Ako još niste pročitali „Božanstvenu komediju”, Godina milosrđa pravo je vrijeme za to (izvorni članak napisan je 2016. godine, op. prev.). Papi Franji to je jedna od najdražih knjiga. Tu narativnu poemu Dantea Alighierija, talijanskoga pjesnika iz 14. stoljeća, mnogi smatraju najistaknutijim djelom talijanske književnosti, ali i jednom od najvećih pjesama ikada napisanih. Utjecaj toga djela bio je tako snažan da je Dante, pišući „Božanstvenu komediju” na toskanskome dijalektu, postavio temelje standardnome talijanskome jeziku.

No možda se pitate kakve veze ta epska pjesma od stotinu pjevanja ima s pornografijom? Na prvi pogled „Božanstvena komedija” je fiktivno prepričavanje Danteova putovanja kroz onostrani život – Inferno („Pakao”), Purgatorio („Čistilište”) i Paradiso („Raj”). No na dubljoj razini to je alegorija putovanja duše k Bogu, što često uključuje prepoznavanje i odbacivanje grijeha, i iscjeljenje od njega.

Kada netko počne koristiti pornografiju, njegov postupni pad u ovisnost prilično je sličan početku „Božanstvene komedije”, kada se Dante budi iz sna, i shvati da se izgubio u jednoj šumi. Ne mislim da netko ne može biti istoga trenutka fasciniran pornografijom, ali ako je nastavi redovito gledati, ti „pipci” pornografije zavlačit će se sve dublje u čovjekovo srce, sve dok ne shvati da se više ne može tako lako osloboditi toga – a dotad je mislio da će moći.

Pitanje je, dakle – što učiniti da se čovjek izvuče iz šume, da se oslobodi od ropstva što ga donosi pornografija? Kako bi se dogodilo istinsko iscjeljenje, korisnici pornografije obično prođu putem sličnim Danteovu putovanju.

Odlučnost

Prva potrebna stvar je shvatiti da ste vi zapravo izgubljeni. Kada je Dante shvatio da je zalutao s pravoga puta, zagledao se u vrhunce gore Radosti i odmah je počeo pokušavati popeti se. Kada muškarac zarobljen pornografijom vidi u što se pretvara, i kako je pornografija iskrivila njegov osjećaj vlastite vrijednosti, njegov muževni identitet, njegov pogled na žene itd., s pravom bude zgađen, i odmah odluči činiti bolje i biti bolji. „Neću to više nikada učiniti”, može reći posve iskreno, nastojeći biti muškarac koji je pozvan biti.

Obeshrabrenost

Unatoč svojim najboljim namjerama da se uspne na goru Radosti, Danteu gotovo odmah na put stanu tri divlje životinje. Jednako tako, čovjekovoj odlučnosti često prijete poroci na koje se on naviknuo. On želi čistoću srca, gospodstvo nad samim sobom, možda čak i svetost, ali čini mu se da ne može to ostvariti. A budući da ga je njegova navika pornografije učinila nediscipliniranim mekušcem, suočen je s činjenicom da će njegov uspon do slobode biti mnogo teži nego što je isprva mislio. Baš kao što je Dantea vučica nesuzdržljivosti natjerala natrag u mračnu šumu, tako se i ovisan muškarac vrati stvari za koju smatra da će mu donijeti utjehu i bijeg. U svojoj će obeshrabrenosti biti iskušavan onime što je Friedrich Nietzsche nazivao ressentimentom (zamjeranjem, op. prev.), kada čovjek počne demonizirati dobro za koje mu se čini da ga ne može dobiti. Tu je beznadnost dobro izrazio sveti Augustin u svojim „Ispovijestima”:

Uzdisao sam, tako svezan, ne izvanjskim okovima, nego okovima svoje vlastite volje. Neprijatelj je posjedovao moj volju, i tako me je uvukao u okove u kojima me je držao svezana. Nezakonitu želju doista stvara izopačena volja, a pokoravanjem nezakonitoj želji stvara se navika, a kada se navika ne obuzdava, ona postaje nužnošću.

Hrabrost

Baš kao što je Dante mogao biti u iskušenju da odustane i pođe kući, Beatrice šalje Vergilija – svjetlo razuma – da vodi Dantea na putovanju za koje je on ispočetka mislio da ga nije spreman poduzeti. Slično tome, naš blagoslovljeni Gospodin dao nam je sposobnost razuma, oružja svoje milosti, i svoju savršenu ljubav, koja ne zakazuje. Uza sve te stvari: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.” (Rim 8,37) Putovanje natrag u zdravlje duše može biti zastrašujuće, ali „Bogu je sve moguće” (Mt 19,26).

Prepoznavanje grijeha

Vergilije i Dante zajedno silaze u pakao, gdje Dante počne vidjeti grijeh kakav on stvarno jest. Dante u „Božanstvenoj komediji” ne spominje izrijekom pornografiju, ali govori o „putenima”, onima koji su izabrali počiniti određene seksualne grijehe. U drugome krugu pakla Dante susreće ljubavni par koji kao da neki strašni vihor baca amo-tamo. On doziva te „duše pune sjete”, a njih dvoje – Paolo i Francesca – dobiju dopuštenje zastati i ispričati mu priču o tome kako su počinili preljub.

Priča o Paolu i Francesci, prisiljenima svoje požudne poglede zauvijek iznova ponavljati u paklu, može nas naučiti nekoliko stvari o stvarnosti pornografije. Kao prvo, baš poput vihora u kojemu su se našli puteni ljudi, požuda i pornografija mogu uzbuditi, ali ne mogu zadovoljiti. Okretanje pornografiji radi seksualnoga zadovoljstva jest kao da se čovjek želi napiti slane vode kako bi ugasio strašnu žeđ. Kao drugo, primijetite kako Dante Paola i Francescu naziva „sjetnim dušama”, što je prikladan opis za one koji su razum zamijenili neobuzdanom strašću, koja ne zadovoljava, niti daje utjehu. Kao treće, vihor u kojemu su Francesca i Paolo prisiljeni zauvijek promatrati sjenu tijela onoga drugoga služi kao podsjetnik oboma na njihov grijeh. Kada seksualno griješimo s drugom osobom, mi tu osobu ne volimo, nego je iskorištavamo. To je naročito vidljivo u pornografiji, gdje se korisnik prema drugoj osobi ne odnosi kao prema osobi s usađenim dostojanstvom, ili kao prema osobi s vlastitim umom, nego kao prema seksualnom objektu.

Odricanje od grijeha

Na svoje olakšanje (i olakšanje mnogih naraštaja čitatelja), Dante napušta pakao i nastavlja dalje, do čistilišta. Ako je Dante u paklu prepoznao grijeh, u čistilištu nauči odricati se od grijeha.

U 29. pjevanju Dante susreće tajanstvenu ženu, od koje možemo naučiti da stupanj u kojemu prepoznajemo stvarnost iza fantazije pornografije naveliko utječe na našu sposobnost da je se odreknemo.

Kada Dante po prvi put ugleda tu ženu – koja predstavlja odbacivanje razuma u korist tjelesnoga apetita – on piše:

Tada mi u snu dođe mucava, smežurana baba,
škiljava, šepava, obiju ruku iskrivljenih,
puti kao obijeljen kamen.

Prema mojemu iskustvu, ovo je uobičajena reakcija koju ljudi imaju kada po prvi put naiđu na hard-core pornografiju. Ona je uznemirujuća, gadna i odvratna.

No ono što se zatim dogodilo Danteu zasigurno je slično načinu na koji nam pornografija koja nam se nekada činila uznemirujućom može postati sve privlačnijom. Dante piše:

Zagledao sam se u nju, i baš kao što novo sunce
udahne život u od noći promrzle udove, tako je moj pogled
počeo oslobađati njezin jezik, i malo-pomalo
izravnavati sve što je na njoj bilo iskrivljeno, i grijati
njezino mrtvo lice, sve dok nije procvjetalo kako bi to ljubav htjela
radi svojega užitka. Kada se ona tako preobrazi,
tako oslobođena jezika, počela je pjevati
takvim glasom da sam se samo s velikim bolom
mogao udaljiti od njezinih nasrtaja.

Hard-core pornografija se čovjeku isprva učini odvratnom, ali ako dovoljno dugo bulji u nju, kao što je Dante buljio u tu ženu, počne nam se ne samo sviđati, nego i počnemo za njom žudjeti. Uskoro nam se ono što bi nam trebalo biti uvredljivo učini posve dobrim.

Kada je muškarac u iskušenju da pogleda pornografiju ili već čini to i gleda je, njegova ga savjest – ako je nije već gotovo ubio – poziva, moleći ga da se vrati zdravome razumu. Ako je on, po milosti Božjoj, posluša, on će u trenutku vidjeti grozotu čina što ga čini, ustati odmah gdje jest, i pobjeći.

U ovome prizoru Dante doživljava slično upozorenje savjesti, koje uzrokuje rajski lijepa žena, koja se pojavljuje i doziva Vergilija (koji, prisjetite se, predstavlja razum) da on s tajanstvene žene skine njezinu privlačnu fasadu.

On zgrabi vješticu, i jednim potezom ogoli
svu njezinu prednjicu, stegna i gadni trbuh:
probudih se zgađen smradom što je otamo dolazio.
Okrenuh se, a moj mi Vergilije reče:
‘Zvao sam te do sada barem tri puta. Ustani i dođi.

Onda kada konačno progledamo, i vidimo dalje od lažnih obećanja pornografije, i čvrsto se držimo pomoći koju nam pružaju Gospodin i razum, tada možemo krenuti dalje na svojemu duhovnome putovanju.

Put milosti

Naravno da se putovanje do slobode od pornografije – i svakoga drugoga grijeha – nastavlja poslije toga jednoga trenutka odricanja. Kroz „Čistilište” promatramo kako duše prolaze kroz čišćenje nužno kako bi jednoga dana ušle u raj.

Postoji iskušenje da kada se pokušavamo izliječiti od ovisnosti o pornografiji počnemo misliti da smo jednom kada smo se odrekli grijeha, izliječeni – da smo slobodni. Pogledajte trenutak kada u „Čistilištu” (25. pjevanje), Dante slijedi Vergilija po „uskoj stazi, po rubu”, a ispod njih požudni ljudi prolaze kroz čišćenje vatrom. Vergilije mu stalno govori „hodaj samo ondje gdje vidiš da ja hodam”, podsjećajući tako Dantea i sve nas da je veoma lako ponovno pasti i zapasti u grješno ponašanje. Moramo i dalje biti budni, i shvatiti da je odbacivanje poroka proces.

Važno je spomenuti da, iako Dante – u svrhe pisanja pjesme – može svjedočiti radostima Raja dok je još živ, za nas nije tako. Ovisnik o pornografiji zasigurno se može izliječiti i živjeti životom punim autentične ljubavi, u kojoj daje samoga sebe. No neuredni apetiti i iskušenje požude nikada neće posve nestati, jer mi smo pala ljudska bića. Moramo nastaviti truditi se, svakoga dana, odricati se grijeha, čak i nakon što smo već neko vrijeme „trijezni” od korištenja pornografije.

Dante nam ipak daje nadu da postoji mjesto i vrijeme kada će ti iskrivljeni apetiti biti posve iskorijenjeni. Na kraju „Božanstvene komedije”, prepun divljenja i strahopoštovanja pred čudesima raja, Dante uzvikne:

Ovdje su moje moći iznevjerile moju silnu maštu:
ali sada je moju želju i volju okretala,
poput uravnotežena kotača što se ravnomjerno vrti,
Ljubav koja pokreće sunce i druge zvijezde.
(„Raj”, 23. pjevanje, stihovi 142-145)

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.