Položaj kršćanina osobito je klaunovski kada se zatekne u situaciji koja podsjeća na licitaciju s drugim dobavljačima „mudrosti“. Razmotrite ovaj školski primjer (govorim iz iskustva): u televizijskom ste studiju gdje raspravljate s filozofom, budistom, muslimanom i zvijezdom te morate igrati ulogu dežurnoga katolika. Osobno, puno biste više voljeli započeti tako da pronađete pjesmu koju ćete zajedno zapjevati, zaigrate tombolu ili slijepoga miša, spomenete svoje žene, roditelje, djecu ili podijelite recept za neko jelo (jamačno vegetarijansko) koje bi svima bilo po ukusu. Prije no što iznesete sve što čuči u vama, bilo bi dobro upoznati se, zar ne? Priznati da smo prvenstveno braća, a tek onda suparnici, upriličiti nešto poput medenoga mjeseca… Ali, ne! Bez predigre se morate baciti jedni na druge, poput pijetlova na seoskoj zabavi!

Filozof iznosi doktrinu, nudi pravila mudrosti, govori o univerzalnom moralu i svi mogu raspravljati u skladu s tim općenitostima. Budist predlaže meditaciju, otvara put prema nutrini, govori o univerzalnoj praksi i svi mogu zauzeti zazen položaj i disati na drukčiji način. Musliman predstavlja Kur’an, spominje izvornu religiju, pojednostavljenu, oslobođenu židovskih ili kršćanskih komplikacija, govori o knjizi koju treba recitirati, koju svatko može čitati i imati u kući. Naposljetku, zvijezda govori o sebi, o svojim uspjesima, ona gledateljima ne će ponuditi nijedan drugi susret osim onoga što ga imaju s njom, filmskom polubožicom: čak i ako je riječ o grdobi, u redu je, zato što je odabrana za to kao televizična grdoba. Red je zatim na vama. I što biste mogli reći?

Kao filozof, i vi biste se voljeli zadovoljiti općenitostima i općim imenicama s velikim početnim slovom: Dobrota, Pravda, Istina, Božansko… No morate iznijeti i jednu vlastitu imenicu: Isus Krist. Gledatelji bi na to mogli reći: „Zašto taj Isus, a ne ja, na primjer? Zašto nam ovaj govori o nekomu koga ne možemo vidjeti, a mogao bi govoriti o nečemu što je svima poznato? Dajte, netko tko je umro pa uskrsnuo! Nemojte!“

Poput budista, voljeli biste se zadovoljiti iznošenjem tehnike uranjanja u prazninu, položaja lotosova cvijeta, rezonancije oma, onim što svatko može sam učiniti. No vi prije svega morate govoriti o susretu s božanskom osobom, susretu u kojemu mi ne preuzimamo inicijativu. Gledatelji bi vam zato mogli uzvratiti: „Dobro, vi ste ga susreli, ali mi nismo. Kod lotosa barem vidimo o čemu je riječ, možemo ga izvesti vlastitim nogama. Ali taj susret, znate, malo vam zavidimo, no to ne ovisi o nama…“

Poput muslimana, i vi biste voljeli mahati knjigom, reći kako je dovoljno recitirati je napamet ili doslovno je primjenjivati. No vi morate ustvrditi prvenstvo Duha, kao i nužnost tradicije, odnosno određene povijesne zajednice, skupa siromašaka poput vas, posebno svećenika, koji su manje ugodni od ostalih, a ipak imaju moć prenošenja milosti. Gledatelji se tada mogu pobuniti: „Kako? Želite nam govoriti o božanskom, a upućujete nas na to stado čudaka, osakaćenih, pa čak i pervertita, inkvizitora koji pripremaju lomaču (kada se ne posvećuju pedofiliji!), koji su uvijek takvi gnjavatori s tim svojim kolarima, groteskni ispod svojih mitri i opijeni rimskom moći! Samo izvolite, gospodine, i smatrajte se sretnim što smo pristali odvojiti vrijeme da slušamo muzejski primjerak!“

I konačno, voljeli biste, poput filmske zvijezde, imati lice koje izgleda dobro pod svjetlima reflektora pa istupiti, svima reći kako je stvar u susretu s vama, u raspolaganju svim adutima zavođenja slikama. No dobro znate kako zadaća u ovomu slučaju nije trijumf slika nego trijumf života te da vaš cilj nije zavesti (odnosno navesti prema sebi), nego usmjeriti prema Drugome koji je istodobno i Isti i od kojega zamuckujete. Gledatelji tada mogu potpuno zanemariti vaš kukavan nastup: „Poslušajmo lijepu glumicu. Ona je barem vidljiva i puno šarmantnija i manje pretenciozna!“

Eto zašto je nastup kršćanina puno više klaunovski od nastupa svih ostalih: u neprilici je zbog činjenice da je Mudrost Osoba te da stvar nije u shvaćanju jedne doktrine, ni u usvajanju jedne prakse, ni u recitiranju jedne Knjige, ni u promociji vlastite slike, nego u događaju apsolutnoga susreta s otajstvom. Premda je sastanak moguće programirati, susret se jednostavno ne može programirati. On nam po definiciji izmiče, iznenađuje nas, izlaže nas, budući da nas stavlja u odnos s drugim kao drugim. Sastanak čekamo, no susret nas dovodi u doticaj s nekim koga nismo očekivali.

Klaunovski je to što u trenutku dok to objašnjavamo istodobno shvaćamo kako ni najljepša propovijed ne može izravno obratiti te kako je dobro govoriti o Bogu nadasve nedostatno (prihvaćamo biti klaun, a to znači biti neučinkovit!). Obraćenje, premda propovjednikov govor raspoložuje za njega, nije uvjerenje proizišlo iz toga diskursa, nego slobodan susret između slušatelja i Krista koji izmiče samu propovjedniku. I zato bismo uvijek mogli srdito reći: „Budući da se radi o tvojemu osobnom susretu sa svakim, na tebi je, Gospodine, da govoriš u svoje ime, a ne na nama koji smo uvijek samo klimavi potporni stupovi!“

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako danas govoriti o Bogu?” Fabricea Hadjadja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net