Rad je lijek, rad je melem, rad je pokretačka sila. Dodajte mu šutnju kao pratiteljicu, a molitvu kao nadahniteljicu. Uz to uživajte u radosti prijateljstva ako vam ga Bog udijeli i eto vam sile kojom ćete sve nadvladati.

katolički pristup poslu kako prihvatiti kritiku

Foto: www.stocksnap.io

Rad liječi muke rada i radnika. On je velik neprijatelj žalosti, bolesti i grijeha. Postavlja nas na visoko mjesto gdje životne neprilike i tjelesne slabosti postaju lakše. Zanos što ga on ulijeva i usmjerenost koju daje našim snagama uklanjaju naše jade i izbavljaju nas od kukavnih briga.

Predate li se besposlenu životu i ispitivanju svojega tijela, vjerojatno ćete osjećati mnoštvo nejasnih boljetica. Predate li se gorljivu radu, ne ćete ni pomisliti na njih. Isto se može reći i za duševne tegobe. Kada se zapitam što bih suprotstavio brigama i teškoćama koje me snađu dok radim, nalazim samo jedan odgovor: rad. Što mi daje srčanost kada počnem sumnjati u svoje djelo? Rad. Kojim ću se sredstvom oduprijeti neprijateljima svojega pothvata i zavidnicima na uspjehu? Radom. Rad je lijek, rad je melem, rad je pokretačka sila. Dodajte mu šutnju kao pratiteljicu, a molitvu kao nadahniteljicu. Uz to uživajte u radosti prijateljstva ako vam ga Bog udijeli i eto vam sile kojom ćete sve nadvladati.

Rad drži dušu u ravnoteži i daje nutarnje jedinstvo. Zajedno s ljubavi prema Bogu koja utemeljuje ljestvicu vrijednosti on sređuje sve sile u čovjeku i unosi stalnost u dušu. Bez ovoga potreba jedinstva u čovjeku može biti zadovoljena jedino pomoću kakve niske strasti ili želje, a tada nam naše mnogovrsne slabosti preotmu svu vlast.

Nije uzalud lijenost nazvana majkom sviju poroka. Ona je također majka slabosti i žalosti, u svakom slučaju im pogoduje. Iz rada se rađa osjećaj pobjede koji suzbija svaku potištenost. Usklađeno trošenje jača i sređuje ljudske sile, kao što veslači snažnije veslaju uz pjesmu.

Istina je također obrana, ona nas jača, veseli nas, njom tješimo sebe i druge. Nalazak istine nam je nagrada, a njezino objavljivanje je plemenita osveta u danima iskušenja.

Izvući korist iz kritike

Intelektualac je uz ostale neugodnosti izložen onomu što je za svakoga čovjeka, a posebno za njega, najosjetljivije: kritika ga nimalo ne štedi. Kada je ta kritika površna i nepravedna, povrijeđen je i obuzima ga srdžba. Kada pak dotakne njegove slabe točke te u njegovu radu ili njegovu karakteru nađe slabosti koje bi želio zaboraviti ili sakriti pred drugima, jer ih ne može nadvladati, tada se najviše osjeti teško pogođen.

Koji pravi odgovor dati i kakav stav zauzeti? Uvijek isti. Emerson kaže: “Na sve kritike vidim samo jedan odgovor: prionuti iznova na posao.”1 Govorilo se i o svetomu Tomi kada je bio napadan, a to se događalo češće nego što bismo očekivali imajući pred očima njegovu posmrtnu slavu, da je obično nastojao bolje obrazložiti svoje stanovište i točno i jasno izložiti svoje učenje, a zatim bi zašutio. Nijemi sicilijanski vol2 nije dopustio da ga s njegova puta zavede junačenje i vika dječje križarske vojne.

Popravljati se i šutjeti, to je veliko pravilo! Koji su se njega držali, uvijek su se visoko popeli. Istu onu snagu kojom su ih htjeli oboriti oni su pretvarali u pobjednički impuls. Od kamenja što su ih na njih bacali oni su sebi sagradili kuću.

Djetinjasto je nastojati braniti svoja djela ili nastojati pred drugima utvrditi njihovu vrijednost. Vrijednost se sama brani. Sunčev sustav ne vodi računa o tome što se oko njega ne slažu Ptolomej i Kopernik. Istina jest, a istinita djela sudjeluju u njezinu biću i njezinoj snazi. Zato je uzrujavanje zbog njih samo beskorisno trošenje svojih sila. Radije mudro šutite. Ponizite se pred Bogom, ne uzdajte se u svoje mišljenje i popravljajte svoje mane. Zatim stojte čvrsto poput hridi o koju se lome valovi. Vrijeme i snage što biste ih potrošili na obranu jednoga bit će bolje upotrijebiti u izradu drugoga djela, a i vaš mir vrijedi više od banalna uspjeha.

Kada vam nešto predbace, umjesto da planete u duši ili izvana, poput životinje koja se odmah nakostriješi, radije kao čovjek obratite pažnju na sadržaj onoga što vam govore, budite objektivni i pošteni. Ako je kritika opravdana, zar ćete se odupirati istini? Ako je i nikla iz neprijateljstva, imajte hrabrosti priznati grješku i plemenito odlučite da ćete se okoristiti ovom zloćom što vam je Bog stavlja na raspolaganje. Bog je gospodar i zlu pa vam zlobna kritika može veoma koristiti baš zato što je najteža.

Kada ste tako izvukli korist iz kritike, ostalo prepustite Gospodinu koji sudi umjesto vas i koji će u svoje vrijeme pravedno presuditi. Nemojte više ni slušati. “Ljudi ne govore zlo pred onim koji ne sluša”, piše sveti Augustin. Zavist je porez koji mora platiti onaj koji postane slavan ili se odlikuje bilo čim ili nešto radi bolje od drugih. Rad koji je sam po sebi neosjetljiv traži svoju cijenu od radnika. Neka je on plati i ne žali se. “Velike duše pate u tišini”, kaže Schiller.

Kada nemate ništa prihvatiti od napada, onda se sami povucite da biste se tako najbolje očuvali od svake štete, od uzaludna truda i mržnje, a po svojoj ćete kušnji postati vrjedniji i bolji. Prava duševna snaga raste u progonima. Katkada i ona stenje, ali njezino je stenjanje slično uzdisanju svih stvorova koji “uzdišu i muče se u porođajnim bolima”3, kako kaže Apostol.

Što želite – taštu slavu ili istinu?

Rekli smo da je intelektualni život herojstvo pa zar biste htjeli da herojstvo ništa ne košta? Stvari vrijede točno onoliko koliko koštaju. Kasnije dolazi uspjeh, kasnije će biti pohvala, možda ne od ljudi, ali svakako od Boga i njegova dvora koji će vašu savjest učiniti svojim prorokom. Ostali radnici, vaša braća, također će vas primiti u društvo, makar su vas prividno napustili. I među intelektualcima ima malih podvala, katkada i velikih nepravda, ali ipak prešutno uvijek prepoznaju prave vrijednosti, čak i kada ih javnost ne priznaje.

Ako će vaš rad biti koristan ljudima tek kasnije, tko zna, možda tek kada vas više ne bude, pomirite se s time. Posmrtna je čast najdalje od svakoga interesa, a posmrtna korist drugima pruža dovoljnu zadovoljštinu pravim ciljevima vašega rada. Što želite? Taštu slavu ili korist? U tomu biste slučaju bili lažni intelektualac. Želite istinu? Ona je vječna. Nije nužno da se okoristimo vječnošću.

Istina se otkriva malo-pomalo. Oni koji je izvode iz mraka ne trebaju od nje tražiti aureolu. Oni joj služe, to je dovoljno. Barem za jedan trenutak opasati se mačem heroja ili nositi pred njima štit, to im je nagrada.

Zar rad sam u sebi ne vrijedi ništa? To je jedno od zlodjela ovoga vremena što je obezvrijedilo rad, što je njegovu ljepotu zamijenilo rugobom gruboga egoizma. Plemenite duše žive krasan život i od njega očekuju još obilan plod. One ne rade samo radi ploda, već i radi samoga rada, da im život bude čist, neporočan i muževan, koliko je moguće više sličan Isusovu, da budu spremni sjediniti se s njim. Njih ne zaustavljaju ni razočaranja jer ljubav, nada i duboko ukorijenjena vjera ne boje se razočaranja.

Onoga koji vjeruje i koji se nada ne će razočarati ni rad bez vidljiva ploda, ni sijanje bez žetve, ni uzaludno plivanje prema obali dok ga valovi odbacuju natrag, ni hodanje prostorom koji uvijek ostaje jednako beskrajan. A onoga koji ljubi sve ovo još i veseli jer ljubav se puno bolje pokazuje kada se sve radi jedino radi ljubljenoga i njemu za volju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Antonina Sertillangesa “Kako biti intelektualac”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net


Emerson: Autobiographie, edition Régis Michaud, str. 145.

“Nijemi siciljanski vol” je podrugljiv nadimak što su ga svetomu Tomi kao studentu dali kolege studenti, potaknuti njegovom šutljivošću i krupnom tjelesnom građom. [nap. red.]

Rim 8,22 [nap. red.]