AUTENTIČNO VODSTVO

Escriva, Solženjicin, Wojtyla i Lejeune – primjeri istinskih vođa koji su svoje vizije koristili za dobro drugih

Svatko tko želi upravljati sobom i svojim životom, pozvan je na vodstvo. “Biti vođa” manje znači upravljati državom, izdići se na sam vrh neke profesije ili zapovijedati vojskom u bitki, nego se prvenstveno radi o karakteru. A karakter se ne izgrađuje pomoću etičkih norma, nego stjecanjem naravnih i nadnaravnih vrlina. Stoga u seriji članaka preuzetih iz knjige Istinsko vodstvo posvećujemo pažnju ključnim elementima vodstva i ljudskim vrlinama koje su najvažnije u izgradnji cjelovite osobe. Da biti istinski vođa znači služiti drugima i tako rasti u zrelosti i osobnoj veličini, svjedoče životi jednih od najvećih vizionara suvremenog doba na području znanosti (Jérôme Lejeune), vjere (Josemaria Escriva, papa Ivan Pavao II.) i književnosti (Aleksandar Solženjicin).

Foto: Shutterstock

Znanost također daje maha uzvišenim vizijama. Uzmite, na primjer, Jérômea Lejeunea, francuskoga genetičara koji je 1958. identificirao genetski nedostatak koji uzrokuje Downov sindrom. Ovaj istaknuti znanstvenik postao je 1970-ih moralni predvodnik pokreta za pravo na život u Francuskoj i drugim europskim zemljama. Lejeune, jedan od najcjenjenijih genetičara 20. stoljeća, branio je dostojanstvo ljudskoga života u vrijeme kada su sudovi i parlamenti uzurpirali božansko pravo u odlučivanju o tome tko će živjeti, a tko mora umrijeti.

Jérôme_Lejeune

Jérôme Lejeune, jedan od najcjenjenijih genetičara 20. stoljeća i borac za pravo na život

Za Lejeunea legalizacija pobačaja nije bila za osudu samo u moralnome smislu; smatrao ju je napadom na znanost i izrazom prijezira prema znanosti. Genetičari su dokazali da je cijela genetska informacija koja definira novo ljudsko biće do u najsitnije pojedinosti upisana u prvu stanicu već u trenutku oplodnje jajašca spermijem. Nakon što je oplođeno, u jajašce ne ulazi ni jedna nova genetska informacija. Genetska znanost, prema tome, postulira da ljudsko biće ne bi moglo biti ljudsko biće kada najprije ne bi bilo začeto kao ljudsko biće. Zakoni koji legaliziraju abortus počivaju na teoriji evolucije embrija – embrij nije ljudski život, već to postaje kasnije – ali za takvu tvrdnju nema osnove u genetici.
Jérôme Lejeune hrabro je i neumorno govorio istinu: “Ako je zakonodavac tako tvrdoglav te izjavljuje da ‘još nerazvijeno ljudsko biće nije ljudsko biće’, što bi značilo da je Njezino Veličanstvo kraljica Engleske tijekom prvih 14 dana svojega života bila obična čimpanza, tada to uopće nije zakon. To je manipuliranje mišljenjem i nema nikakve veze s istinom. Nitko nije dužan prihvaćati rezultate znanosti. Netko može reći: ‘Čujte, mi ćemo radije biti neznalice, mi u potpunosti odbacujemo bilo kakve novotarije i bilo kakva otkrića.’ To je stvar gledišta. Rekao bih da je to u nekim zemljama ‘politički korektno gledište’, ali to je mračnjačko gledište, a znanost se gnuša mračnjaštva.”15

S obzirom na moralni relativizam i intelektualni skepticizam kao prevladavajući svjetonazor u europskoj kulturi njegova (a i našega) vremena, ideal za koji se Lejeune zalagao doimao se osuđenim na propast od početka. No njegova kći Clara za njega je rekla: “Njegov je realizam nadahnjivala velika nada.”16

Poput znanosti i vjera potiče lidere koji posjeduju uzvišenu viziju. Jedan od najvećih vjerskih vizionara suvremenoga doba bio je Josemaría Escrivá, utemeljitelj katoličke organizacije Opus Dei.17  Papa Ivan Pavao II. nazvao ga je “apostolom laika u suvremenome svijetu”.18

Josemaria-Escriva-2

Josemaría Escrivá, utemeljitelj Opusa Dei, bio je pravi “apostol laika u suvremenome svijetu”

Escrivá je utemeljio Opus Dei 1928., u vrijeme kada se svetost smatrala povlasticom nekolicine odabranih – svećenika i redovnika i redovnica. Vjerovao je da je svaki kršćanin pozvan na svetost. Neprekidno je govorio da će kršćanski laici postići svetost vjernim i odgovornim izvršavanjem svojih svakodnevnih profesionalnih, obiteljskih, vjerskih i društvenih obveza – u suprotnomu je uopće ne će postići. Rad nije smatrao kaznom za istočni grijeh, već Božjim darom koji podržava život i običnim smrtnicima omogućuje da u suradnji s Bogom budu sustvaratelji svijeta. Dobro obavljen posao sredstvo je radnikova posvećenja i žrtva koja se prinosi Bogu za spasenje duša. Iako su mnogi “ugledni” crkveni ljudi Escrivu za njegova života smatrali heretikom i naivcem, mnoštvo ljudi širom svijeta ozbiljno je uzelo njegov poziv na svetost. Kada je 6. listopada 2002. na Trgu sv. Petra proglašen svetim, bilo je prisutno oko 350.000 ljudi.

Ivan Pavao II., još jedan duhovni velikan dvadesetoga stoljeća, posjedovao je uzvišenu viziju koju možemo sažeti u rečenici Svetoga pisma koju je izgovorio na početku svojega dugačkog pontifikata: “Ne bojte se”, a jednako tako i rečenicom kojom ga je završio, preuzetom iz njegove osobne oporuke: “Čovječanstvu, za koje nam se katkada čini da je izgubljeno i da njime vladaju moć zla, samoljublje i strah, uskrsli Gospodin nudi na dar svoju ljubav koja oprašta, pomiruje i nanovo otvara duh nade.”

Ovaj poljski Papa svoj je pontifikat započeo u vrijeme kada se Katolička Crkva doimala više lešinom nego živim organizmom. Tijekom 25 godina pontifikata milijunima katolika, napose mladima, usadio je nov ponos i osjećaj odanosti Crkvi. Nada o kojoj je govorio nije bila sentimentalna, nego autentična i teološka nada, nada ukorijenjena u vjeri koja potiče na herojsko svjedočenje i na herojska djela.

ivan pavao

Ivan Pavao II., njegova je uzvišena vizija sažeta u rečenici iz Svetog pisma: “Ne bojte se!”

O snažnu utjecaju njegove osobnosti i poruke koju je odašiljao čovječanstvu svjedoče golema mnoštva mladih muškaraca i žena koji su ga pozdravljali tijekom mnogih njegovih putovanja u inozemstvo i spontano se okupljali na Trgu sv. Petra kako bi mu pružili potporu tijekom njegove smrtne borbe. Kada je umro 2. travnja 2005., Katolička je Crkva, uza sve svoje probleme, bila puna energije i života.

Ivan Pavao II. bio je Slaven, a njegova filozofija povijesti nije se nadahnjivala Hegelom i racionalističkim filozofima, nego velikim poljskim i ruskim misliocima kao što su Adam Mickiewicz i Vladimir Solovjev. Nije mu padalo na pamet isključiti Boga iz ljudske povijesti, već je težio tome da prepozna znakove vremena koji od suvremenih kršćana traže konkretnu reakciju. Kao što Papin biograf George Weigel primjećuje: “Upravo zato što je Ivan Pavao II. bio uvjeren da je Bog od središnje važnosti za čovjekov život, mogao je muškarcima i ženama, pozivajući ih na vjersko i moralno obraćenje, dati oruđe za otpor koje komunizam nije mogao otupjeti.”19

Lech Walesa priznaje da ga je u osnivanju radničkoga sindikata Solidarnosti i u koncipiranju njegova miroljubiva karaktera nadahnuo papa Ivan Pavao II.: “Nije tražio od nas da pokrenemo revoluciju, nije tražio da izvršimo coup d’état; umjesto toga, savjetovao nam je da pokušamo definirati sebe… Tada se probudila poljska nacija, a s njome i mnoge druge.”20

Književnost nije ništa manje povlašteno područje iskazivanja velikodušnosti nego što su to politika, poslovanje, znanost ili religija.

Ubrzo nakon što je uhićen, Aleksandar Solženjicin shvatio je značenje i domašaj svoje misije: postati moćan i univerzalan glas milijuna koji su stradavali pod komunizmom. “Sve ću objaviti! Reći ću sve što znam! Aktivirat ću eksploziv koji se gomilao od vremena kada sam prvi put vidio sanduke* u Lubjanki, tijekom svih onih zimskih radnih smotri** u Steplagu***; u ime onih koji su bili ugušeni, strijeljani ili su umrli od gladi ili studeni.”21 Solženjicin je shvatio da je dužan vrištati istinu “sve dok tele koje se zalijeće u hrast ne slomi vrat ili dok se hrast ne skrši i sruši se uz tresak. Iako nije vjerojatno da će se takvo što zbiti, spreman sam vjerovati da će se to ipak dogoditi”.22

Solzenjicin

Ruski pisac Aleksandar Solženjicin, znak nade i glas milijuna koji su stradavali pod komunizmom

Pisac koji je, u takvu vremenu i na takvu mjestu, postavio sebi tako uzvišen cilj bio je znak goleme nade cijelomu čovječanstvu, Rusiji napose. Ruska pjesnikinja Olga Sedakova, koja je Solženjicinove knjige čitala u samizdatu, svjedoči:
“Ova nova spoznaja o razmjerima zla prouzročenoga komunizmom, zbog koje je čovjek mogao biti ubijen ako nije bio pripravan, jedva da iscrpljuje poruku Solženjicinovih djela. Ona su, već samim svojim postojanjem i svojom
pripovjedačkom snagom, govorila još nešto – njihova poruka glasi da čak ni takvo zlo, premda oboružano moćnim oružjem, nije svemoguće! Ona su nam, to je očito samo po sebi, udahnula nov život. To iznenađuje više od svega drugoga – pojedinac nasuprot golemoj mašineriji laži, gluposti, brutalnosti i sposobnosti prikrivanja činjenica koju je ovaj režim očitovao. Bio je to sukob u koji je ušao jedan jedini borac kakav se rađa jednom u tisuću godina. Pobjednikov se identitet probijao jasno i nepogrješivo kroz svaku rečenicu. No za razliku od pobjeda što ih je postigao režim, ova se ne odlikuje nikakvom bombastičnošću. Ja ovu pobjedu nazivam uskrsnom pobjedom, pobjedom koja prolazi po smrti do uskrsnuća. U pripovijesti o Arhipelagu ljudi su ustajali od mrtvih, preobraženi u prašini logora, zemlja je ustajala iz mrtvih, istina je ustajala iz mrtvih… Bilo je to uskrsnuće istine u čovjeku i istine o čovjeku iz potpune nemogućnosti da se to može dogoditi…”23

Vođa je, u ovoj ili onoj mjeri, sanjar. Roditelji sanjaju snove vezane uz svoju djecu, učitelji sanjaju snove vezane uz svoje učenike, menadžeri sanjaju snove vezane uz svoje zaposlenike, a političari sanjaju snove (oprečne ideologijskim tlapnjama) vezane uz svoje građane.

Neovisno o tome predvode li mnoštva ili samo nekoliko ljudi, vođe su uvijek originalni, čak i onda kada njihovi snovi uključuju i neki tradicionalni sadržaj. Vođa baca novo svjetlo na općenito prihvaćene stavove, otkrivajući njihovu važnost za naše vrijeme.

Vizija vođe nikada nije nezanimljiva ili dosadna. Ona prosvjetljuje um i srce i uzdiže duh. Ona je nešto što je moguće priopćiti drugima. Ona gotovo po definiciji mora biti takva da u njoj mogu sudjelovati drugi. Istinski vođa nikada nije u položaju da je jedini koji zna kamo smjera pothvat i da smatra druge ovcama koje bi trebale slijepo ići za njim.

Da, vođa ima sljedbenike, ali ondje gdje vladaju povjerenje i međusobna komunikacija, sljedbenici postaju zadovoljni suradnici, partneri u plemenitu pothvatu.

Svijest o misiji 

Kada je u pitanju vođa, njegova se vizija pretvara u misiju, a ona pak postaje djelovanje. Mnogi ljudi sanjaju snove i posjeduju viziju, ali vođa posjeduje posebnu sposobnost da svoje snove i svoju viziju učini konkretnima i pretvori ih u misiju. Da bismo to mogli, moramo prije svega imati svijest o misiji, moramo biti otvoreni za sam taj pojam.

Svatko ima misiju – poslanje ili, ako vam je draže, svatko ima poziv, znao on to ili ne. Poslanje/poziv nije nešto što izmišljamo ili zamišljamo. Ono je specifičan poziv da učinimo određenu stvar i da djelujemo na određeni način. Bog to očekuje od nas. Dužni smo otkriti koje je naše poslanje i truditi se da se naša djela i naši postupci podudaraju s našim poslanjem. Naše poslanje/zvanje odredit će način na koji ćemo živjeti, razmišljati i djelovati u sve dane života. Ono je kriterij kojim sve mjerimo, načelo koje daje jedinstvo našemu životu.

Uskogrudan čovjek prolazi kroz život kao kroz tunel i u svojoj “tunelskoj viziji” vidi samo sebe. “Ljudi se rađaju bez zuba, bez kose i bez ideala i većina njih umire bez zuba, bez kose i bez ideala”, kaže Alexandre Dumas. Ali veliki su ljudi otvoreni mogućnostima koje nadilaze ograničenja njihova ja i nemirni su dok ne kažu “da” svojemu pozivu.

Vođina svijest o misiji/pozivu ogleda se u njegovu gledanju na brak i obiteljski život. Uskogrudni ljudi gledaju na obiteljski život kao na sredstvo za ostvarenje sebičnih ciljeva – stalo im je samo do toga da se dobro najedu, da im rublje bude oprano, da se ne osjećaju usamljenima, da steknu društveni ugled i tome slično. Veliki ljudi, nasuprot tome, smatraju da je obiteljski život misija koja se očituje u žrtvovanju za druge.

Obitelj je prostor u kojemu se ostvaruju ljubav i zajedništvo kojima je određeno da rastu. Ako nema ljubavi i zajedništva, obitelj je ugrožena. Obitelj nije skup suverenih pojedinaca koji se koriste istim hladnjakom, kao što nas neki sociolozi uvjeravaju. Dom nije svratište u koje dolazimo u stankama između odlazaka u ured.

Vođa gleda na obitelj kao na misiju. Neki čak osjećaju potrebu da stave na papir obiteljsku izjavu o misiji koja bi odražavala zajedničke vrijednosti i usmjeravala život članova obitelji.

Roditeljska je misija sadržana u njihovoj obvezi podizanja djece i njihova dovođenja do zrela i odgovorna doba. Nema važnijega cilja od ovoga. Neprekidna svijest o ovomu tajanstvenom i posvećenom poslanju čini od roditelja istinske vođe – muškarce i žene koji nastoje živjeti uzvišenim životom.

Vođa njeguje svijest o misiji u profesionalnome životu. On rad zamišlja kao poziv, kao priliku da služi drugima i da tako raste u zrelosti i osobnoj veličini. Kako li je to različito u usporedbi s onima koji na rad gledaju isključivo utilitaristički  –  kao na sredstvo samopotvrđivanja ili bijega iz obiteljskoga života koji im se čini nezadovoljavajućim, ili stjecanja bogatstva, ili nečega sličnog. Takvi su ljudi prije funkcionari nego vođe. Oni su sposobni osigurati da se obavi posao koji im je povjeren, ali nikada ne utiru put drugima. Strukture što ih ostavljaju iza sebe samo su za prvu potrebu – danas jesu, sutra nisu. Istinski vođa, nasuprot tomu, gradi za buduće vjekove. On iza sebe ostavlja katedrale.

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

——————————-

*    Sićušne ćelije nalik velikim sanducima jer se čovjek u njima ne može kretati.
**  Zatočenici su u ranim jutarnjim satima dovođeni iz logora na mjesto prisilnoga rada. No prije no što bi se vrata radnoga prostora otvorila, zatočenici su morali čekati pred njima sat ili više vremena na temperaturi koja je katkada dosezala –20 i –30° C.
*** Steplag je u SSSR-u bio kompleks sovjetskih radnih logora. Njime je upravljano iz Gulaga, a bio je smješten u Kazahstanu; u njemu je bilo zatočeno približno 30.000 zatočenika

15  J. Lejeune, “Child, Family, State: Scientific Progress and Human Rights”, govor na Konferenciji u Bulevardi Foorumi, Helsinki, travanj 1990.
16  Vidi C. Lejeune, Life is a Blessing: A Biography of Jérôme Lejeune, Ignatius Press, Ft. Collins, CO, 2000, str. 9.
17  Vidi V. Messori, Opus Dei: Leadership and Vision in Today’s Catholic Church, Regnery Publishing, Washington, D.C., 1997.
18  John Paul II, Rise, Let Us Be on Our Way, Jonathan Cape, London, 2004, str. 117.
19  G. Weigel, nav. dj., str. 173.
20  L. Walesa, govor na zajedničkoj sjednici poljskoga parlamenta kojom je obilježena 25. obljetnica osnivanja radničkoga sindikata Solidarnost, kolovoz 2005.
21  A. Solzhenitsyn, The Oak and the Calf, New York: Harper and Row, 1975, str. 292.
22  Isto, str. 190.
23  Olga Sedakova,”The Strength That Does Not Abandon Us”, Foma, Moskva, prosinac 2008.


Objavljeno: 9. prosinca 2014.

Možda vam se svidi