Petar nam daje tu metodu i ona je nepogrešiva. Svodi se na to da se uvijek osjećamo nedostojnima – što je, ako smo pošteni prema samima sebi, prilično lako. Chesterton u tomu osjećanju nedostojnosti vidi zlatni ključ, čak jedan od ključeva svetoga Petra: „Jedini način da se raduješ čak i korovu jest da se osjećaš nevrijednim čak i korova.“

Problem je u tome da se mi, umjesto gajenja toga osjećaja nedostojnosti koji nas otvara zahvalnosti i za najmanje stvari, zaogrćemo dostojnošću kojom nam ni najbolje stvari nikada nisu dovoljno dobre. Umjesto toga, mi potražujemo cijelu litaniju prava – „pravo na sreću“, pa izgubimo jednostavnu radost življenja; „pravo na dijete“, koje nam zabranjuje da primimo dijete kada se začne; „pravo na slobodu izražavanja“, koje ubija divljenje pred činjenicom da možemo reći „Dobar dan“…

Dakako, nemam ništa protiv tih prava, ali ako ih se stavlja u prvi plan, posve je očito da je to najbolji način da potonemo u ogorčenost i optuživanja: „Govorimo poput zlovoljnoga Majora u njegovu klubu: ‘Zar je to kotlet dostojan džentlmena?’“ – stav koji može uroditi „jedino gubitkom svakoga teka prema kotletu ili za običnom šalicom čaja od maslačka“.

A u osnovi, taj osjećaj nedostojnosti sukladan je s našim najuzvišenijim dostojanstvom, koje je dostojanstvo neispunjenosti, dostojanstvo stvorenja i nekoga tko je otkupljen, dostojanstvo prijamnika i provodnika milosti. Terezija Avilska nije našla ništa bolje da proslavi Božju ljepotu nego da mu s obzirom na sebe rekne: „Ti povećaj naše ništa.“ Što se više osjećamo prazni, to smo spremniji primiti.

Što se više prima, to se više povećava sposobnost za primanje, to jest moć krčaga, a time postajemo još ponizniji (podsjećam da se krčag u francuskome općenito rabi kao metafora za mlade sentimentalne žene, o čemu smo nešto natuknuli malo prije, a slika je i koju rado rabe sveci govoreći o samima sebi: oni sebe doživljavaju kao male krčage pod vodenim slapom, a vode imaju jedino ako napajaju druge).

Sreća u samooptuženju

Taj osjećaj nedostojnosti ističe ontološku istinu, a ne, kako smo već rekli, neki psihološki nedostatak. Činjenica je da mi nismo stvorili sami sebe i da je naše stvaranje posve nezaslužen dar. Živjeti kao stvorenje bilo bi dovoljno za neprekidnu našu otvorenost primanju, u zahvalnosti, da nema naše oholosti. Stoga je potrebno nešto drugo, što naša oholost ne može podnijeti. To nešto drugo, dakle, jest prepoznati se grešnikom.

Dakako, i to može biti lažno. Oholost se ne zaodjene uvijek u nadmoćno dostojanstvo i preziranje drugih; ona može i zatvoriti osjećaj nedostojnosti u sama sebe i pretvoriti ga u odbijanje onoga što je ponuđeno na dar. Ali vjerovati da nam naša bijeda sprječava primanje svake milosti znači još uvijek postaviti se za posljednjega suca i ne razumjeti zbiljski do koje smo mjere jadnici. Na početku svojega odnosa s Isusom, pobliže poslije prvoga čudesnog ribolova, Šimun Petar ga preklinje: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! (Lk 5,8) – osjećaj nedostojnosti koji još uvijek miriše na oholost jer bez obzira na sve, tu sam ja taj koji odlučuje o svojemu dostojanstvu ili nedostojanstvu i ostajem na razini plaće zakidajući sam sebe u redu milosti. Konačno, nakon svoja tri zatajenja Petar se smatra još manje dostojnim, ali mu je oholost razorena pa sada može zavapiti istinski ponizno: „Dođi mi jer sam grešan čovjek!“

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Uskrsnuće – upute za uporabu” Fabricea Hadjadja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.