Kohelet, anonimni propovjednik i autor biblijske knjige Propovjednikove, piše sa samopouzdanjem osobe presite putovanja. Ostario je, izgubio je sve iluzije, i ciničan je. Za Koheleta deziluzioniranost nije nešto čega bismo se trebali čuvati. Ona doslovno znači slobodu od iluzija. Pokušaji, pogreške i neuspjeh omogućavaju nam da jasnije percipiramo stvarnost. Ozbiljno trpljenje može biti nepodnošljivo, ali ono nas također čisti od zabluda o samima sebi.

Modernost nas štiti od takve agonije. Naš društveni poredak – u kojemu se najviše cijene konzumacija, zabava i bijeg od stvarnosti – osmišljen je tako da poremeti naše iskustvo grube stvarnosti. Propovjednik pokazuje da je jedna vrsta trpljenja – žalovanje – nužni korektiv naših iluzija, kojih je u suvremenome životu veoma mnogo.

Kralj Salomon, čovjek kojemu se pripisuje autorstvo knjige Propovjednikove, ima idealnu biografiju na koju su se mogla nadovezati Propovjednikova učenja. Bio je razmažen, senzualan i dovitljiv. Živio je u neukusnoj ekstravaganciji, sa sedamsto žena i tristo suložnica. Na kraju ga svejedno ništa nije zadovoljavalo. Ishod njegovih provoda bila je deziluzioniranost. Ili, da upotrijebim njegove riječi – sve je bilo besmisao i ispraznost, sve pod Suncem.

Salomon je naučio da je stvarnost bolja od fantazije jer je fantazija prazna. Zato on piše: „Bolje je ići u kuću gdje je žalost nego u kuću gdje je gozba, jer ondje je kraj svakoga čovjeka, i tko je živ, nek’ primi k srcu!” (Prop 7,2)

Izraz „kuća gdje je žalost” (bêt-ʾēbel) više se ne ponavlja u hebrejskoj Bibliji, ali pojavljuje se u Mišni[1] i Talmudu. Tamo doznajemo da je kuća u kojoj je žalost mjesto gdje se ljudi okupljaju kako bi oplakivali pokojne, dijelili obroke, i tješili voljene osobe. U kući gdje je žalost smrt nije nešto dotjerano, izdvojeno, ili skriveno od pogleda. Ona omogućava mjesto gdje se čovjek može nositi sa smrću, što mnogim ljudima danas nedostaje.

Lišeni smrti

U suvremenome svijetu, umiruća je osoba lišena svoje smrti, a žalobnici su lišeni svojega žalovanja jer je smrt učinjena gotovo nevidljivom. Prije Prvoga svjetskog rata, podsjeća nas Philippe Ariès, zatvarale bi se žaluzine na prozoru sobe umiruće osobe, u kući bi se palile svijeće, i okupljala bi se čitava zajednica – obitelj, prijatelji i susjedi, i potiho šaptali. Kada bi osoba umrla, zvonila bi crkvena zvona, a na ulazna vrata kuće stavljala bi se obavijest o smrti. Sada se smrt događa u bolnici, i uklonjena je iz javnih prostora. Tako zaštićeni od smrti, kada ona neizbježno jednom dođe, ostanemo za nju nepripremljeni.

Rijetko moramo ući u kuću u kojoj je žalost, a kada moramo, možemo brzo krenuti dalje. Možemo se preokupirati s beskrajnim aktivnostima što odvlače pozornost: samopomoći, volontiranjem, putovanjima, renoviranjem kuhinje (ili, za one manje odvažne među nama, gledanje televizijskih emisija o renoviranju kuhinje). Popis mogućih aktivnosti u suvremenome životu je beskrajan. Kada nam jedna zabava postane dosadna, uvijek možemo surfati uz klik, dodir ili pokret prstom lijevo ili desno, što nam daje još više mogućnosti. Biti postmoderan znači opcionalnost, što je zaključak koji je prije gotovo dvadeset godina u svojoj knjizi “Posredovano: Kako mediji oblikuju vaš svijet i način na koji živite”(Mediated­: How the Media Shapes Your World and the Way You Live in It) iznio Thomas de Zengotita.

Ispod tih beskrajnih pokušaja da se maskira smrt nalazi se nestvarnost svih njih. Okružuje nas hiperrealnost – preuveličavanje stvarnoga. Stvarno se ne može natjecati s hiperrealnime jer se apstrahirana savršenost toga drugoga, u usporedbi s neizbježnim ograničenjima stvarnosti, pokazala neodoljivom. Johann Joachim Winckelmann, veliki njemački povjesničar umjetnosti iz osamnaestoga stoljeća, iznio je tu tvrdnju kada je zamijetio da su grčko-rimske skulpture nadmašivale stvarnost, a to su primijetili i sami Grci.  Najutjecajniji atenski govornik i učitelj govorništva Izokrat jednom je rekao: „Nitko ne može učiniti da priroda njegova tijela nalikuje kalupom oblikovanim kipovima i portretima.” Prema Winckelmannu, upravo to svojstvo pretjerivanja čini te skulpture tako bezvremenima i tako cijenjenima.

Zablude hiperrealnosti

Winckelmann je neobičnom preciznošću anticipirao naše vrijeme. U svijetu prezasićenome medijima hiperrealno je stvorilo novu kulturu, definiranu novim ukusima i standardima. Dok skulpture i druga umjetnost prikazuju hiperrealnost kao nešto transcendentno, tajanstveno i udaljeno od svakodnevnoga života, masovni mediji učinili su hiperrealnost jeftinom, i ona je sada sveprisutna zabava za našu konzumaciju. Kako osoba koja je odrasla gledajući „Ratove zvijezda” može više ikada svemir promatrati na isti način? Još jedno lansiranje rakete u orbitu nije više spektakularno, ali Beskar (fikcionalni materijal od kojega je napravljen mandalorski oklop) jest. U ovome smislu, to više nije ni hiperrealno, nego čisti simulakrum. Ili, kako osoba koja je odrasla uz plastične operacije, korigiranje fotografija, Photoshop i botoks ikada cijeniti ljepotu ukorijenjenu u stvarnosti? Je li naš osjećaj za ljepotu zauvijek promijenjen? Također, ako smo u sebe unijeli stotine tisuća sati provedenih pred raznim ekranima, možemo li ikada više osjetiti išta stvarno?

Dok pišem ovo, sjedim u samome središtu Chicaga, i to upravo u Aveniji Michigan, nazvanoj The Magnificent Mile („Veličanstvena milja”). Dok gledam oko sebe, to je sve doista veličanstveno, sva ta hiperrealnost – tornjevi što se protežu u nebo, luksuzne trgovine sve dokle vam pogled seže, i ljudi koji dokono hodaju kako bi vidjeli i bili viđeni. Cijeli taj potez je jedna „kuća gdje je gozba”, i čini da se osjećate važnima i nepobjedivima. Hugo Boss podsjeća vas da ste vi glavni, Under Armour (trgovina sportske opreme, op. prev.) podsjeća vas da ste nepobjedivo snažni, a Pandora (trgovina nakitom dizajniranim po želji kupca, op. prev.) obećava užitke za one koji su dovoljno znatiželjni kako bi otvorili njezina vrata. Chicago nije mnogo drugačiji od mojega rodnoga grada New York Cityja. To je jedna te ista hiperrealna kuća – samo na drugoj lokaciji.

Izgraditi nove kuće za žalosti

U tim virtualnim i fizičkim okruženjima koja dominiraju našim zajedničkim prostorima, veoma je lako postati opčinjen beskrajnim spektaklima i čarima koje ta okruženja pružaju. Kuće u kojima je žalost mogu nam pomoći da se vratimo trijeznosti tako što će u našemu egzistencijalnome kalkuliranju stvoriti prostor za smrt. Te kuće pokazuju da opcionalnost ima svoje granice. Tamo se žamor gozbe istroši, i počinjemo trezvenije promišljati. Kuće u kojima je žalost omogućavaju nam vidjeti hiperrealnost kao ono što ona doista i jest – laž. One nam omogućavaju početi postavljati pitanja o tome što je ispod površine života, i da postanemo istraživači, a ne samo potrošači.

Salomon je živio na vrhuncu izraelske slave. Imao je veoma malo briga. Kako je to samo bilo drugačije od njegova oca, koji je živio u špiljama, sklanjajući se od opasnoga kralja koji ga je htio ubiti. David nije morao ići u kuću u kojoj je žalost, jer je već živio u jednoj. Salomon je, s druge strane, postavljen na prijestolje u kući u kojoj je gozba. U jednome je trenutku shvatio da ako želi nešto više, nešto stvarno, mora obitavati u drugačijoj kući. U tome se upravo i nalazi izazov. On je poput mnogih od nas danas, koji živimo u naprednim gospodarstvima. Mogućnosti, mogućnosti… Mnogi od nas više su poput Salomona nego poput Davida. Pitanje je – što ćemo učiniti? Kamo ćemo poći?

Još živimo u pandemiji, a mnogi od nas trpe ili su trpjeli. Mogućnosti su se smanjile, čak i za one koji imaju sredstava. Ako su riječi Propovjednika 7,2 istina, bilo bi dobro da se malo dulje zadržimo u stvarnosti trpljenja. Zašto? Zato što ćemo tako naučiti da smo konačni, ograničeni, da imamo svoj kraj – bez obzira na to koliko preuveličavamo i pretjerujemo.

Tek nakon što vidimo i shvatimo te stvarnosti, možemo početi uvoditi red u svoj život i svoju ljubav. Postat ćemo više ljudima ne onda kada zamislimo da imamo beskrajne mogućnosti, nego onda kada prihvatimo svoja ograničenja, ali i dalje budemo birali da učinimo najviše, budemo najbolji, i da služimo najmanjima. Taj lijek je gorak, ali naša ljudskost može zasjati samo onda kada je ukorijenjena u stvarnosti.

Izvor: Pubic Discourse | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje uredništva portala The Public Discourse. Sva prava pridržana.

[1]     U židovstvu, zbirka vjerskih tekstova i propisa usmene predaje, nastala na temelju tumačenja, dopuna i prilagodbe Mojsijeva pisanog zakona (Tora).