potencijala. Rezultat toga je da je teško odrediti gdje je izvor toga naglaska na  samopouzdanju. Izgleda da je ta raširena preokupacija mješavina općenitoga zanimanja za „ja”, koje nalazimo u toliko psiholoških teorija. Čini se da je samopouzdanje zajednički nazivnik koji prožima spise tako različitih teoretičara kao što su Abraham Maslow, Carl Rogers, psiholozi snage ega, a u novije vrijeme naročito moralni pedagozi. U svakome slučaju, briga oko samopouzdanja prisutna je posvuda u današnjoj Americi. No najsigurnije ćete je pronaći u svijetu obrazovanja, od profesora pedagogije, pa do školskih ravnatelja, učitelja, školskih odbora, i televizijskih emisija koje se bave obrazovanjem, naročito u onim emisijama koje se bave predškolskim obrazovanjem, poput „Ulice Sezam”.

Osjećaj vlastite vrijednosti, osjećaj da ste poštovani, i povjerenje u vlastito biće ima svoju vrijednost, kako ćemo vidjeti. No pretjerana usredotočenost na ego, ono samopouzdanje kada se uvijek moram osjećati dobro u vezi sa samim sobom, kada možemo ignorirati svoje neuspjehe i svoju potrebu za Bogom nešto je posve drugo. Što je pogrješno u konceptu samopouzdanja? Mnogo toga, a sve su to temeljne stvari. Postoje tisuće psiholoških studije o samopouzdanju. Pojam samopouzdanja često je zbrkan i zbunjujući, jer je postao etiketom za tako različite aspekte kao što su slika o samome sebi, prihvaćanje samoga sebe, vrijednost samoga sebe, ljubav prema samome sebi, pouzdanje u samoga sebe itd. Poanta je da ne postoji konsenzus o definiciji ili mjeri za samopouzdanje. A što god samopouzdanje bilo, nema pouzdanih dokaza koji bi poduprli ideju da rezultati testova samopouzdanja imaju ikakva smisla.

Nema dokaza da visoko samopouzdanje pouzdano uzrokuje bilo što. I doista, mnogi ljudi s malo samopouzdanja postigli su mnogo u jednoj ili nekoj drugoj vrsti aktivnosti. Na primjer, Gloria Steinem, autorica brojnih knjiga i nekadašnja predvodnica feminističkoga pokreta, nedavno je u izjavi opsega cijele jedne knjige otkrila da pati od niskoga samopouzdanja. A mnogi ljudi s visokim samopouzdanjem sretni su naprosto s time što su bogati, lijepi, ili imaju dobre društveneveze. Neki drugi ljudi, poznati po visokome samopouzdanju, uspješni su dileri droge, koji se obično osjećaju poprilično dobro u vezi sa samima sobom. Na kraju krajeva, uspjeli su zaraditi velike novce u neprijateljskome i kompetitivnome okruženju.

U studiji o matematičkim vještinama iz 1989. godine uspoređivalo se učenike iz osam različitih zemalja. Američki učenici bili su najniže rangirani u matematičkoj kompetenciji, a korejski najviše. No istraživači su također zamolili učenike da sami ocijene koliko su dobri u matematici. Amerikanci su bili najviše rangirani u samoprocijenjenoj matematičkoj sposobnosti, a Korejci najniže. Matematičko samopouzdanje imalo je obratan razmjer prema matematičkim ostvarenjima. To je zasigurno primjer psihologije dobroga osjećaja, koja učenicima priječi da točno percipiraju stvarnost. Teorija samopouzdanja predviđa da će samo oni koji se osjećaju dobro u vezi sa samima sobom uspjeti, i to je navodno razlog zašto je samopouzdanje potrebno svim učenicima. No dobro osjećanje u vezi sa samima sobom zapravo vas može jednostavno učiniti previše samopouzdanima, narcisima, i nesposobnima naporno raditi. Nije da želim reći da je visoko samopouzdanje uvijek negativno vezano uz postignuća, nego da ranije spomenuta istraživanja pokazuju da mjerenja samopouzdanja nemaju pouzdane veze s ponašanjem – bilo pozitivne, bilo negativne. Tome je dijelom tako jer je život previše kompliciran da bi jedna tako jednostavna predodžba bila naročito korisna, no iz drugih razloga trebali bismo unaprijed očekivati da će ona zakazati.

Svi mi znamo – i poznajemo – ljude koji su motivirani nesigurnostima i sumnjama u same sebe. To su često i heroji i negativci povijesti. Dominacija određenih ljudi niska stasa u povijesti fanatičnih vojnih pothvata dobro je dokumentirana. Julije Cezar, Napoleon, Hitler i Staljin – svi su oni bili ljudi iznimno ustrajni u tome da će dokazati da su veliki. Mnogi veliki sportaši i drugi ljudi morali su nadići ozbiljne tjelesne invaliditete i manjak samopouzdanja. Mogli bismo to nazvati „Demostenovim efektom”, po starome Grku s govornom manom. On je vježbao govorništvo ustiju punih kamenčića, a kasnije je postao slavnim govornikom.

Izgleda da su mnogi superiorni pothvati imali svoj korijen u onome što je psiholog Alfred Adler nazvao kompleksom inferiornosti. Poanta nije u tome da je dobro loše se osjećati u vezi sa samima sobom, nego u tome da samo dvije stvari mogu istinski promijeniti kako se osjećamo u vezi sa samima sobom – stvarna postignuća i istinska ljubav.

Kao prvo, postignuće u stvarnome svijetu utječe na naše stavove. Dijete koje nauči čitati, kojemu dobro ide matematika, koje zna svirati glasovir ili igrati bejzbol imat će pravi osjećaj postignuća i odgovarajući osjećaj samopouzdanja. Škole koje zakažu u podučavanju čitanju, pisanju i matematici kvare ispravno shvaćanje samopouzdanja. Pedagozi koji kažu da ne ocjenjujemo djecu, da ih ne etiketiramo, da moramo učiniti da se osjećaju dobro u vezi sa samima sobom, uzrokuju te probleme. Nema smisla da učenici budu puni samopouzdanja ako nisu ništa naučili. Stvarnost će ubrzo raspršiti njihove iluzije, i oni će se morati suočiti s dvije uznemiravajuće činjenice: da su neznalice, i da su im odrasli koji su bili odgovorni za njihovo obrazovanje lagali.

U stvarnome svijetu pohvale moraju biti nagrada za nešto uistinu vrijedno. Pohvale moraju biti povezane sa stvarnošću.

Postoji još temeljniji način na koji većina ljudi dođe do pravoga samopouzdanja, to jest, do osjećaja vlastite vrijednosti, ili onoga što psiholozi nazivaju „temeljnim povjerenjem”. Do takvih se osjećaja dođe primajući ljubav.

To je u prvome redu inače ljubav naše majke, no to temeljno iskustvo ljubavi i samopouzdanja ne može se lažirati. Kada učitelji nastoje stvoriti tu duboku emociju, koja motivira, pretvarajući se da sat vremena ili manje dnevno vole sve svoje učenike, i neograničeno ih pohvaljujući, oni pogrješno shvaćaju prirodu ove vrste ljubavi. Učitelj jednostavno ne može uz nekoliko minuta interakcije dnevno „proizvesti” roditeljsku ljubav. Dijete ne samo da zna da je takva ljubav lažna, nego i da pravi učitelji trebaju poučavati, i da to ne uključuje samo potporu, nego i disciplinu, zahtjeve i prijekore, ukratko – ozbiljnu ljubav.

Dobri učitelji svoju ljubav pokazuju time što su dovoljno brižni da koriste disciplinu. Zato su najbolji i najcjenjeniji učitelji u većini američkih srednjih škola danas sportski treneri. Oni poučavaju, ali očekuju postignuća, i rijetko se brinu o samopouzdanju. Jedna od najboljih stvari koja se može dogoditi mladome igraču američkoga nogometa koji baš i nije dobar jest da ga izbace iz momčadi, jer će on onda moći početi tražiti nešto drugo u čemu bi mogao biti dobar. Umjesto da se muči s američkim nogometom, gdje bi protratio ključne godine života kao ispodprosječan igrač, mogao bi možda postati izvrstan igrač golfa, učenik matematike ili umjetnik. Mi mnogo stvari u životu otkrijemo procesom eliminacije, i moramo imati dovoljno vjere u svoje učitelje – vjere da će nas eliminirati iz nekih predmeta u koje ne pripadamo, kako bismo onda mogli pronaći gdje pripadamo.

Slični se problemi pojave kod onih ljudi koji pokušavaju izgraditi svoje vlastito klonulo samopouzdanje govoreći s ljubavlju djetetu u sebi, ili nekome drugome nesigurnome sebi. Takvi su pokušaji osuđeni na propast iz dva razloga: kao prvo, ako smo nesigurni u vezi sa svojom vrijednošću, kako ćemo onda povjerovati u vlastite pohvale? Razmislite: ako zapravo ne mislite da ste vrijedni, kako možete sami sebi govoriti da ste vrijedni, i vjerovati u to? Stvarnost nam mora doći u život preko ljubavi drugih ljudi ili preko nekoga vlastitoga postignuća. Onda znate da je vaše samopouzdanje utemeljeno. Inače se radi samo o jednoj vrsti vašega vlastitoga psihološkoga narkotika. Kao drugo: baš poput djeteta, i mi znamo da su nam potrebni samodisciplina i postignuća. Ukratko, samopouzdanje trebamo razumijevati kao reakciju, a ne kao uzrok. Ono je prvenstveno emocionalna reakcija na sve što smo učinili sami sebi i što su nam učinili drugi. Iako je to poželjan osjećaj ili unutarnje stanje, ono – poput sreće – ne uzrokuje mnogo toga. Također, poput sreće i poput ljubavi, samopouzdanje je gotovo nemoguće dobiti nastojeći ga dobiti. Pokušavajte steći samopouzdanje, i vjerojatno nećete uspjeti u tome, ali činite dobro drugima i postignite i sami nešto, i onda ćete imati sve što vam treba.

Ova je tema veoma važna za kršćane, jer se mnogi izrazito zanimaju za nju, a jednim dijelom zato što se vraćanje samopouzdanja veoma eksplicitno naglašava, naročito u protestantskome kršćanstvu. No moramo napomenuti da je samopouzdanje izrazito sekularan koncept, i kršćani se za njega ne bi trebali posebno zanimati. I ne moraju to. Kršćani bi trebali imati izniman osjećaj vlastite vrijednosti. Bog nas je stvorio na svoju sliku, On nas ljubi, poslao nam je svojega Sina da spasi svakoga od nas, i naša je sudbina biti s Bogom zauvijek. Svatko od nas tako je vrijedan da se anđeli raduju zbog svakoga grješnika koji se pokaje.

No s druge strane, mi nemamo ničega vlastitoga čime bismo se mogli ponositi. Život nam je dan, kao što su nam i svi naši talenti dani, i svi smo mi bijedni grješnici. Zasigurno nema teološkoga razloga vjerovati da su bogati, uspješni ili iznimno samopouzdani draži Bogu, i da je za njih vjerojatnije da će stići u raj. I doista – blaženi ponizni, blaženi krotki.

Usto, samopouzdanje je utemeljeno na veoma američkoj predodžbi da je svatko od nas odgovoran za svoju vlastitu sreću. Dakle, unutar kršćanskoga okvira, samopouzdanje ima jedva primjetan, i negativan učinak. Tako možemo nastojanje oko sreće shvatiti kao mnogo važniji osobni cilj nego nastojanje oko svetosti.

Danas je samopouzdanje postalo veoma važnim jer se smatra da je ono ključno za sreću. Ako ne volite sebe, nećete biti sretni. No pretpostavljati da mi moramo voljeti sami sebe, da nas Bog neće voljeti onoliko koliko nama treba da nas se voli oblik je praktičnoga ateizma. Možemo govoriti da vjerujemo u Boga, ali se ne pouzdajemo u Njega. Umjesto toga, mnogi kršćani žive prema veoma nekršćanskoj krilatici: „Bog voli one koji vole sami sebe.”

Drugi je problem taj što su kršćani počeli ispričavati zlo ili destruktivno ponašanje na temelju niskoga samopouzdanja. No samopouzdanje – bilo visoko, bilo nisko – ne određuje naše činove. Mi smo za njih odgovorni, i odgovorni smo za nastojanje da činimo dobro i izbjegavamo zlo. Nisko samopouzdanje ne čini čovjeka alkoholičarom, niti čini da osoba konačno može priznati da je ovisnik, i da učini nešto po tome pitanju. Obje te odluke zavise o nama, bez obzira na razinu našega samopouzdanja.

I u konačnici, sva ova usredotočenost na same sebe hrani nerealističnu ljubav prema samima sebi, ono što psiholozi nazivaju narcizmom. Čovjek bi pomislio da je Amerika imala dovoljno problema s narcisizmom u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, s „Generacijom Ja”, i u osamdesetima, s yuppiejima. Danas je potraga za samopouzdanjem samo najnoviji izraz stare američke egomanije.

Dajući školarcima plusove za svaku zadaću samo zato što su je predali, i dajući im trofeje samo zato što su bili u momčadi upravo je ona vrsta laskanja koju desetljećima pronalazimo u američkim komercijalnim sloganima: „Danas zaslužujete stanku”, „Ti si glavni”, „Radi po svome”. Takva ljubav prema samima sebi ekstreman je izraz individualističke psihologije, koju naš konzumeristički svijet dugo podupire. A sada je forsiraju pedagozi koji udovoljavaju taštini čak i naše najmanje djece repetitivnim mantrama poput „Ti si najvažnija osoba na cijelome svijetu”.

Taj narcisoidni naglasak u američkome društvu – naročito u obrazovanju, a donekle i u vjeri – prikriveni je oblik štovanja samoga sebe. Ako ga se prihvati, Amerika će imati 250 milijuna „najvažnijih osoba na cijelome svijetu”. Dvije stotine i pedeset milijuna zlatnih varijacija na temu. Da takva idolatrija nije tako društveno opasna, bila bi sramotna, pa čak i jadna. Nadajmo se da će se zdravi razum ipak vratiti.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić