Čovjek ne može živjeti i biti sam. Već po biološkom određenju svoj život duguje drugima i tu nastaju prve duhovne spone ovisnosti i ljubavi. Ne možemo zamisliti svoj život bez drugoga, bez ljudi oko sebe. Svi smo sretni ako u toku traganja naiđemo na onoga i one koji duboko odgovaraju čežnjama našeg srca. Tada vjerujemo da smo našli prijatelja.

Prijatelj je neizrecivo bogatstvo. Ispunjava one praznine ljudskog bića koje su u njemu utisnute po tajni stvaranja i po riječima Stvoritelja: “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Ipak, bilo bi dobro kad bismo više nastojali oko toga da sami naučimo biti prijatelji nego da steknemo i nađemo prijatelja. Ovo prvo je mnogo važnije. No teško je biti prijatelj, teško je ustrajno i nesebično ljubiti. Možda je naše traganje za prijateljem zapravo puka sebičnost. Mislimo da idemo za prijateljstvom, a zapravo nam je potrebna neka usluga ili sigurnost da u određenim potrebama nećemo ostati bez pomoći. Zato često mislimo da su kontakti s ljudima koji nam u nečemu mogu pomoći već istinsko prijateljstvo. Možda se ponekad čovjek usudi na sličan način potražiti i svog ženidbenog druga, pristaje na ženidbu jer mu treba netko tko će mu trajno zadovoljavati određene životne potrebe. Ali tada je ženidbeni drug tek sluga, nažalost često samo rob nečijih želja.

Isus je svoje učenike nazvao prijateljima. Međutim njegovo prijateljstvo je aktivno, ono je ponuđena ljubav, darovan život do kraja za one koje ljubi. Isus je jedinstven prijatelj koji ne želi iskoristiti drugoga, nego sam prvi nudi svoju službu i razdaje se za svoje sve do muke i smrti na križu. To je jedinstveno prijateljstvo koje ostaje trajnim darom i u čiju školu smo svi pozvani. Samo trebamo naučiti biti prijatelji, a ne toliko težiti za tim da imamo prijatelje.

Nemojmo se čuditi ako nas Bog u školi prijateljstva poziva na trpljenje i žrtvu. Nemojmo se čuditi ako zbog prijateljstva s Bogom ne uživamo posebne povlastice ni prednosti u svom životu, nego susrećemo samo sve dublje križeve. Tako je to u školi prijateljstva.

Petnaestog listopada Crkva slavi spomen na jednu ženu koja je živjela u 16. stoljeću. To je sv. Terezija Avilska. Obogatila je Crkvu jasnoćom vlastite vjere i porukama za duhovni život. Zato je proglašena i naučiteljicom Crkve. Ona je Isusa smatrala svojim istinskim prijateljem i kao prema takvom se uvijek prema njemu i ponašala, u svoj slobodi i spontanosti. Često se pripovijeda jedna zgoda iz njezina života: trebala je poći na dalek put i molila je svog prijatelja i zaručnika Isusa osobitu zaštitu i pomoć. Međutim, na putu joj se dogodila nezgoda. Kola su zapala u vodu i blato i nikako da se izvuku na suho. Bilo je teško i mučno. Potužila se Isusu, koreći ga da se ne pokazuje kao istinski prijatelj koji uvijek odmah izbavlja iz svake opasnosti. Isus joj je odgovorio da on svoje prijatelje rado kuša i pohađa križevima. A Terezija mu na to uzvrati: “Zato i imaš, Gospodine, tako malo prijatelja!”

fra Zvjezdan Linić

Gornji tekst je izvadak iz knjige Zvjezdana Linića “Riječ za dobar dan”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.