Postoji trenutak u kojemu je dobro sumnjati, čak je nužno radi promjene položaja, perspektive. To zahtijeva poniznost da svoja mišljenja ne uzimamo kao apsolutna, podsjećajući da su uvijek work-in-progress. Svagdanji kruh onoga tko želi znati savjetovati jest umijeće spoznavanja vlastitih pogrešaka.

Nema druge, ne mogu se izbjeći neki izričaji iz Psalma 119, kao npr.: Dobro mi je što sam ponižen, da bih tvoja naučio pravila. Znadem, o Gospodine, da su ti sudovi pravedni i da si me s pravom ponizio. Tvoja ljubav nek’ mi bude tješiteljicom po obećanju koje si dao sluzi svom.

Koliko me puta život mora ošamariti da počnem otkrivati svoje zablude? Trebam znati sumnjati u ono što mislim. Jedan moj prijatelj psiholog kaže da je mentalno zdravlje u nesuglasju s vlastitim egom. Kako je to točno! Dobar savjetnik zna sebe ne uzimati previše ozbiljno. Spominje se vlastitih apsolutiziranja, razračunava s vlastitim krivim prosudbama. Dakle, bit će oprezan i pun razumijevanja prema tuđim apsolutiziranjima.

Glavni put za vježbanje savjetnika jest sjećanje na vlastite pogreške pomiješano sa spremnošću da otkrije druge. Drugim riječima želi se reći: poniznost. Nju se prima kao gadget po iskustvu poniženja i velikoj milosti vlastitih ograničenja.

Vrstan savjetnik nije netko snažan, nego slab, tko je prihvatio svoju slabost.

Toliko. Prava sitnica.

Zatim postoji sigurnost zbog koje se neke stvari ne smiju dovoditi u pitanje, one jednostavne, koje su očite, poznavanje sigurnih stvari u našemu životu, mjesta kamo okrenuti kompas. Treba biti jasno otkuda izvire dobro u srcu i treba se na tomu slatkom vrelu dobro napiti. Treba imati zabilježena ispravna pravila za vlastitu sreću. Primjerice, par bi već od zaruka uvijek trebao imati dekalog, popis deset pravila koja koriste njihovu odnosu, a iz brige i revnosti oko tih dobrih stvari proizići će mudri, vedri i veseli roditelji.

Da bi se napredovalo u sposobnosti savjetovanja, treba ustrajati u onomu što je dobro. Smušenjače, kakav mi savjet želiš dati? Molitva, dobre navike, bratski život, vježbanje u iskrenosti i nenavezanosti na stvari – to je jasna podloga za slušanje. Tko je zapetljan u samom sebi, na koncu sebe projicira jer je tjeskoban.

Da bih bolje vidio, obrišem si naočale. Ako mi je vata u ušima i povez na očima, što da shvatim?

Tko se posvećuje duhovnomu vodstvu, treba mir, a ne učinkovitost pod svaku cijenu. I ne treba biti sveznalica-psiholog-antropolog-sociolog, nego mu je dovoljno da ozbiljno poznaje Oca, da je sin u Sinu i da počiva u Duhu te da s te pozicije govori. A poglavito da sluša.

I, naposljetku, vježba se biti poslušan toj sigurnosti, odnosno malo-pomalo se raste u sinovskoj poslušnosti i predanju. Jer nema boljega oca od onoga koji zna biti dijete. Za umijeće savjetovanja postaje se spreman kada se krene putem učenika, putem poslušnosti. To pak nije herojski čin, molim vas, nemojmo izigravati tolike žrtve. Poslušnost Bogu je jednostavna istina o stvarima, a nije just-in-case. Nisam tako dobar da slušam. Naprotiv, toliki sam bezveznjak da ne slušam.

Poslušnost Bogu pitanje je smisla stvari, zbilje. To je praktična mjera, a ne samo duhovna. Stvari su takve kakve jesu.

Prvo je razlučivanje sjetiti se koliko nam je potreban Bog i njegovo milosrđe. Upravo to.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Fabija Rosinija “Samo ljubav stvara”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.