Društvo slobodnoga vremena razvilo je opsežna sredstva za lov na krupnu divljač, za lov na vrijeme. Posvuda se nude “savršeni godišnji odmori” u kojima se ljubitelji slobodnoga vremena neumorno, od jutra do večeri, bave aktivnostima koje bi trebale imati smisla. U najboljemu bi slučaju mogle biti korisne, no smislene baš nisu. Od posla se razlikuju po tome što ih se osobno izabralo i što se za njih novac ne dobiva, nego troši. U drugim vrstama odmora može se vlastito ja predati takozvanomu animatoru koji, iako ne udahnjuje dušu, što njegova profesionalna oznaka zapravo obećava, pouzdano organizira “zabavu” do besvijesti. Za manje zahtjevne goste ondje “vrijeme leti”. Kaže se da ima osoba koje unatoč mnoštvu ovakvih kraćih dosađivanja čeznu za dobrom starom dosadom, ali se to ne usuđuju reći.

Osim godišnjih odmora odigrava se velik lov na slobodno vrijeme između radnoga vremena i polaska na spavanje. Građevinski prodajni centri niču kao gljive poslije kiše i nijedna obiteljska kuća nije bez prostorije za hobi gdje otac nakon posla nastavlja raditi, jedino što taj posao ne naziva radom. Radničkomu društvu ne nedostaje rada, ono ga jednostavno premješta – u sobu slobodnih aktivnosti. Ovdje se ne želi provoditi općenita polemika protiv takve nadoknade. Bez dvojbe, hobi se razlikuje od izvana nametnuta rada za dobit, a činjenica koja ga razlikuje jest da taj rad sami biramo. Ipak, vrijeme ode. I to na rad. Pod prikrivenim pojmom “slobodno vrijeme”. I na taj način društvu slobodnoga vremena nedostaje upravo vrijeme. Ustvari, rastuća industrija slobodnoga vremena progoni svaku prazninu koja bi mogla izazvati horror vacui. Na taj ste način danju i noću, to jest bez prestanka, zauzeti.

Moguće je da je taj razvoj povezan s činjenicom da “slobodno vrijeme” nije nikada moglo razviti svoje osobno samopouzdanje. Oduvijek je bilo mlađi brat rada. “Slobodno vrijeme” definira se zapravo u odnosu na rad kao vrijeme koje je slobodno od posla. Stoga je slobodno vrijeme vrijeme druge klase. Stoga ne čudi da ono sada iskreno nastoji steći plemenitost rada. Smije se slobodno reći: to mu je uspjelo u potpunosti. To je prava pobjeda radnoga društva: sve je rad, čak i slobodno vrijeme. Veliki sociolog Max Weber istaknuo je da su u zemljama pod utjecajem kalvinističke radne etike pojmovi uzeti za označavanje rada poprimili sakralno obilježje. U Njemačkoj se za rad kaže Beruf (zanimanje), što dolazi od Berufung (poziv, zvanje). Zvuči pomalo pretjerano da treba imati poziv za pražnjenje kanta za smeće. U rijetkim se slučajevima postaje knjigovođa po “pozivu”. Ipak, u oba slučaja imamo Berufstätigkeiten (profesionalne djelatnosti). Čak i kod stvaranja novih riječi usredotočenost na rad je nepomućena. Potrebitim osobama ne pruža se više “skrb”, nego je to “socijalni rad”, to jest socijalna pomoć u obliku rada s rodbinom, s invalidnim osobama, s mladima, sa starijima, s ožalošćenima. Talijani, kojima je njemački mentalitet ponekad pomalo čudan, potajno drže da Nijemci s tugom odlaze na spavanje – i da i u tomu stanju nastavljaju raditi. Pojam “posao iz snova” je njemačka jezična kovanica (Traumarbeit).

Još gori od “slobodnoga vremena” je izraz “odmor”. Trebali bismo se odlučno opirati odmaranju. Jer zbog čega se zapravo odmaramo? Naravno, zbog rada. Već od početka vrijeme odmora ima izričito propisanu svrhu. U ugovorima o radu i dalje stoji sablažnjiv izraz da radnik mora iskoristiti svoj godišnji odmor kako bi obnovio svoju sposobnost za rad. Dokle smo došli! Što ima poslodavac, molim lijepo, s godišnjim odmorom? U toj stvari društvo rada očituje se besramno totalitarno. Očito se i dalje paternalistički pretpostavlja da je poslodavac punopravno odgovoran za život svojih namještenika. Ni sindikati ne prosvjeduju protiv takvih verbalnih ispada. Ogovarajući i sigurno demokratskiji izraz trebao bi glasiti: poslodavac mora organizirati rad tako da zaposlenik može svoje slobodno vrijeme živjeti s užitkom. Međutim, to nitko ne zahtijeva, a to pokazuje koliko društvo rada nesmetano gospodari slobodnim vremenom. U njegovim tamnicama vene užitak života.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Manfreda Lütza “Užitak života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.