„Tihe sile su snažne sile.” (o. Romano Guardini)

„Unutarnjost rađa unutarnjošću.” (Gary Shteyngart)

Tvitanje, poruke, objavljivanje postova. Lajkovi, followeri, strah da nešto ne propustimo. Optimiziraj, ubrzaj, multitaskaj.

To je život kakvim sada živimo.

Dobrodošli u izvanjski život.

U vremenu fantastične tehnologije, koja omogućava trenutačan pristup beskrajnim zadovoljstvima i učinkovitostima, čovjek bi pomislio da smo „stigli na cilj”. Imamo obećanje da ćemo se vječno osjećati dobro. No dogodio se paradoks – umjesto da nas naša neograničena povezanost i neprekinuto zadovoljavanje želja učini čudesno sitima, učinilo nas je neobično praznima. Kako to, kada imamo sve što nam treba da bismo bili sretni? Zar nismo ispunjeni?

Izvanjski život jest život življen „izvan” sebe samih. Da pojasnim: to ne znači da ste ljubitelj života na otvorenom, druželjubivi, ili prepuni bratske ljubavi. Ne – izvanjski život je frenetični, neusredotočeni život distrakcija i aktivnosti, kojima „lovimo” afirmaciju sebe i dobar osjećaj. On čezne biti sretan, i priželjkuje mir, ali opterećen je tihom tjeskobnošću i pogrešno definiranim nemirom. To je potpuna suprotnost unutarnjemu životu.

No zašto bi itko htio živjeti izvanjskim životom?

Zato što ne znaju drugačije. To je jednostavno ono što svijet nudi.

Američki komičar Louis C. K., ponešto nesređen, ali inteligentan čovjek, jednom je ispripovjedio anegdotu o zlokobnoj naravi izvanjskoga života. Jednom se prilikom vozio, i slušao pjesmu Brucea Springsteena Jungleland. Najednom je osjetio nešto što je opisao kao duboku tugu. Nešto duboko u njegovoj nutrini počelo se buditi, i on je odmah osjetio hitan impuls da od toga pobjegne. „Čovječe”, rekao je sebi, „tužan sam!”

„Moram uzeti mobitel i napisati Bok! pedesetero ljudi. […] No dok sam posezao za mobitelom, rekao sam sebi: ‘Nemoj. Jednostavno budi tužan. Stani pred tugu i pusti da te udari poput kamiona.’ […] Stao sam pokraj ceste i plakao. […] To je bilo prelijepo. Tuga je poetična. Imate sreće da možete proživljavati tužne trenutke. […] Bio sam zahvalan što se osjećam tužan, a onda se ta tuga prelila u istinsku, duboku sreću.”

Izvanjski život ne želi da se osjećate tužnima. Nikada. On se toga užasava. On želi da ne postoji ništa osim užitka. No to je neprirodno. Biti uistinu čovjekom znači pretrpjeti puni spektar emocija, reagirajući tako na cijeli dijapazon životnih iskustava. To znači da mi trebamo iskusiti tugu kao i radost, gnjev kao i ljubav, nemir kao i smirenje. Živjeti iskrivljenu emocionalnu egzistenciju izvanjskoga života znači zakopati iskrene i potrebne emocije, nagomilavati napetost na napetost, cijelo ih vrijeme prekrivajući žutim smajlićima. Takav život uključuje svojevoljno obustavljanje našega rasta kao ljudi, sve dok ne postanemo, kako je to opisao pisac Georges Bernanos, užasna, nerazvijena čudovišta, batrljci od ljudi.

Veliki su nas umovi stoljećima upozoravali na izvanjski život. „Jednostavno rečeno”, zamijetio je papa Benedikt XVI., „mi više nismo sposobni čuti Boga – naše su uši pune tolikih drugih frekvencija”. Filozof Blaise Pascal priznao je: „Sva ljudska nesreća proizlazi iz jedne jedine činjenice – što oni ne znaju mirno ostati u svojoj sobi.” A Aldous Huxley je u svojemu romanu „Vrli novi svijet” precizno dijagnosticirao što nam nedostaje u distopiji prepunoj užitaka, govoreći: „Biti zadovoljan nema ni trunke glamura jedne dobre borbe protiv loše sreće, nimalo slikovitosti borbe s iskušenjem, i ništa od fatalne savladanosti strašću ili sumnjom.”

Za to nam treba unutarnji život.

Razvijanje unutarnjega života zahtijeva tišinu i poniznost, usporavanje. To zahtijeva jednostavno biti. To znači boriti se s teškim istinama i mučnom dužnošću. To inzistira da učinimo inventuru toga tko smo, kao i što ćemo postati, što činimo dobro, a što činimo pogrešno. Što je najvažnije, to od nas traži da to sve činimo s Bogom. No sama pozornost („prisutnost uma u sadašnjosti”) svojstvena unutarnjemu životu može nas preplaviti i preplašiti. Poput sjaja blistave svjetlosti, unutarnjost nas može oslijepiti prije nego što nas rasvijetli. A ponekad, kada se okrenemo unutra – mislim stvarno unutra – ne sviđa nam se to što vidimo, pa se borimo zubima i noktima da se okrenemo van. Sve je bolje – dršćući mislimo – od suočavanja sa samima sobom i s Bogom. Mi gladujemo za blagoslovima unutarnjega života (mirom, radošću, i povezanošću s onostranim), a bježimo od odgovornosti. Želeći dobiti najbolju robu uz najmanje ulaganje, pomirimo se sa slabim proizvodom. Izvanjski život obećava jeftine, svjetlucave poslastice za ego, koji veoma brzo nestanu, i za sobom ne ostavljaju ništa osim praznine koju se mora puniti – opet i opet. Surogati za Boga – budemo šokirani kada to otkrijemo – jednostavno nisu Bog.

Iako je razvijanje unutarnjega života teško, ono vrijedi truda. Ono nam otvara izvore mudrosti i milosti, svrhovitosti i mira. To je život koji tražimo, a ne razumijemo u potpunosti što uopće tražimo.

O. Romano Guardini jednom je zaključio: „Najveće se stvari ostvaruju u tišini – ne u buci i šarenilu površne pretrpanosti događanjima, nego u dubokoj jasnoći unutarnjega pogleda, u gotovo neprimjetnome početku odluke, u tihome savladavanju, i skrivenoj žrtvi.”

Za mnoge od nas izvanjski je život onaj koji sada živimo. Ali to ne mora biti tako.

Odložimo svoje telefone. Ugasimo svoja računala. Ugasimo televizore, i okrenimo se Bogu. Umjesto da tvitamo, pišemo poruke i objavljujemo postove – molimo, razmišljajmo, budimo.

Kako nas podsjeća sveti Augustin:

„Ostavimo u svojemu životu malo mjesta i za tišinu. Pogledajmo unutar sebe samih, i vidimo ima li tamo unutra neko krasno skriveno mjesto, gdje možemo biti slobodni od buke i prepirki. Slušajmo Riječ Božju u tišini, i onda ćemo je možda početi shvaćati.”

Hoćemo li početi?

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.