Ima nešto što svi svakodnevno doživljavamo: neugodan i dosadan gubitak vremena u očekivanim i neočekivanim okolnostima, na stanici, u uredima, u zračnim lukama, u autobusu itd. Koliko puta beskorisno izgubimo čitave dane! Kada bi stvari bile bolje organizirane, kada bi ljudi bili discipliniraniji… U isto vrijeme znamo da se za sada ništa ne mijenja, da smo svakoga dana, cijeli život, osuđeni na beskorisno gubljenje vremena usred mnoštva ljudi.

Ako društvo ne može pomoći, može li čovjek pomoći sam sebi u takvim okolnostima? Već sam čuo više praktičnih savjeta. Jedan mi je profesor povjerio da kupuje samo knjige malena formata. To profesorovo razlikovanje velikih i malih knjiga učinilo mi se pomalo budalastim, no on se nasmijao. „One velike mogu pronaći u knjižnici. Ove male nosim sa sobom u džepu i posvuda ih čitam, dok čekam, u vlaku, u autobusu.“ Jedan student teologije koji je nakon dvije godine učenja dobro govorio talijanski povjerio mi je da je učio talijanski tijekom putovanja autobusom, ni više ni manje. Također, jedna pobožna starija časna sestra, koja je svakoga dana morala ići u kupovinu i obavljati različite poslove za samostan, rekla mi je da ona nikada ne gubi vrijeme budući da o pojasu uvijek nosi krunicu. „Koliko krunica izmolim svakoga dana! Druge su mi sestre gotovo zavidne!“

Postoje dakle ljudi koji gube vrijeme i oni koji ga ne gube. No što uopće znači „gubiti vrijeme“? Što je vrijeme? Koja je njegova vrijednost? Prema najstarijim mitovima vrijeme je jedina istinska vrjednota koja vječno postoji. Bog Kronos, ili Vrijeme, rodio je bogove i ljude da bi ih onda progutao i potpuno požderao. Kada nije bilo stvorenja, vrijeme je već postojalo, kada stvorenja više ne bude, vremena će biti. Simbol vremena je kotač koji se vječno okreće. Uzdiže ono što je uništilo, potom to iznova obara. Drugi simbol vječnosti vremena je kružni simbol, predstavljen zmijom koja grize vlastiti rep. Ako tako promatramo vrijeme, onda nam je jasno da se vrijeme nikada ne može izgubiti. Samo se mi gubimo, a ne vrijeme. Kada netko kaže da je izgubio vrijeme, uglavnom to ozbiljno misli. Postaje svjestan koliko je kratak uspon do vrha Kronosova kotača i da taj ionako kratki djelić vremena gubi čekajući npr. u redu za potvrdu. Ništa neobično, dakle, što je ogorčen.

Ako je život tako kratak, vrlo ograničeno razdoblje između kolijevke i groba, onda svatko mora nastojati dobro ga iskoristiti. Stari su Rimljani govorili: „Carpe diem! – Iskoristi dan!“ – „Ukrasimo se ružama dok još cvatu!“

No ne boje se samo hedonisti velikoga gubitka vremena. Isti je strah i kod onih koji vjeruju u najviše ideale: umjetnika koji želi postići nešto veliko, znanstvenika koji želi nešto otkriti itd. Istoga su mišljenja i oni koji se žele obogatiti: vrijeme je novac. U jednoj maloj talijanskoj trgovini vidio sam ukrasnu ploču s natpisom: „Bože, blagoslovi onoga zbog koga ne gubimo previše vremena!“ U današnjemu društvu produktivnost nam je toliko ušla u krv da se bojimo gubitka vremena čak i onda kada nemamo ništa posebno raditi. To je prava pomama. U jednoj pripovijesti Sinjavskij piše da se suvremeni čovjek bolje odmara u vlaku. Ne mora ništa činiti, a istodobno ima pozitivan osjećaj da ne gubi vrijeme: vlak putuje, zar ne? No tek što malo treba pričekati stojeći na nogama, odmor je gotov. Silno se uznemiri.

A kakav je pogled na vrijeme u Bibliji? Prema Bibliji, vrijeme nije vječno, vječan je samo Bog koji je u početku stvorio svijet. Potom je svakomu čovjeku dao vrijeme kako bi rastao i postao ono što je Bog za njega želio od vječnosti. Za Bibliju je dakle nezamislivo da netko nema vremena. Svatko je primio onoliko vremena koliko mu je potrebno da učini ono za što je stvoren.

Ponajprije u Staromu zavjetu vidimo kako Bog daje vrijeme izabranomu narodu. Polazeći od Abrahama, Josipa Egipatskoga, Sudaca, pa sve do Davida i proroka, možemo slijediti vremenska razdoblja u kojima su Židovi imali mogućnost postati narod s vlastitim jezikom, zemljom, tradicijom, kulturom, vjerskim institucijama. To je dugo vremensko razdoblje, ali je u svim trenutcima očito kamo cilja ta povijest. Ono je priprava za Mesijin dolazak.

Stari je zavjet slika ne samo Novoga zavjeta u cjelini, nego i svakoga čovjeka, osobnoga rasta svakoga pojedinca. Svatko od nas ima vlastitu povijest s različitim etapama i za svaku od njih Bog nam daje potrebno vrijeme. Ipak, značenje svih tih etapa je isto: susret s Kristom. Trenutak u kojemu dolazi do toga susreta izlazi iz vremena kako bi postao dio vječnosti. Jer vječnost nije nekakvo buduće vrijeme, nije nešto, nego je netko, tj. Krist.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomaša Špidlika “Osluškivati srcem”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.