JEAN VANIER

Kako nametnuti autoritet koji je pravedan i dobar?

Dobar se otac povjerio prijatelju: “Postala mi je navika govoriti mom sinu tinejdžeru što bi trebao činiti. No, moj se odnos s njim pokvario. Zatim sam odlučio promijeniti stav i saslušati njegovo mišljenje. Od tada se naš odnos uistinu popravio. Ponovno smo uspostavili međusobno povjerenje.”

autoritet

Kako nametnuti autoritet koji je pravedan i dobar?/Foto: Unsplash

Ljudska zrelost je sposobnost vršenja autoriteta i preuzimanja odgovornosti za druge. Adolescent traži mjesto gdje će se skrasiti. Odrastao čovjek pušta korijene na određenom mjestu i tada može donijeti plod, odrasli postaju odgovorni za druge: za suprugu ili muža, za djecu, prijatelje i kolege s posla; odgovorni za one kojima su pomogli ili u kojima su probudili život. A odgovornost uključuje vršenje autoriteta.

U današnje vrijeme postoji veliki strah od autoriteta i odgovornosti. Osoba koja vrši autoritet često se smatra gušiteljem slobode drugih da bi pokazala moć i postigla ono što želi. To može zvučati kao karikatura, no u stvarnom životu mnogi ne znaju kako vršiti autoritet. To čine poput bijesnog zapovjednika, vičući.

U Arci sam otkrio dvije vrste autoriteta: autoritet koji nameće, dominira i kontrolira i autoritet koji je prijateljski, koji sluša, oslobađa, osposobljava, ljudima pruža samopouzdanje i poziva ih da budu svjesni svojih odgovornosti. Osoba koja na prvi način vrši autoritet uvjerena je da je u pravu. Posjeduje smisao za dužnost i želi druge naučiti ljudskim, vjerskim i moralnim istinama. No, podređena osoba nema što reći; ona mora slušati, učiti i biti poslušna. Nema diskusije. Onaj tko na ovakav način vrši autoritet možda može imati sluha za istinu. Ne traži uvijek slavu i možda ne želi gaziti druge. No, ne zna kako kročiti s drugom osobom na njegovom životnom putu; on je zapravo ne poštuje. Ne sluša je. Sklon je, usprkos sebi, gledati na nju s visoka i ponašati se prema njoj kao inferiornoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Takav je čvrsti autoritet neophodan u razdobljima krize. Kad izbije požar, mora se djelovati brzo i efikasno. Dijete mora znati da postoje stvari koje ne smije činiti. Moramo zaista biti čvrsti i reći “Ne!” osobi koja se prema hendikepiranim ljudima odnosi s prezirom i uvredljivo. Važno je ispraviti nepravdu. Životno je važno spriječiti mladu osobu da ne upadne u drogu. Evanđelje nam govori da je Isus napravio bič od konopa i istjerao životinje iz hrama; prevrnuo stolove i razbacao novac lihvara. Također je ustao protiv farizeja koji na leđa siromašnih i slabih stavljaju prevelik teret. Moramo zaustaviti kriminal i tlačenje. Zatim, svakako, moramo započeti razgovor, nastojati razumjeti, ponovno se na dubljoj razini sresti s onima koji su napravili pogrešku i pokušati im omogućiti da se promijene i napreduju kao ljudi, da preuzmu odgovornost za svoje živote i živote drugih. Slično, u poučavanju, postoje znanstvene i ljudske istine koje ponekad moramo jasno predočiti da bismo ljude spriječili da zapadnu u pogreške i konfuziju.

Snagu autoriteta moramo iznad svega koristiti protiv moćnih ljudi koji zloupotrebljavaju svoju moć i pamet da bi uništili male i nedužne, one koji se ne mogu obraniti. Isus je rekao da jaka osoba koja slabu odvodi na stranputicu, prljajući njegovu ljubav i nevinost, zaslužuje da bude bačena u more s ogromnim kamenom oko vrata. Snažne riječi!

Autoritet koji sluša i pomaže ljudima da preuzmu svoje odgovornosti te steknu samopouzdanje, zasnovan je na zajedništvu. Roditelji koji se igraju s djecom, slušaju što im djeca govore, vole ih, dobri su i pravedni, grade povjerenje. S povjerenjem vrše autoritet, pa njihova djeca mogu živjeti, biti slobodna i napredovali prema zrelosti. A djeca odgovaraju na povjerenje koje im je dano. Ovakva vrsta autoriteta ne nameće istinu nego pomaže ljudima da je sami otkriju. Ne tjera ih da uče pravila, nego im pomaže shvatiti značenje i ‘zašto’ pravila. To zahtijeva stalnu podršku i puno vremena jer je riječ o susretu s drugima u situaciji u kojoj jesu sve dok, malo po malo, u skladu sa svojim sposobnostima i unutarnjim ritmom, oni istinu ne učine dijelom svog života. Ovakav autoritet omogućuje im da vjeruju u sebe i svoje unutarnje putovanje te postanu odgovornima.

Ovakav autoritet koji prati i pridružuje se ljudima, ponekad ustupa mjesto trećoj vrsti autoriteta, autoritetu tihom, skrivenom i punom ljubavi – takvom autoritetu koji ne čini ništa, koji čeka, gradi povjerenje i pokatkad danonoćno bdije strepeći. Tada nastupa trenutak, na primjer, kada otac zna da mu više ne priliči savjetovati svog sina, on je sad odrastao i mora prihvatiti odgovornost za sebe, čak i ako čini pogreške. To isto vrijedi za majku narkomanke koja je na putu smrti. Majka je izrazila svoju strepnju, ili došlo je do prekida komunikacije i zajedništvo je uništeno. Kći je otišla. Majka čeka srca ranjenog patnjom. Kći ima svoju slobodu. Majka je ne može kontrolirati.

Možda će jednog dana doseći dno i vratiti se natrag. Neće joj preostati ništa drugo nego da umre ili da se ponovno uspne. A majka se i dalje uzda u život i ponekad u Boga. U ovom slučaju, autoritet izgleda kao slabost i siromaštvo. Ona ne može ništa više od toga učiniti. Čeka da joj se dijete vrati; čeka zajedništvo. Možda će svojom neznatnošću i suzama, svojim slomljenim srcem, vratiti kćer, ona koja je nije mogla vratiti snagom i mudrošću. Poznajem neke ljude koji ne mogu preuzeti aktivnu i izravnu odgovornost za druge. To nije njihova misija – možda ponekad zbog njihove krhkosti. S druge strane, oni prihvaćaju neizravnu odgovornost za mnoge kroz vlastito suosjećanje kroz stavljanje na raspolaganje vlastitog života te kroz molitvu. Njihova je uloga vrlo skrivena, kao kod treće vrste autoriteta. Kroz vlastito siromaštvo i ljubav imaju važnu ulogu u zajednici i svijetu.

Dobar se otac povjerio prijatelju: “Postala mi je navika govoriti mom sinu tinejdžeru što bi trebao činiti. No, moj se odnos s njim pokvario. Zatim sam odlučio promijeniti stav i saslušati njegovo mišljenje. Od tada se naš odnos uistinu popravio. Ponovno smo uspostavili međusobno povjerenje.” Ovo je primjer dviju vrsta autoriteta.

U vojsci se autoritet sprovodi ponajviše izdavanjem zapovijedi, premda se često koristi i dijalog.

U Arci, naprotiv, nastojimo vršiti autoritet družeći se s ljudima i pomažući im postati odgovornima, iako u nekim trenucima i mi moramo naređivati.

Mnogo je simbola pravednog i dobrog autoriteta. Vrtlar koji zalijeva i uzgaja biljke ne proizvodi život, niti njime upravlja; pomaže mu rasti, pastir zna svako janje po imenu i sa svakim ima poseban odnos; vodi svoje stado i riskira život da bi svoju janjad obranio od vukova. Stijena na koju se možemo nasloniti podupire nas. Izvor vode koji pere i osvježava simbolizira oprost koji je srce svakoga pravog autoriteta.

Neki su asistenti Arke imali negativna iskustva autoriteta u djetinjstvu: otac nije bio kod kuće ili je pak bio vrlo autoritaran te je gušio njihovu slobodu. Mnogi ljudi nikad nisu iskusili autoritet koji drugome pomaže da ponovno stanu na noge, povrate samopouzdanje, postanu slobodniji. Da bismo valjano vršili autoritet koji podrazumijeva istinsko slušanje i shvaćanje drugih, potrebni su nam vrijeme, iskustvo i podrška. Moramo i sami iskusiti takvu vrstu autoriteta. Da bismo bili istinski odgovorni, potrebno je da smo već živjeli s osobom koja je istinski odgovorna. Da bismo znali zapovijedati, moramo znati biti poslušni. Vršenje autoriteta zahtijeva poniznost. Tada autoritet postaje služenje koje nadilazi osobu. To je rizik jer ne možemo uvijek biti sigurni da ćemo pomoći drugoj osobi i komunicirati život.

Oni koji su trpjeli pod jakim autoritetom koji dominira i vlada, često odbacuju svaki oblik autoriteta. Na njega gledaju kao na neko zlo jer je onemogućavao slobodu. Ovakvi ljudi obično odbijaju prihvatiti odgovornost, bježe od nje ili su i sami skloni grubo vršiti autoritet. Ne mogu podnijeti suočavanje koje dolazi “odozdo”, niti autoritet koji dolazi “odozgo”.

Anarhija brzo stvara diktaturu. Gdje nedostaje autoritet, lako se ubaci neki jaki autoritet. On Ijudima pruža osjećaj sigurnosti, ali ubrzo postaje kontrolirajući i dominirajući. Nije lako naći zlatnu sredinu – autoritet koji sluša, razumije, koji je osjetljiv prema drugima i nastoji im pomoći u rastu.

U latinoameričkim kulturama postoji sklonost razradi teorije, ideala, a zatim njihovu nametanju. Stvarnost treba oblikovati, izmijeniti i transformirati u skladu s teorijom ili idealom. Ideal je poput prototipa, poput arhitektova nacrta. S druge strane, anglosaksonske su kulture pragmatičnije. One se nose sa stvarnošću i djeluju u njoj, ali im često nedostaje vizija: ne znaju uvijek kamo idu i nemaju dugoročni plan. Pravi autoritet ne želi nametnuti ideal, nego radije usmjeriti stvarnost jednom dostižnom i mogućem cilju. On ne nameće, nego vodi.

Jean Vanier

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sveta povijest osobe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 22. listopada 2018.

Možda vam se svidi