Krepost je presudna za sretan život jer nas čini istinski slobodnima, a ne robovima trenutačnih poriva. Krepost je vrhunac svih naših sposobnosti. Krepostan čovjek funkcionira na svojoj najvišoj razini, onako kako je stvoren da funkcionira. On je čovjek s integritetom jer je cjelovit. Njegov um, tijelo i duša skladno se nadopunjuju kao dijelovi integrirane cjeline.

Čovjek bez kreposti, s druge strane, potpuno je bespomoćan. Njime upravljaju njegove požude i strasti koje po cijeli dan vrište tražeći da ih zadovolji. Takav čovjek ne vlada sobom, ne može reći ne svojim hirovima i porivima. Oni vladaju njime i on im se prepušta kao što riječna struja nosi uginulu ribu. Muškarci bez kreposti cmizdravci su koji odustaju čim zagusti. Oni su veliki dječaci koje plaši najmanji izazov. To su ljudi koji se povlače „na sigurno“, gdje se oporavljaju od traume izazvane time da su oni koji se s njima ne slažu izrazili svoje mišljenje.

Na prirodnoj razini krepost se sastoji od četiri stvari: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Razboritost je sposobnost donošenja razboritih prosudaba, sposobnost uočavanja svih čimbenika i donošenja najboljih odluka. Ta sposobnost ne dolazi automatski, sama po sebi. Kada smo prepušteni sami sebi, postajemo impulzivni. Djeca su najbolji primjer toga o čemu govorim. Djeca teško kažu sebi ne, osim ako se ne plaše loših posljedica. Čak i tada imaju teškoća.

Vide slatkiš i pojedu ga ne razmišljajući o tome hoće li time pokvariti večeru.

Odrastao čovjek, muškarac, trudi se biti razborit. Svjestan je posljedica svojih čina. Zna da će ga, pojede li sve slatkiše u vrećici, zaboljeti želudac i da će po svoj prilici dobiti karijes. Zato se odupire porivima. S vremenom i vježbanjem razvija krepost razboritosti. Kada je prisiljen donijeti odluku koja je puno važnija od toga hoće li pojesti slatkiše, svjestan je posljedica svojih postupaka i u skladu s tim se ponaša. Sposoban je žrtvovati trenutačno zadovoljstvo radi većega dobra. Sposoban je odgoditi nešto što trenutačno želi radi nečega što mu je važnije.

Uz to razboritost obuzdava druge kreposti. Žeđ za pravdom, primjerice, ako je ne obuzdamo razboritošću, lako nas može natjerati da uzmemo zakon u svoje ruke ili da postanemo osvetoljubivi. Zato je razboritost poznata kao krepost koja usmjerava druge kreposti, ona je „kočijaš kreposti“. Razboritost obuzdava druge kreposti kao što kočijaš obuzdava šesteropreg i kao što volan usmjerava snagu stroja.

Pravednost je čvrsta odlučnost da Bogu i bližnjemu dadnemo ono što im pripada. Biti pravedan znači dati drugima što im po pravu pripada, zbog čega je ovo najdruštvenija od svih kreposti. Na ovu krepost često gledamo u negativnu svjetlu, smatrajući je pravednim kažnjavanjem krivice. Unatoč tome, pravednost ne smijemo promatrati samo u negativnu svjetlu. Biti pravedan znači priznati nešto nedvosmisleno. Predsjedniku države dugujemo poštovanje neovisno o tome sviđa li nam se ili ne, zbog službe koju obnaša. Biti pravedan znači iskazati poštovanje nekome čak i kada se s njim ne slažemo. Dapače, načelo pravednosti traži da poštujemo prava drugih. Pravedan čovjek vidi dostojanstvo u svakoj osobi, ne vrijeđa dostojanstvo druge osobe i s poštovanjem se ophodi prema njoj. Pravednost regulira odnose među ljudima. Načelo pravednosti, u konačnici, ima za posljedicu opće dobro i napredak cijeloga društva.

Jakost je nepokolebljivost, kada čovjek ne odustaje od svojega nauma. On uvijek iznova ustrajava u zalaganju za dobro, čak i kada je lakše odustati. On hrabro, svemu usprkos, čini što je ispravno. Kada bi naj radije bili pobjegli, američki vojnici u Normandiji pokazali su jakost i izdržali borbu do kraja.

Svi se u životu suočavamo s kušnjama. Bolest, gubitak najmilijih, neprilike na poslu, neuspjeh, probušena guma. Kada smo suočeni s tim preprjekama, jakost nas tjera naprijed. Kao i druge kreposti, i ova se, ako je često prakticiramo, s vremenom razvija. Kada se prvi put suočimo sa svojim strahovima, čini nam se gotovo nemogućim pogledati preprjekama u oči i, kako bi to rekao John Wayne, „ipak uzjahati“. No sljedeći je put malo lakše, zatim još lakše, dok na kraju ne razvijemo naviku jakosti.

Umjerenost je uzdržljivost u svemu. Umjerenost je sposobnost izbjegavanja svih vrsta pretjeranosti i krajnosti, pa čak i krajnosti u drugim krepostima. Ta nas krepost čuva od prenagljenosti kojoj smo često skloni.

Umjerenost je posebno važna kada je riječ o apetitu. Pojesti dvije pizze, a zatim cijelu kutiju sladoleda, znači ne biti umjeren. Popiti jedno ili dva piva znači biti umjeren. Nazdraviti čašicom tekile svakoj godini svojega života ne znači biti umjeren. Umjerenost nam pomaže da obuzdavamo želje i držimo ih pod kontrolom. Ona nam pomaže da nađemo zdravu sredinu i omogućuje nam uživanje u zadovoljstvima, čuvajući nas od bolesti, glavobolje ili nečega još goreg.

Djecom upravljaju osjećaji i želje. Znak je zrelosti, s druge strane, sposobnost obuzdavanja želja i upravljanja njima, kao što kormilom upravljamo brodom. Krepost je navika da činimo što je ispravno. Ne rađamo se kreposni; stoga postizanje kreposti zahtijeva trud i vježbanje. Taj je napor, međutim, vrijedan truda jer je krepost siguran put do sreće.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Sama Guzmana “Kako biti džentlmen”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.