Rad na razvoju granica kod djece rad je na učenju odgovornosti. Dok ih učimo krjepostima i granicama odgovornosti, mi djecu učimo autonomiji – pripremamo ih za preuzimanje zadaća koje podrazumijeva odrasla dob.

Sveto pismo ima mnogo toga reći o ulozi postavljanja granica u odgoju djece. To obično nazivamo disciplinom. Hebrejska i grčka riječ koju stručnjaci prevode kao „disciplina“ zapravo znači „učenje“.

To učenje istodobno ima i pozitivnu i negativnu stranu.

Pozitivne strane discipline su proaktivnost, prevencija i obuka. Pozitivna disciplina jest posjesti dijete, obrazovati ga i obučavati u pojedinim zadaćama: očevi trebaju djecu odgajati „stegom i urazumljivanjem Gospodnjim“ (Ef 6,4). Negativna strana discipline uključuje ispravljanje, kažnjavanje i posljedice. Negativna disciplina znači pustiti dijete da trpi posljedice svojih postupaka kako bi naučilo lekciju iz odgovornosti: „Oštra kazna čeka onog tko ostavlja pravi put“ (Izr 15,10).

Dobar odgoj djece uključuje i obuku i praksu i korektivne posljedice. Tako, primjerice, svojoj četrnaestogodišnjoj kćeri odredite da u deset sati navečer mora na počinak. „To je zato da budeš naspavana i pozorna na nastavi“, recite joj. Ovdje je riječ o pozitivnoj disciplini. No vaša tinejdžerica ostaje budna do pola dvanaest. Sutradan joj zato kažete: „Budući da sinoć nisi na vrijeme otišla spavati, danas nema mobitela ili računala.“ To je negativna disciplina.

Zašto su i pozitivna i negativna disciplina nužne za dobar razvoj granica? Zato što se i Bog služi praksom pokušaja i pogrješaka kako bi nam pomogao rasti. Zrelosti se učimo prikupljajući informacije, loše se njima služeći, čineći pogrješke, učeći iz vlastitih pogrješaka i postupajući pametnije pri sljedećem pokušaju.

Praksa je nužna na svim područjima života: kad učimo skijati, pisati esej ili raditi na računalu. Praksa nam je potrebna i kad je u pitanju razvijanje duboka odnosa, kao i proučavanje Biblije. Isto vrijedi i kada je riječ o našemu duhovnom i emocionalnom rastu: „A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla“ (Heb 5,14). Praksa je važna u učenju granica i odgovornosti. Naše su nam pogrješke učiteljice.

Disciplina je izvanjska granica koja je osmišljena za razvoj unutarnjih granica kod naše djece. Ona pruža strukturu sigurnosti sve dok dijete ne stekne dovoljno čvrstu strukturu karaktera da mu više nije potrebna. Dobra disciplina dijete uvijek potiče na veću unutarnju strukturu i odgovornost.

Trebamo razlikovati disciplinu i kažnjavanje. Kažnjavanje je plaća za loša djela. U zakonskom smislu to je plaćanje kazne za kršenje zakona. Kažnjavanje, međutim, ne ostavlja dovoljno prostora za praksu. Nije baš sjajan učitelj. Cijena je previsoka: „Jer plaća je grijeha smrt“ (Rim 6,23) i: „Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega“ (Jak 2,10). Kažnjavanje ne ostavlja previše prostora pogrješkama.

Disciplina je, međutim, drukčija. Disciplina nije plaća za loša djela. Ona je prirodni Božji zakon: djela žanju posljedice.

Disciplina nije isto što i kažnjavanje zato što je Bog odustao od toga da nas kažnjava. Kažnjavanje se okončalo na križu za sve one koji su Krista prihvatili kao Spasitelja: „On koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo“ (1 Pt 2,24). Krist je svojom mukom i smrću platio za naše grijehe.

Osim toga, disciplina i kažnjavanje imaju drukčiji odnos prema vremenu. Kažnjavanje se osvrće unatrag. Ono se usredotočuje na naplaćivanje loših postupaka iz prošlosti. Kristova je patnja, primjerice, bila plaća za naše grijehe. Disciplina, međutim, gleda prema naprijed. Lekcije koje učimo disciplinom pomažu nam da istu pogrješku ne učinimo dvaput: „Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On – nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti“ (Heb 12,10).

Kako nam to pomaže? Oslobađa nas da činimo pogrješke bez straha od osude, bez straha od gubitka odnosa: „Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu“ (Rim 8,1). Sloboda križa dopušta nam da vježbamo bez plaćanja strašne cijene. Jedina opasnost su posljedice – ne izolacija i ne osuda.

Uzmite za primjer majku desetogodišnjakinje koja kaže: „Opet si me izigrala i više te ne ću voljeti.“ Djevojčica tom izjavom dolazi u gubitničku situaciju. Naime, može se ili pobuniti i time izgubiti najvažniji odnos u životu ili se može pokoriti, postati krajnje poslušna i izgubiti svaku priliku da ikad vježba sučeljavanje s drugima. A sad taj odgovor usporedite s ovim: „Nikad te ne ću prestati voljeti. To je konstanta mojeg srca. Pa ipak, ako me ponovno izigraš, zabranit ću ti pristup računalu na tri dana.“ Odnos ostaje netaknut. Nema osude. A dijete dobiva priliku da odabere odgovornost ili da trpi posljedice – ne riskirajući pritom gubitak ljubavi i sigurnosti. To je put ka zrelosti, vježbanje uzimanja čvrste hrane: sigurno prakticiranje discipline.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Henryja Clouda i Johna Townsenda “Granice”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.