Pismo Pavlu Đakonu

Dični spisatelju i povjesniče,

predstojeći Nacionalni euharistijski kongres koji će se održati u Furlaniji (kolovoz 1972.) potaknuo me na to da pomislim na Vas koji ste se, premda iz langobardskoga plemena, u Furlaniji rodili, a o svome ste rodu pisali sinovski nježno.

Langobardi koji nadiru u Italiju, a proteklo je eto već dvanaest stoljeća, računaju se na kojih sto tisuća. Vi ih opisujete gdje prodiru niz Postojnsku cestu pa Vam se čine kao mravinjak koji maršira.

A što bi bilo da se pojavite sada? Što bi bilo kad biste subotom ili nedjeljom u kolovozu ili srpnju, zasjevši na prijevoju Fadalto, počeli brojati automobile, strane i talijanske, koji se spuštaju u Caorle, Jesolo i Veneciju ili one koji se penju u Cadore? Ili opet, kad biste zasjeli na Brenneru ili nekom drugom alpskom prijevoju, koji je još krcatiji turistima?

Što kad bih Vam rekao da će samo u nekoliko dana ferragosta milijun Milaneza napustiti Milano, milijun Rimljana napustiti Rim?! Beskrajne su povorke automobila koji jure na sve strane, svakoga sata, na svim cestama Italije.

Predviđam Vaše čuđenje i upit: “Ali kamo će sva ta čeljad?” “Na more, u planine, u posjet spomenicima, prirodnim ljepotama; ide u potragu za svježinom, zelenilom, pijeskom, jodnim i smolastim zrakom, za opuštanjem!”

“A gdje će ih smjestiti?”

“Posvuda pomalo: po hotelima, prenoćištima, šatorskim i turističkim naseljima, po ’kućama za odmor’, po motelima i kampovima. Vidite ono na četiri kotača, što ga vuče auto? To je roulotte, mala putujuća kuća.”

U Vaše doba zaustavljali ste konja i vezivali ga uz drvo; u naše doba zaustavljaju automobil i kamp kućim tamo gdje je čuperak stabla i gdje teče potočić. Tamo izvade plinsku bocu sa štednjakom i prenosivim hladnjakom, priprave jelo, pojedu obrok sjedeći na travi i uživajući u šuštanju lišća pokrenuta lahorom, zuju pčela i mušetina, mirisu trave i cvijeća, boji neba, u neposrednom dodiru s prirodom što ih opija i smiruje istodobno. U kamp kućici, među stotinom drugih stvari, spremni su složeni kreveti s ležajevima od umjetna perja – uveče ih rastegnu i spavaju na njima cijelu noć, očekujući da će ih probuditi ptičji pjev. Sve u svemu, htjeli bi se bar nakratko okupati u prirodi, utapajući na taj način svoje uobičajene muke te zaboravljajući grad od cementa i cigli koji ih je gutao i koji će ih gutati tih dugih mjeseci.

Kao da Vas gledam s glavom između ruku i čujem kako govorite: “Tu se sve mijenja! Više je buke negoli za drevnih osvajanja! Ljudi su postali nalik puževima pa za sobom vuku kuću na kotačima. Sad je to mala bijela cerada umotana iza sjedala motora, a potom razmotana, razastrta i podignuta u obliku sobe. Drugi put je to onaj modri šator, golem, panoramski, osvijetljen električnim svjetlom, s radijem i televizijom, poredan uz druge šatore koje nastava čeljad svih rasa i jezika. Pravi drugi Babilon! Odustajem od pisanja!”

Koji ste Vi sretnik! Ja, međutim, pastir duša, ne mogu odustati od pisanja. Trebam reći koju riječ barem o ponekom od problema savjesti sadržanih u tom gibanju, lutanju ili putovanju, kako se od slučaja do slučaja zovu svi ti vikendi, kraći odmori, ferije, odmor, turizam, boravak u prirodi. Budite tako dobri pa me slijedite krajičkom oka dok se obraćam čitateljima.

Za nas Talijane drevan i klasičan slučaj turista je Petrarca koji je bio i planinar pa, je proputovao svuda kamo se u ono doba moglo putovati, u Italiji i izvan nje, “u potrazi za mjestima dragim, prijateljima dragim, knjigama dragim”. Putovanje je pristajalo njegovoj znatiželji i žeđi za znanjem, ali ne i njegovim financijskim mogućnostima, tako daje Monte, upravitelj njihovih dobara, često rogoborio i govorio mu: “Ti ne radiš drugo do lutaš okolo, a džepovi će ti uvijek biti prazni.”

Eto, dakle, što prvo treba imati na pameti – ne radi li se ponekad o kakvu neopravdanu rasipanju novca za putovanje bez nužnih ograničenja? Takvi slučajevi nisu rijetki. “Pomame za ljetovanjima” koje tjeraju na korak duži negoli noge dozvoljavaju pokazuju se danas kao i u Goldonijevo vrijeme. Često su posrijedi savjesti i obiteljske kreposti kao što je osjećaj za gospodarstvo, osjećaj za mjeru, štednju.

Drugo razmišljanje – govori se da se putuje kako bi se štogod naučilo, da se prošire vlastiti uljudbeni obzori, da se u pruženoj prigodi dostojno može voditi zapodjenuti razgovor, da se prošire duhovni obzori inozemnim umjetničkim i prirodnim ljepotama. Sve je to istina ako se putovanje odvija lagano, uz prikladne stanke, uz neizbježnu pripravu, otvorenih očiju za istraživanje korisnih, bitnih pojedinosti. Dapače, postoji način da se moralno napreduje, da se osjetimo još manji u tako široku i lijepu svijetu, da budemo zahvalniji i bliži Bogu, sjedinjeni s braćom ljudima.

Ima ih koji na putovanjima luduju za beznačajnim stvarima, poput onih koji vrativši se iz Rima, znaju pričati samo o određenim vinima ili jelima po smočnicama oko Tibera…

Ima ih koji kao da su neosjetljivi na priče o mjestima, poput vodiča koji je pratio Fucinija da vidi Sorrento. “A sada”, reče pisac, “dok ja prezalogajim, vi se idite raspitati gdje je bila Tassova kuća!” Vodič ode, vrati se i izvijesti: “Prosim lijepo, gospon tu ne stanjuju!” Postoji i turist hvalisavac koji napuhuje, izmišlja, tjera na čuđenje opisujući nesreće ili čudesa kao daje Marko Polo, Pigafetta ili Caboto…

Praznici znače odmor i opuštanje. Ali ima onih koji se znaju odmoriti i onih koji to ne znaju. To je kao brisanje prašine – neki misle da brišu prašinu, a zapravo je samo prenose s jednoga mjesta na drugo.

Obitelj koja – prateći modu – stigne u neko vrlo posjećeno izletište usred kolovoza kad su hoteli prepuni, pa se mora smjestiti u jednoj sobi ili na pomoćnom ležaju koji može biti i stol za biljar ili neki naslonjač na razvlačenje, uopće se ne odmara, već umor zamjenjuje drugim umorom, dosadu zamjenjuje dosadom.

Neki gospodin prevali nedjeljom sto pedeset kilometara ne bi li stigao u Cortinu ili Jesolo, cestom zakrčenom automobilima. Nakon mise kratka šetnja, ručak i još kraći razgovor. Zatim se vraća upravljajući automobilom, uključujući se u beskrajan niz drugih automobila, neprestance izvodeći opasna pretjecanja, izbjegavajući blatobrane, prolazeći opasnim zavojima. Stigne li zdrav i čitav domu svome neka zahvali Gospodinu i neka kaže da se mnogo kretao, drugačije nego obično, ali neka ne priča da se odmarao.

Koliki se s odmora vraćaju umorni i neraspoloženi jer su odabrali odveć mondeno ili bučno mjesto, na izletima nisu znali mjeru ili su upali u “krug” ljudi koji su ih vukli po zabavama, razgovorima i raspravama, koji su, istina, uzbudljivi, ali i zamorni!

Spomenuo sam začepljene ceste i automobile, zavoje i pretjecanja. I to je veliki duhovni problem. Zanimljivo, nema nijednog vozača koji bi u ispovjedaonici rekao: “Oče, doveo sam u opasnost svoj i život drugih!” Nema nikoga tko bi rekao: “Bio sam nerazborit, bio sam umišljen u vožnji.”

Pa ipak, mnogo je onih koji tek što izdaleka ugledaju neki auto, odmah kažu i kao da sami sebi prisegnu: “Preteći ću ga!” Makar se radilo o spideru, k tome još i na uzbrdici! Oni moraju pretjecati uvijek i svakoga, kao da će ući u povijest zbog pretjecanja. Ili pak uzimaju upravljač u ruke nakon što su obilato pili ili kad su preumorni, deprimirani ili opterećeni teškim osobnim ili obiteljskim brigama. U igri je peta zapovijed. Nikada se dovoljno ne naglašava ozbiljna odgovornost onih koji voze teške automobile danas po jadnim, uskim, zavojitim i pretvrdim cestama od jučer.

Peta zapovijed ne promišlja samo ozljede nanesene tijelu, već i one nanesene duši lošim primjerom. Na izletnika ili turistu motri zadivljeno ili barem začuđeno oko, posebice onih najsiromašnijih i najmlađih. Izletnik obično razmišlja ovako: “Sad kad sam daleko od kuće, priuštit ću si više moralne slobode.”

Takvo razmišljanje mora se iz temelja promijeniti: “Vani me više gledaju pa ću zato biti brižniji nego doma.”

A da su ljudske oči uprte u turiste, mogao je to osjetiti i Renato Fucini, turist u Sorrentu. Vodič kojega sam maloprije spomenuo hvalio se pred njim da umije prepoznati zemlju odakle potječe dotični stranac. “Vi na primjer”, reče, “zasigurno ste Pijemontez.” “Ali ne, ja sam Toskanac; kako to da nisi primijetio?” “Presvijetli, niste izgovorili ružne riječi i niste opsovali sveto ime Božje. Kako sam mogao misliti da ste Toskanac?”

Eto, u tom bih svjetlu volio da su svi turisti “pijemontezi”. A s druge se strane nadam da će za mjesto ljetnoga boravka odabrati tako kršćansko mjesto po duhu i tradiciji, po primjeru života, da će o njemu moći reći otprilike ono što je napisala prva sjevernoamerička svetica Elisabett Seton o malom toskanskom gradiću gdje je kratko vrijeme boravila: “Uvjeravam vas da to što sam postala katolkinja  bijaše naprosto posljedica toga što sam bila otišla u to katoličko mjesto.”

Osim pete, u igri je i šesta zapovijed Gospodnja. Mislim na način odijevanja, na turizam mješovitih mladenačkih skupina, na nedolične zabave mnogih izletničkih mjesta, na duge vožnje automobilom udvoje, zaručenih ili nezaručenih, svejedno.

Govore za odjeću: “Sad se svi tako oblače!” Nije istina, ne čine svi tako, premda se mora priznati da prividno uzorne obitelji neobjašnjivo popuštaju u tome. Makar i bila istina da mnogi i svi tako rade, loša pojava ostaje loša pojava, makar to svi činili.

Kažu opet: “Vruće je!” Ali u prodaji su i takve vrste tako laganih tkanina da omogućuju da se uspješno obranimo od vrućine, makar odjeća bila produžena za pedalj. A kad je riječ o druženju na samotnim izletima u autu, ni za koga nije tajna da su to grešne prigode. “Moja je kćerkica dobra, znade se vladati!”, rekla mi je jedna gospođa. “Vaša je kćerkica, gospođo, slaba kao što smo svi, pa se mora braniti od vlastite slabosti i neiskustva, držeći se daleko od pogibelji. Istočni grijeh, nažalost nije nikakav mit, već bolna zbilja!”

Nakon šeste, na redu je sedma zapovijed. Jedan je njemački biskup prije nekoliko godina preporučio da se turisti ne iskorištavaju nepravedno. Preporuka nije neumjesna. Rečeno mi je daje udruga “Proloco” u planini upotpunila krajolik napuhanom gumenom kravom. Vidi se izdaleka, bijela na zelenoj ledini, s golemim (marvinskim) zvonom. Uz to ide i ono umjetno – krava daje kolorističku notu i služi kao opomena.

Ako je to istina, više bi bilo nalik prostodušnosti negoli prijevari. Istina je, međutim, da u stanovitim turističkim središtima cijene narastu do zvijezda usred sezone. Istina je da ponetko izletnike u gostima gleda samo s motrišta zarade: radi se o onima koji “donose novac”, koji “imaju novac” i “mogu dati novac”. Ne sjete se, međutim, daje riječ o čeljadi koja je radila cijelu godinu po tvornicama, uredima, po vlažnim gradovima. To je čeljad koja ima jedva petnaest-dvadeset dana odmora, sa stvarnom potrebom za zrakom, odmorom, suncem. Ne sjete se uvijek dovoljno da su to braća kojima dugujemo iskrenu ljubav i srdačno gostoprimstvo.

Nama kršćanima sveti Petar snažno preporučuje da budemo hospitales invicem pa dodaje, sine murmurationel “Gostoljubivo primajte jedni druge, bez mrmljanja.” Ovom prigodom moglo bi se nadopuniti ovako: “Ne gunđati i ne… guliti!”

Završna misao: ako na odmor idemo mi, Gospodin se ne odmara.

On hoće da njegov dan, nedjelja, bude spašen, a ne zloupotrijebljen na neki način, bilo zbog njemu izvanjske časti prikazivanja, bilo zbog našeg interesa. Kada kažem “Njegov dan”, ne mislim samo na onaj djelić dana koji odgovara vremenu odslušane mise. Kršćanska nedjelja je čitav dan, koji podrazumijeva množinu stvari: to je misa ili božanska žrtva na kojoj se aktivno sudjeluje (a ne samo pasivno sluša); to je briga o vlastitoj duši u miru, razumijevanju, u pristupanju sakramentima; to je i vjerska poduka na taj način da se sluša svećenikova riječ i čita Evanđelje ili koja druga dobra knjiga;

to je dodir s cijelom župnom zajednicom; to je vježbanje u ljubavi prema siromasima, nemoćnima i djeci; to je dobar primjer, iskazan i prihvaćen; to je nagrada i jamstvo za čestiti nam život.

Ako smo pripravni živjeti nedjelju čestito, gotovo je sigurno, doista, da ćemo i ostatak tjedna živjeti čestito. Zato Gospodin do toga toliko drži i zato moramo učiniti sve da ne dopustimo da nam nedjelja propadne. Turizam ili ne, na odmoru ili izvan odmora, naša duša treba biti iznad i prije svega!

Opet se vraćam Vama, Pavle đakone. Sto mislite o mome zaključku?

Je li staromodan?

Staromodan je, ali istinit i mudar. Pomaže nam da postanemo ili da se sačuvamo dobrima; to je ono što je važno!

Iz “Pisama Ilustrissimi” pape Ivana Pavla I.

Izvor: Sigurnovoziti.net| Prijevod: Tvrtko Klarić

Pavao Đakon bio je redovnik i povjesničar čije je glavno djelo povijest Langobarda. Odgojen je u Paviji na dvoru langobardskog kralja Ratchisa, čiju je kćer Desideriju poučavao. Nakon pada Langobarda, Pavao je odveden u Francusku na dvor Karla Velikog.