Aristotel je čovjekove prehrambene navike smatrao kamenovima temeljcima civilizacije – jednom od dviju aktivnosti koje naglašavaju prirodu čovjekove iznimnosti (i barbarstva). Važnost jedenja za ljudsko postojanje trebala bi svakome biti očita sama po sebi. No što je to što je tako važno u jedenju, s obzirom na to da je ono tako čvrsto isprepleteno s religijom, starim filozofima, i tradicionalnim načinom života?

Jedenje je uvijek bilo društveno, ritualno i zajedničko iskustvo. Od vjerske večere do obiteljskoga obroka, kroz kultivirane navike jedenja provlači se osjećaj zajednice i društvenosti. U zajedničkome se obroku pojedinci sastaju u jedinstvo – od atomizacije do društvene kohezije. Kaos egocentričnih života tu se sastaje u harmoniju, gdje se priklanjanje redu očituje iz kaosa i nesklada koji nas okružuje.

Prije pedeset godina – a u još većoj mjeri prije stotinu godina – bilo je nezamislivo da obitelj nema određeno vrijeme za obiteljski obrok. Danas je uobičajeno da su obitelji (one koje nisu iskusile razvod) izgubile važnost obiteljskoga obroka, jer svaki izolirani i individualni član jede prema svojemu vlastitome rasporedu i na temelju urlika svojih vlastitih apetita. To odražava našu sve veću atomizaciju čak i na mjestima gdje – barem površno – navodno i dalje dominira jedinica koja pruža iluziju kohezije i jedinstva.

Teško je utvrditi učestalost obiteljskih obroka. No čak i ako obitelji i dalje tvrde da obroke zajednički uzimaju donekle često, koliko je takvih „zajedničkih” obroka provedeno s pozornošću? A ako tek nešto više od 50 posto obitelji kaže da obiteljske obroke imaju pet puta tjedno, to da samo 50 posto obitelji kaže da redovito jedu zajedno tužan je odraz vremena u kojima živimo. Od tih 50 posto obroka, koliko je njih uredno, društveno, i posvećuje im se vrijeme, a koliko ih je neurednih, atomiziranih i brzih? Naglasak je na brzoj konzumaciji, kako bi se svi mogli vratiti „užurbanim” i neskladnim životima koje živimo. Ako su svi prisutni, ali nemaju pozornosti, može li se to računati kao pravi obiteljski obrok, u tradicionalnome smislu? Koliko ljudi jede brzo, ometani svojim telefonima, ili jednostavno žele krenuti dalje, na sljedeću stvar koja ih čeka?

Današnje navike jedenja ne pate same po sebi samo od manjka pristojnoga ponašanja, iako je to zasigurno točno, nego od kulture konzumerizma i atomizacije, gdje je cilj pojesti što je brže i asocijalnije moguće, kako bi ljudi prešli na sljedeću žudnju tijela. Društveni događaj uvijek je nešto intimno, i on traži vremena, što su dvije stvari od kojih se moderno „društvo” želi udaljiti. Društvo asocira na ideju intimnosti. Riječ „društvo” (eng. society, op. prev.) dolazi od latinske riječi socius, što je značilo „prijatelj”. Prijatelj je netko koga poznajete, netko s kime provodite vrijeme, netko tko u vašemu životu ima intimnu ulogu.

Važnost prijateljstva bila je poznata starim filozofima. Aristotel je u svojemu djelu „Etika” napisao da prijateljstvo daje samo sebe. Prijatelji vole jedan drugoga radi njih samih, i uvijek traže ono najbolje za drugoga. Sveti Augustin tvrdio je da je prijateljstvo jedna od nužnosti života na ovome svijetu, i da je prijateljstvo utemeljeno na povjerenju između različitih strana – i da je izdati to povjerenje jedan od najstrašnijih „grijeha” koje čovjek može počiniti (zato je izdaja povjerenja od
strane prijatelja, dobročinitelja i obitelji u Danteovu „Paklu” kažnjavana tako oštro.

Umjesto da odvojimo vremena za prijatelje i obitelj, mi svoje vrijeme tratimo sami na sebe. Koliko često se čovjek vrati kući s posla, i odmah traži obrok kako bi zadovoljio svoje želje, umjesto da pričeka obiteljski obrok, koji zahtijeva da čekamo na druge? Usto, priroda impulzivnoga i trenutačnoga jedenja naglašava ropstvo čovjekova ja strastima. Osoba nije ukrotila svoje želje ako njezine želje moraju biti zadovoljene čim joj se nametnu. Manjkom samokontrole, i popuštanjem svojim impulzivnim i trenutačnim željama ja izražava ono što je važno – samo ja. Udovoljavanje osobnoj želji, a da ne mislimo na druge, suptilno je, ali tragično utjelovljenje incurvatus in se (lat. okrenut prema svojoj nutrini, op. prev.), jer u danome trenutku ništa drugo na svijetu nije važno osim nas samih i naših želja.
Današnjim se ljudima govori da je vrijeme novac. Što je još zlokobnije, vrijeme se povezuje s našim prolaznim željama. Sat vremena potrošen na obiteljski obrok jest protraćen sat vremena, u kojem smo mogli „uživati” igrajući videoigrice; provoditi vrijeme na društvenim mrežama, sipajući površne tirade o dnevnopolitičkim zbivanjima kako bismo osigurali stotine ili tisuće lajkova od mnoštva ljudi koje nikada nismo upoznali. Sati provedeni doručkujući, ručajući ili večerajući s
prijateljima protraćeni su sati, u kojima smo mogli „uživati” u samotnoj izoliranosti, hraneći bilo koju želju koja tijelo pokreće na njegov sljedeći prolazni zadatak.
Zajedničko jedenje, kao društveni događaj, zamišljeno je tako da zahtijeva mnogo vremena, jer je zamišljeno kao intimno iskustvo, gdje se doživljava i ponovno oživljava prijateljstvo – istinsko prijateljstvo – a u središtu obiteljskoga stola stoji ljubav. Ono je, na svoj vlastiti način, poziv na žrtvu. (Naročito po ritualu posta.) Žrtvovati svoje vlastito vrijeme za drugoga. Žrtvovati svoje vlastite hirovite želje kako bismo proveli vrijeme s drugima. Uloga žrtve uključene u društveno jedenje razlog je zašto se u molitvama koje su se tradicionalno izgovarale prije i poslije obroka prepoznavala uloga žrtve. Čovjek je htio izraziti žrtvu ruku koje su pripremale obrok – a žrtva je u kršćanskoj tradiciji krajnji izraz ljubavi.

Izražavanje zahvalnosti prije i poslije obroka utjelovljuje više od čovjekova ja. Ono priznaje žrtvu koju su drugi učinili kako bi pripremili obrok – svoj dar drugima. Najmanje što čovjek može učiniti kako bi uzvratio taj osjećaj jest izraziti zahvalnost onima koji su se u ljubavi trudili na stol donijeti taj obrok što ujedinjuje ljude. Zahvaljivanjem nakon jela također se uvažava drugoga, čak i nakon što smo osobno zadovoljeni hranom i dobrim društvom.

Aristotel je bio u pravu kada je ustvrdio da su čovjekove prehrambene navike jedna od glavnih značajki njegove iznimnosti. Riječ „civilizacija” potječe od latinske riječi civitas – „grad” – a grad je svojim uređenjem usmjeren prema nečemu većemu od čovjekova ja. Sve su civilizacije svojim uređenjem usmjerene prema nečemu. Iz te uređenosti proizašla je kultura, jer riječ „kultura” – ili latinski cultus – znači brigu i zahvaljivanje. Ljudi su usmjereni prema onome do čega im je stalo, a ono do čega im je stalo, oni će i hvaliti. Njihov rad proizvodi odraz onoga do čega im je uistinu stalo.

Civilizacija usmjerena prema čovjeku ja i prema njegovim željama jest kultura koja je lažna, nihilistička i destruktivna. Ona se prema drugima odnosi kao prema instrumentima kojima će ostvariti svoje vlastite, na same sebe usmjerene ciljeve. Ona iskorištava dušu i subjektivnost ljudskoga bića za zahvaljivanje samome sebi i za zadovoljstvo. Ona smješta čovjekovo ja u središte svemira, bez potrebe žrtvovanja za druge, a prema tome, i bez potrebe ljubavi prema drugima. Kada je tako, nema vremena danoga drugima. Sve se vrijeme daje samome sebi.

Kršćanstvo je razumjelo središnju ulogu obroka, ljubavi i žrtve, koja se kao nit provlačila kroz simbolizam obroka, simbolizam koji ostvaruje poredak i daje život. Jer, tko je dao najveću žrtvu, prikazujući samoga sebe kao obrok, kako bi izliječio svijet i donio mu život, nego Krist? Obrok – Euharistija – središnja je i žarišna točka kršćanske liturgije. On je intiman, on je osoban, on je žrtvenoga karaktera. Usto, obrok od kaosa stvara red. Privlači izolirano, rastrgano, kaotično i otuđeno ja k Stolu koji u svijet donosi red, ljubav i život.

Kršćanski je obrok po svojoj prirodi također sinovski. Kršćanin pripada privremenoj obitelji, ali također vječnoj i Božanskoj Obitelji, koja nadilazi prostor i vrijeme. Kršćani se sastaju kao jedna obitelj kod Stola žrtve i ljubavi, gdje je želja uistinu zadovoljena. Red, mir i zadovoljstvo također se konačno pronalaze kod Stola Večere Gospodnje. Kristova žrtva prepuna ljubavi najveći je dar jednoga ja svijetu, a privlačnost ovoga obroka preorijentira srce od ja k drugima, redu, društvenosti i ljubavi.

U modernome društvu, koje je po sebi iskvarena parodija onoga što istinsko društvo jest, nema uloge za žrtvu i bol. Taj bijeg od boli, koji najvjerojatnije vodi do kraja žrtve, jest ono što ujedinjuje liberalne filozofe, od Hobbesa i Lockea do Milla i Rawlsa. Kao takvo, moderno društvo počet će odražavati ono do čega mu je stalo i što hvali. A ono do čega je modernome društvu stalo i što ono hvali jest izolirano i atomizirano ja, odsječeno od svijeta veza i intimnosti.

Ako ljubav zahtijeva žrtvu, a žrtva znači dar sebe drugome, moderna filozofija nastoji uništiti ljubav, jer žrtva vodi boli, i žrtva stavlja drugoga – a ne nas same – u središte života. Dakle, moderni svijet mora ukloniti Krista – on nema mjesta za njega kao žrtvovanoga, utjelovljenoga Sina Božjega. (Ondje odakle Krista ne izguraju, transformiraju ga u glasnogovornika najnovijega liberalnoga mentaliteta.) To je također razlog zašto moderni svijet mora jesti sam – on nema mjesta za druge, za žrtve koje su dio pripremanja i ostvarivanja zajedničkoga obroka, i nema mjesta za zahvaljivanje drugima, jer bi to zamijenilo čovjekov ego kao glavni vrhunac onoga do čemu je čovjeku stalo i za što zahvaljuje.

Uspon konzumerističkoga društva, koje hrani apetite raznih rastrganih ja, poklapa se s jeftinom, masovno proizvedenom brzom hranom. Trijumf McDonald'sa nije trijumf korporativnoga kapitalizma, nego trijumf oslobođenoga pojedinca, čija je jedina briga u životu nahraniti njegove vlastite želje. To je trijumf liberalizma u njegovome najistinitijemu obliku i izrazu.

Kako naš svijet postaje depersonaliziranim, izoliranim i atomiziranim, naše prehrambene navike – naša kultura jedenja – odražava ovu novu stvarnost: gubitak društvenosti, gubitak veza, propast obitelji. Obrok koji nas poziva na red, daje život onima koji u njemu sudjeluju, i ljude ujedinjuje u bliske odnose u središte svijeta smješta druge ljude, zahvaljivanje i prijateljstvo. Obiteljski obrok i kršćanska Euharistija ostaju izvorom istinskoga preobraženja – vrhunca ponovne orijentacije –
kulture natrag prema onome što je trajno, i prema temelju civilizacije.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.