Nije dovoljno osuditi “prekomjerni individualizam” jer naš problem više nije čak ni individualizam nego dividualizam. Ili, točnije, prvi vodi u drugi: kad pojedinac počne konstruirati sama sebe, ne odvaja se samo od svoga društvenog izvora, nego i svodi sama sebe na skup međusobno nepovezanih dijelova.

I u tom pitanju od tehnologije dolazi veća prijetnja za obitelj nego od ideologije. Obitelj se više ne sastaje za stolom: svatko pojede na vratima hladnjaka i zatim se žurno vraća za svoj ekran. Obitelji se rastaču pod vlastitim krovom i pojedinac koji je rezultat toga i sam je rasprsnut, rasut, razdrt između različitih otvorenih prozora svoga „preglednika”, koji mu onemogućuju i najneznatnije sabiranje.

Ne samo u svom djelovanju, nego u samom svom biću pojedinac je raskomadan u niz elemenata: više kao da nije drugo do spoj atoma, gena, neurona, što se mogu konvertirati u bitove i ponovno sastaviti po njegovoj volji, umjetno proizvodeći čovječanstvo 2,0. Daleko smo odmakli od podjarmljenosti i proletarijata: rudar se i sam pretvara u rudnik, podjarmljeni se i sam pretvara u ležište. On više nije izrabljivan samo kao radna snaga širom svijeta nego i kao obrađena snaga, koja se preprodaje u dijelovima i služi za konstruiranje robota visoke učinkovitosti, bolje kalibrirana, konkurentnijega, a čarobnjaci tehnologije jamče mu da je upravo to njegovo oslobođenje.

Da bismo se suprotstavili tom “dividualizmu”, valja nam se podsjetiti onoga što je utvrdio Pavao VI. u enciklici Evangelii nuntiandi: našem su dobu potrebniji svjedoci nego učitelji. Svjedočanstvo je očitovanje života: ujedinjena, povijesnoga života, koji se ne može rastaviti u niz neosobnih podataka ili općih funkcija. Međutim, ako se pojedinac tako lako dade razdijeliti, to je stoga što se odcijepio od svoje povijesti i svoje genealogije, što se uspostavio kao odijeljeni subjekt, bez pripadnosti, bez prezimena, više atomički nego autonoman, i stoga nesposoban oduprijeti se sirenama tržišta.

Stoga nije dovoljno da svjedočanstvo bude individualno. To mora biti svjedočanstvo žive, gostoljubive, ižaravajuće zajednice, čije predvorje seže do ulice, privlačeći prolaznika k uskrsnom slavlju, ali koja se zna i povući od mnoštva, pružajući mu sabranost adoracije. Treba ovdje napomenuti da kvaliteta ne može uvijek nadoknaditi prekomjernu kvantitetu. Počevši od određenoga stupnja veličine, život ustupa mjesto administraciji. Megachurch „evanđelista” je, dakako, dojmljiva, no želimo li imati odnose koji neće zastraniti u spektakularnost, patos i anonimnost, potrebno je doista živjeti s bližnjima, potrebno je da je u tim bratstvima (koja se, naravno, uklapaju u veću zajednicu, u krajnjoj liniji u neizmjerno katoličko zajedništvo) moguće uspostaviti odnos od osobe do osobe, kao među Isusovim učenicima, u skladu s evanđeljima. Bez toga sabiranja u malu skupinu ne može biti istinskoga ižaravanja u svijet jer u tom se slučaju svijet više ne poima kao sazviježđe nesvodljivih lica, već kao masa za modeliranje, ciljana klijentela na kojoj treba zaraditi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabricea Hadjadja “Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.