Terapeutska država tvrdila je da očituje ljubav služeći se dvjema parolama: distanciranje i očuvanje.

Iz ljubavi prema našim „starima” bilo nam je zabranjeno posjetiti ih. Na kraju su umrli sami, čak i od napuštenosti, ne shvaćajući zašto. Njihov je lijes bačen u raku bez povorke, u tišini, jer se svako dostojno odavanje počasti moglo pretvoriti u cluster. Tako smo nazadovali spavši i ispod razine barbarstva. Tko želi samo očuvati, vraća se u Egipat i obnavlja carstvo mumija.

Naravno, važno je čuvati život – i paziti na sebe. Ali život se čuva samo da bi se izložio — i potrebno je, ne toliko „naučiti umrijeti”, kao što su govorili filozofi, koliko živjeti punim plućima i bez zadrške. To je sama srž metafizike: Biće je stvoreno za djelovanje, a ne za puko postojanje. Kad bi cilj života bio trajati što je moguće dulje, nikad ne bi ni započeo: bolje biti mineral i posjedovati dugovječnost planina. Radi čega cvijeće koje vene? Radi čega plave meduze, oblačasti leopardi, paunovi sa sjajnim repovima ako se sve mora vratiti u prašinu? Radi ničega. Radi slave. Radi izdašna blistanja određene forme, tijekom određenoga vremena, u svijetu koji tim blistanjem postaje još šarolikiji. Ruža nudi boje koje ne vidi i miris koji ne osjeća. Napjev vesele zebe nedvojbeno joj služi da privuče partnericu i označi teritorij, odnosno očuva vrstu i jedinku, ali u tome pogledu bakterije su beskrajno učinkovitije: treba stoga zaključiti da zeba čuva sebe kako bi pjevala, a ne obratno. Merleau-Ponty naučavao je na College de France: „Život nije, kao što je tvrdio Bichat, ‘skup funkcija koje se opiru smrti’. On je moć pronalaženja vidljivoga [i čujnog].” Ta se besplatnost čini besmislenom. Ona je milost svijeta stvorenoga iz ljubavi, čija su stvorenja prinos – vječni što se tiče Boga, vremenit i ponekad čak vrlo kratak i vrlo krvav što se tiče njih.

Srčanost je istina srca. Ona umije od prepreke načiniti odskočnu dasku i od opasnosti razlog za još snažniju, još junačkiju borbu. Nije riječ o nepromišljenosti, već o tome da se opiranje ne pobrka s razboritošću. Roman Zaručnici Alessandra Manzonija – omiljeni roman pape Franje, čini mi se – dosta dobro postavlja problem. Usred kuge u Milanu kardinal nadbiskup Federico odbija povesti procesiju s relikvijama svoga rođaka, svetoga Karla Boromejskog, zbog bojazni da svjetina ne bi odagnala pošast svojim molitvama, upravo suprotno, da bi još proširila zarazu svojom promiskuitetnošću. No pod pritiskom naroda i gradskih vlasti naposljetku ipak pristaje – i procesija se doista pretvara u žarište iz kojega se bolest proširuje po cijelom gradu. Trebalo je, dakle, obustaviti određene prakse i uspostaviti karantenu. No, s druge strane, i sam Federico potiče svoje svećenike da nastave služiti svojim vjernicima i da ne stavljaju zdravlje iznad spasenja. Piše im u jednom pastoralnom pismu:

Budite spremniji napustiti ovaj smrtni život nego tu obitelj i tu djecu koja su vaša; idite s ljubavlju ususret kugi kao prema daru, kao prema samom životu, dok postoji i jedna jedina duša koju valja pridobiti za Isusa Krista.

Manzoni objašnjava kako kardinal „nije zanemario one mjere opreza koje ga nisu sprečavale da obavi svoju dužnost […] i, u isto vrijeme, nije mario za opasnost, kao da je nije ni primjećivao, kad joj se morao izložiti radi činjenja dobra”. Sve je tu: briga za očuvanje života, ali još važnija briga za izlaganje života poradi dobra, očitujući tako ono najživotnije.

Koliko god naše doba bilo zlosretno, ipak je blagodat biti u njemu rođen jer svako je vrijeme pogodno za žrtveni prinos. To je smisao one tvrdnje koju nalazimo u sva četiri evanđelja: Tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga (Mt 10,39; s inačicama Mk 8,35; Lk 9,24; Iv 12,25). Naći život znači izgubiti ga radi Života. To znači živjeti bez straha, makar sa strahom i trepetom (Fil 2,12). Živjeti ne znači samo poduzimati mjere da se ne umre. Ljubiti ne znači promicati nošenje prezervativa, te druge burke zdravstvenoga fundamentalizma. Otajstvo raspetoga Mesije ostaje događaj nad događajima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabricea Hadjadja “Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.