Prisjetite se kad vas je posljednji put netko zamolio da nešto učinite. Možda je u pitanju bilo vaše vrijeme, a niste bili sigurni hoćete li stići učiniti tu uslugu. Pretpostavimo da molba te osobe nije ni sebična, ni manipulativna, ni kontrolirajući. Razumni ljudi zatražili su nešto razumno.

U tom trenutku netko je od vas nešto zatražio, a vi niste bili sigurni možete li to učiniti radosna srca (2 Kor 9,7). Mjerilo ovoga desetog koraka odnosi se na ono što ste odgovorili. Vjerojatno je to bilo jedno od ovo dvoje:

1. Budući da niste bili sigurni, rekli ste ,,da“.

2. Budući da niste bili sigurni, rekli ste ,,ne“.

Koji je od ta dva odgovora zreliji? Drugi, u većini slučajeva. Zašto? Zato što je odgovornije uskratiti nešto od sebe, nego obećati nešto što na kraju nećete moći dati. Isus je rekao da trebamo „proračunati troškove” svojih nastojanja. „Tko od vas, nakanivši graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti’” (Lk 14,28-30).

Ljudi s povrijeđenim granicama prvo obećaju nešto, a onda učine jedno od ovoga dvoga: (1) ogorčeno to učine ili (2) prekrše obećanje. Ljudi s razvijenim granicama, međutim, dragovoljno i slobodno čine dobro. Ili ne obećavaju.

Kad zbog osjećaja krivnje ili iz popustljivosti preuzmemo na sebe neku odgovornost, to nas može skupo stajati, može biti bolno i nezgodno. Lekcija koju trebate naučiti jest da ne obećavate previše prije nego što izračunate duhovnu i emocionalnu cijenu.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Henryja Clouda i Johna Townsenda “Granice”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.