Prilično je teško živjeti s takvim odsutnim Bogom. Teško je vjerovati da se brine za ljude, a još manje za pojedince, za mene osobno. Tako se kršćanski život prikazuje kao Sizifov uspon na planinu, na čijemu vrhu u oblacima netko ravnodušno čeka da vidi hoće li se čovjek uspjeti popeti do vrha.

Foto: Shutterstock

Neki autori definiraju ovu karikaturu kao „odsutnoga Boga“ ili „Boga koji spava“, ponekad i pojmom „Bog urar“; Bog je bio na zemlji prije puno, puno vremena, ustanovio je određene zakone, dao ljudima svoje zapovijedi, sve pokrenuo… i potom se udaljio na neodređeno vrijeme. Kada svijet, ili ljudski rod, dođe do kraja svojih dana, tada će se pojaviti kako bi uredio račune s nama.

Ova karikatura podsjeća na boga Baalovih proroka iz Prve knjige o Kraljevima: on ni najmanje ne reagira na njihove prošnje i obredne plesove tako da ih prorok Ilija počinje ismijavati: „Glasnije vičite, jer on je bog; zauzet je, ili ima posla, ili je na putu; možda spava pa ga treba probuditi!“ (1 Kr 18,27).

Kako nastaje ova karikatura? U prvome redu od iskustva duge odsutnosti oca. Otac može biti odsutan na različite načine: ili je umro, ili je napustio obitelj, ili je dio obitelji, ali ga dijete gotovo nikada ne vidi jer je uvijek na poslu ili se posvećuje drugim aktivnostima. Ponekad čak živi u kući s obitelji, prisutan samo tijelom, dok je dušom uvijek na poslu ili se bavi nekim hobijem. Tako se djetetu duboko utiskuje iskustvo oca koji je „prisutan, ali nije tu za mene“. Jednom mi je slično iskustvo ispripovjedila jedna djevojka obraćenica koja je uspjela ostvariti dobar odnos s Isusom, ali je naprotiv osjećala poteškoće s Bogom Ocem. Njezin otac nije bio loš čovjek, ali u obitelji je „i bio i nije bio“: godinama je bio „duhom odsutan“ iz obitelji. Knjige su bile njegova velika strast i, tek što bi stigao s posla, zatvarao se u svoju sobu i čitao. Djeca su morala silno galamiti da ga ometu dovoljno da iziđe iz sobe i prekori ih… i da se potom iznova vrati čitanju knjige u blaženu miru.

Prilično je teško živjeti s takvim odsutnim Bogom. Teško je vjerovati da se brine za ljude, a još manje za pojedince, za mene osobno. Tako se kršćanski život prikazuje kao Sizifov uspon na planinu, na čijemu vrhu u oblacima netko ravnodušno čeka da vidi hoće li se čovjek uspjeti popeti do vrha. „Ne možeš? Pa, žao mi je… uostalom, to se moglo i očekivati. Sljedeći, molim…“

Takav Bog – a slično poimanje vrijedi i za Sina, Isusa Krista – nadasve je Bog prošlosti: rekao nam je sve što nam je trebao reći i potom se udaljio u neki zakutak neba. Ono što sigurno znamo jest da je „negdje gore“, ali njegov utjecaj na događaje na zemlji ravan je nuli, pa čak i na događaje u Crkvi, a kamoli primjerice u mojemu životu.

Nažalost, u duhu ove karikature može se vršiti čak i crkvena služba – biskupi i svećenici kao da su jednostavno uzeli Crkvu u svoje ruke da je vode sve dok se Krist iznova ne pojavi; ne „po Kristu, s Kristom i u Kristu“, nego umjesto njega, zamjenjujući ga.1 Tijekom povijesti neki su se pape ponašali kao da su oni okrunjene glave Crkve, a ne tek njezina vidljiva glava, podložna onoj nevidljivoj koja je Krist. Neki su i danas u napasti da se ponašaju kao da polažu račun Gospodaru Crkve tako kao da se on ne treba više nikada vratiti.

Osoba koja vjeruje u takva Boga živjet će duhovnost koja odgovara ovakvu poimanju, u smislu: „Ono što sam ne napraviš nećeš ni imati.“ Za tu osobu molitva je tegobno „uzdizanje duše Bogu“ – on je gore, ja sam ovdje dolje. U tomu modelu gubimo iz vida činjenicu da je on sišao među nas i prema nama kako bi nam bio blizu, kako bi izgradio boravište izravno u našim srcima.

„Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj“ (Ps 40,1–2).

„…nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo…“ (Dj 17,27–28).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Katerine Lachmanove “Karikature Boga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Usp. Yves Congar, Per una Chiesa serva e povera, Edizioni Qiqajon, 2014., str. 90 ss. (zanimljiva knjiga koja, među ostalim, analizira i način na koji Crkva vrši svoje ovlasti).