Kada sam bila tinejdžerka, moja bi majka svakoga dana provodila sate i sate razgovarajući preko telefona s dvije žene za koje je tvrdila da su joj prijateljice – iako je „prijateljstvo” bilo jednostrano, nikada se nije uzvraćalo. Moja je mama uvijek bila ta koja bi pozorno slušala i žrtvovala svoje vrijeme kako bi suosjećala s njihovim problematičnim životima (koje one nisu imale namjeru mijenjati). To je činila u ime toga da bude „dobra kršćanka”.

Mnogi od nas su, možda kao posljedicu neuravnoteženog odgoja ili pogrešnog tumačenja evanđeoskog odlomka „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone” (vidi Mt 5,44), razvili nešto što ja nazivam kompleksom mučenika. To znači da smatramo da činimo dobro ako prihvaćamo zlostavljanje ili maltretiranje od strane drugih.

Postoji razlika između Isusova primjera kako da „okrenemo drugi obraz” i toga što je on sam dopustio da ga zlostavljaju oni koji su ga mrzili. Mi smo sigurno pozvani živjeti svoje vlastite Kalvarije, ali i tu se mora paziti na opasnost od doslovnog tumačenja.

Trpljenje i lažna poniznost

Na trpljenje možemo gledati kao na nešto što preziremo i izbjegavamo, ili nešto što prihvaćamo. Neki kršćani odabiru osjećaj krjeposnosti u traženju trpljenja i tvrdnji da su odabrali teži put. To je zapravo lažna poniznost, što može biti pomiješano sa psihopatologijama poput ovisnosti o drugim osobama, poremećajima raspoloženja ili poremećajima osobnosti.

Sveci koji su se bičevali ili prakticirali ekstremne oblike mrtvljenja puti nisu uzori za osobe koje još nisu duhovno sazrele. To je još jedan razlog za zbunjenost: kako da znamo jesmo li pozvani podnositi ekstremno trpljenje? Razborito je prihvatiti trpljenja koja Bog pripušta, a ne ciljano tražiti patnju.

Uloga traume u postavljanju granica

Mnogi su preživjeli zlostavljanje i oporavljaju se od trauma vezanih za to zlostavljanje. Bog ne traži od nas da prihvaćamo zlostavljanje. To nije ljubav. Možemo, zbog samopoštovanja, onima koji nas povređuju riječima iskomunicirati da nećemo tolerirati vrijeđanje, prijetnje, zastrašivanje ili manipuliranje. To se najbolje čini prakticirajući specifične primjere ponašanja: „Ne zaslužujem da me se psuje. Odlazim odavde.”

Kada to činimo mirno, bez okrivljivanja ili bijesa u svojemu postupku, prakticiramo ljubav prema samima sebi opisanu u zapovijedi „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe” (vidi Mk 12,31).

Prava ljubav neće nikada nikome nauditi

Ljubav neće nikada nikome nauditi. Mi ne moramo trpjeti tuđu disfunkcionalnost i misliti da je to odazivanje na poziv na pravu kršćansku ljubav. Ponekad ne postavimo ispravne emocionalne granice s drugima iz straha od napuštanja ili odbijanja, odbacivanja u prošlosti, ili straha da ćemo biti ignorirani i da se naš glas neće slušati i poštovati.

No takvo „prihvaćanje” nije motivirano ljubavlju. Tada nas strah i naše vlastite neiscijeljene rane usmjeravaju tako da drugima dopuštamo da se prema nama odnose nehumano. Ljubav traži da molimo za takve ljude i prema njima budemo humani, ali ne trebamo s njima započinjati razgovore ili razvijati „odnose”.

Odnosi zahtijevaju međusobno poštovanje, iskren dijalog, otvorenost i empatiju. Kada toga nema, možemo se mirno ispričati od toga ne gubeći svoj vlastiti identitet. Bog ne želi da do unedogled ponavljamo nezdrave uzorke ponašanja, bilo kod sebe, bilo kod drugih. Pravo ozdravljenje uma, tijela i duše ne može se dogoditi ako se ne budemo svakodnevno obraćali Bogu u molitvi, moleći ga da otkrije naše rane, i da ih onda donesemo u svetu ispovijed i pričest.

Ozdravljenje može početi kada utvrdimo što smo voljni tolerirati kod drugih, a što ne. I tada našemu srcu može trebati cijeli život da ozdravi, no uz pomoć jasnoće koju daje Duh Sveti možemo to postići.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje urednika portala Catholic Exchange. Sva prava pridržana.