“Kada je čovjek još natašte neka kao prvo pojede neko jelo koje se priprema od (poljskih) usjeva i od brašna, jer je to suha hrana i daje čovjeku zdravu snagu. Neka osim toga uzme prvo toplo jelo, kako bi zagrijao želudac-crijevo, a ne kakvu hladnu hranu. Jer pojede li najprije hladno jelo, tako će pothladiti svoj želudac da će se on poslije teško moći ugrijati toplom hranom. Stoga se prvo treba pojesti toplo jelo da bi se želudac-crijevo lijepo zagrijalo. Pojede li se zatim hladno jelo, tada će toplina što je prethodno prodrla u želudac-crijevo svladati hladnoću toga drugoga jela.

Pri prvom se obroku treba isto tako izbjegavati voće i sve sočno i sve što sadrži tekućinu, kao što je povrće (herbular), jer to unosi u sokove trulu tvar (tabes) i sluz (livor) i nemir; Takve se stvari mogu međutim jesti kasnije kada je čovjek već pojeo nešto (ispravne) hrane. Tada to donosi više zdravlja nego slabosti.

Za tjelesno je zdrava čovjeka dobro i zdravo međutim da se, zbog bolje probave odrekne doručka do kasna prijepodneva ili do podneva.

Za bolesne, slabe i tjelesno iscrpljene ljude dobro je i zdravo da ujutro doručkuju, kako bi barem iz hrane dobili snagu koje im inače nedostaje” (CC 115,27 si).

Jesu li dakle naši preci bili u pravu što im je od pamtivijeka bio uobičajen topao doručak i imaju li naši reformatori prehrane krivo propagirajući hladan doručak? Ono što piše o “potpaljivanju” probave toplom hranom, ne bi smjelo vrijediti samo za doručak već uvijek kada se želudac ispraznio i opet ogladnio. Običaj ili još običaj da se prije jela pojede salata ili jabuka potječe tek iz najnovijeg doba. Njegovo mi teoretsko obrazloženje nije nikada bilo jasno i uvjerljivo. Čudi me da se u Hildegarde uopće razmatra to pitanje, budući da se nekada gotovo nije znalo nešto drugo. Hildegardin tekst najčešće nadilazi ono samo po sebi razumljivo i bavi se gotovo isključivo onim dotada nepoznatim ili dvojbenim. Ponovo moram zaključiti kako su Hildegardine upute aktualne za naše doba i njegove probleme.

Moje mladenačko odricanje od doručka, što mi je ostalo navikom do danas, nalazi dakle naknadno opravdanje zahvaljujući Hildegardi. Ako djeca zbog toga ili nekih drugih razloga odbijaju doručkovati, ne bi se roditelji trebali zabrinjavati i ne bi ih trebali na to prisiljavati. Hildegardin savjet to više iznenađuje, jer su nekada ljudi, barem ljeti, veoma rano ustajali. I tada je zdrav čovjek po Hildegardi trebao čekati s jelom do podneva?

Čudnovat je i navod da prazan želudac do podneva ima dobar učinak na probavu. Svim osobama koje pate od zatvora stolice trebala bi se preporučiti ta metoda za regulaciju stolice ako se inače osjećaju zdravima. Začepljenje je po Hildegardi često posljedica bolesna želučano-crijevna trakta, a ne obrnuto. Tradicionalni doručak od tople kaše (iz prekrupljena pira) u svakom slučaju točno odgovara Hildegardinim uputama toplo jelo od brašnene kaše. I škotsko-britanski “porridge”, zobena kaša, odgovara tim uvjetima toplog prvog dnevnog obroka pripremljenog od poljskih usjeva.

Što se tiče doručka od zobi, tu Hildegardin tekst odstupa od narodne predaje kada o zobi piše:

“Ona ne valja kao hrana za ljude koji su veoma slabi i hladni, jer zob uvijek traži toplinu. Kada bi takvi ljudi jeli zobeno brašno (pahuljice) ili zobeni kruh, to bi se u njihovom želucu zgrudalo i izazvalo pojačanu sluz i ne bi im dalo snagu” (PL 1131 A).

Tu se dakle po načelu da se treba imati obzira spram najslabijega člana u društvu za istim stolom, isključuje zob za doručak Slijede li se Hildegardine odredbe, tada se za teško bolesne isključuje i sluzava zobena juha, a za bolesnike općenito i dijeta sa zobi. Tu ne smijem prešutjeti ni pohvalu što je Hildegarda odaje zobi kada piše:

“Zob je topla i tipična okusa i mirisa (fumus) i zdravom čovjeku ukusna i korisna hrana. Ona daje čovjeku koji je jede radosno raspoloženje i bistre misli i dobru boju (lica) i zdravo meso. Ona je i onima koji su malo boležljivi isto tako dobra za jesti kao kruh i brašno (pahuljice) i neće im naškoditi” (PL 1130 D).

To mjesto možemo još jednom pročitati u poglavlju o žitaricama, jer to nikada nije dovoljno ponavljati. Tu se ne nalazi preporuka i nekuhanoj hrani, što bi moglo govoriti u smislu dopuštenosti (Ono što u Hildegarde nije zabranjeno, to je dopušteno), kao i u protivnom smislu (Ono što Odstupa od uobičajenoga, to je zabranjeno). Pretpostavljam da se zob nekada i jela sirova. Hildegarda obično napominje međutim smije li se nešto jesti sirovo ili možda čak u sirovom stanju djeluje još bolje ili ljekovitije nego u kuhanom stanju. Spomenuti engleski porridge-doručak, zapravo, koliko mi je poznato, zobena juha s maslacem i jajem koja se danas najčešće još “obogaćuje” raznim “dobrim stvarima”, bio bi dakle preporučiv za “ljude koji nisu teško bolesni”. Ako se uz to jede još i kruh, tada je to pravi Hildegardin doručak: topao i uz dodatak kruha. Kada se radi o toj i svim drugim sličnim juhama za doručak moram izraziti veliku zabrinutost zbog raznih dodataka. Već jaje može pritom biti suvišno.

Isto vrijedi dakako i za druge juhe što se pripremaju za doručak. Samo se pri juhi od pira ne treba dugo razmišljati kome se ta juha smije ponuditi, a kome ne smije. Za sve druge doručke vrijede u Hildegardinoj kuhinji ograničenja i to katkad čak veoma velika.

I ispravan, topao i kuhan švapski doručak od čiste pirove kaše može se pokvariti ako se pri njegovu pripremanju previše mudrijaši. On se nikako neće poboljšati ako mu se doda mlijeko. Ja svakako odvraćam ljude od toga, jer mlijeko može učiniti juhu od (prekrupljena) pira ljepljivom. Pir (prekrupa, brašno, krupica) koja je već sama po sebi bogata bjelančevina, može se lako pripremiti kao prirodno žitka juha, čiji ugodan okus bez mlijeka prija čovjeku iz dana u dan sve više, dok mu se uz dodatak mlijeka može mnogo lakše ogaditi. Mlijeko ne mora osim toga uvijek značiti poboljšanje (vidi poglavlje o mlijeku) i moramo pripaziti da ne bi stopostotni doručak od pira čak pokvarilo.

Druge (tople) juhe za doručak koje odgovaraju propisu i nisu vruće ni hladne, ocjenjujemo samo po sirovini od koje se pripremaju. To odgovara već prethodno spomenutom načelu suptilnosti, posebnim osobinama svih prirodnih stvari. Tako se na primjer isključuju pšenična i ječmena juha, te sago (škrobna krupica od srčike sagove palme, op. prev.) i heljda. Što se tiče raži, u vezi s njom piše Hildegarda samo o raženom kruhu kao živežnoj namirnici. (Vidi poglavlja o živežnim namirnicama i nedostatnoj tjelesnoj težini.) Tako ostaju praktično samo pir i 100% -tna juha za doručak ili zob (pahuljice, prekrupljena kaša, brašno) uz gore navedena ograničenja.

Još se i danas nasmiješim kada se sjetim zaprepaštenja gospođe X iz H. kada sam joj pokvario radost uživanja müslija do šest vrsti žitarica od čega je ona očekivala sve najbolje. Mješavina od tri ili četiri vrste loših žitarica s dobrim zobenim pahuljicama ne donosi korist, već samo pogoršava. Ja svakako želim da se jamči pravi, prirodno čist pir, jer se danas na primjer često takozvana kaša od prekrupljene zobi proizvodi na žalost od pšenice, a ipak prodaje pod nazivom kaše od prekrupljene zobi. Razumljivo da to nije pravi obiteljski doručak. Samo uz junačko samosvladavanje uspijeva nekim ljudima ostati dulje vrijeme pri pšeničnoj kaši. To je barem topao obrok.

Zapamtimo ovom prilikom: Obrok od pira nadmašuje sve X-mješavine žitarica na svijetu. Zamisao je o mješavini šest žitarica koliko jednostavna toliko pogrešna: Skupim li sve žitarice zajedno, mora se od svih sabrati ono dobro. Možda se to i događa, ali se na žalost zbraja i ono loše. Svaka je mješavina hrane toliko dobra kao njezin najlošiji sastavni dio. Ječam pogoršava na primjer svaku mješavinu žitarica.

Ostanite barem pri čistoj mješavini zobi i voća. Više žitarica za doručak nije potrebno, druge žitarice osim zobi nisu prikladne kao sirova hrana, pa čak ni pir. Pir nam nije međutim ni potreban u sirovom obliku, jer je on “zdrava i korisna brana kako god bio pripremljen”.

Još jednom podsjećam da sirova hrana nije po Hildegardi uopće prikladna za pokretanje dnevne probave. Prvo jelo treba biti nešto toplo. Kaša od prekrupljena pira i eventualno kava od pira s kruhom čine idealan prvi doručak. Tko ne običava jesti prijepodne ili pušta da između doručka i ručka prođe dovoljno vremena da mu se želudac opet isprazni, za toga će topla juha (s pirovom tjesteninom) na početku ručka biti prikladna. To bi isto tako mogla biti i juha od kruha koja bi, ako je pripremljena od pravoga pšeničnog kruha ili čak od pirova kruha, odgovarala svim Hildegardinim uvjetima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kuhinjske tajne Hildegardine ljekarne”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.