Hvalospjev i zahvalnost pomažu nam izaći iz uloge žrtve i početi se ponašati odgovorno. Ovime se dotičemo jednoga vrlo aktualnog problema. 

Kako već rekoh, u razvoju zapadnjačke kulture primijetio sam da je čovjek sve više i više sklon tomu da se ponaša kao žrtva. Svoje vrijeme troši na žalopojke, na iziskivanje, na zahtijevanje. Budući da više nema vjere ni povjerenja u Boga, svaka poteškoća i patnja biva doživljena kao anomalija, čak kao nepravda. Odbija se svako trpljenje, sanja se o životu neprekidnih zadovoljstava bez boli i bez borbe. Kad god se pojavi neka kušnja pokušavamo nekoga optužiti, na njega svaliti odgovornost za problem, naći nekoga tko će platiti račun za naše trpljenje. To se dobro vidjelo u Francuskoj ovih posljednjih godina. Kod najmanje poplave ili vala vrućine dižu se optužbe protiv vlade koja nije učinila sve što je trebalo da se spriječi to zlo. Kao da država ima dužnost i mogućnost svim građanima jamčiti život bez problema i sveopću sreću!

Jedna od posljedica svega toga je razvitak parničarskoga mentaliteta. Jasno je da je opravdano katkada tražiti svoje pravo pred nekim sudom ili zahtijevati ispravljanje neke ozbiljne nepravde. No danas, čim netko pretrpi neku štetu od treće osobe (obitelj, odgojitelji ili netko drugi…), misli da ju ima pravo odvući pred suca da dobije zadovoljštinu, umjesto da na odgovoran način i s povjerenjem prihvati teške životne situacije, oprosti podneseno zlo i svoj život uzme u svoje ruke. Nedavno su neki ljudi pokrenuli i dobili parnicu protiv liječnika koji tijekom trudnoće njihove majke nije dijagnosticirao hendikep njihova brata: nazočnost toga hendikepiranog djeteta u obitelji i poteškoće njihovih roditelja bili su im razlog za sudsku parnicu! Ta vrsta ponašanja destruktivna je za društveni život, posvuda širi otrov nepovjerenja i potraživanja. Od straha pred sudskim procesima liječnici će u konačnici prestati vršiti svoju liječničku službu i nitko ne će biti dobitnik, a najmanje bolesnici. 

Današnja kultura potiče ljude da se osjećaju kao žrtve, da pokreću parnice, da tvrde da je krivnja uvijek na nekome drugom. Bez kraja i konca optužuju i zahtijevaju. To je vrlo zlokobno za sve one koji padnu u tu klopku. 

Slavljenje Boga i zahvalnost prema njemu moćan je lijek protiv negativnih posljedica ponašanja koje sam opisao. Omogućuju nam da se prema životu postavimo na posve drukčiji način: umjesto da zahtijevamo, da se žalimo, da potražujemo, takvo nam držanje pomaže s povjerenjem prihvatiti život kakav jest, zajedno s teretom boli i poteškoća. Ne ćemo optuživati one koji su nas razočarali ili zbog kojih trpimo i prestat ćemo neprestano tražiti žrtvenog jarca kako bismo na njega svalili svoju osvetoljubivost i ogorčenost. Shvatit ćemo da u prvome redu nije riječ o „mijenjanju života“, kako to iluzorno najavljuju neke političke stranke, nego o mijenjanju našega odnosa prema životu. Od straha, nepovjerenja i optuživanja prijeći na prihvaćanje i povjerenje. S vjerom prihvatiti život kao dar, makar bio drukčiji nego što smo očekivali. Ako živimo u takvome povjerenju, brzo ćemo iskusiti da je stvarni život mnogo ljepši i bogatiji od onoga o kojemu smo u svojim nerealnim očekivanjima sanjali. 

To je temeljno duhovno načelo koje nalazimo u Evanđelju. Isus je izgovorio vrlo tajanstvene riječi: 

„Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ (Lk 19, 26)

Krist time izražava jedan od najvažnijih zakona koji upravljaju ljudskim životom. Onomu tko je nezadovoljan i stalno nešto zahtijeva, tko se žali da život nije ono što bi trebao biti, život će biti razočaravajući. Onaj, naprotiv, tko je sretan onim što je dobio, tko Bogu zahvaljuje za svoj životni put, dobit će još više i bit će ispunjen.

Često sam susretao ljude koji stalno ratuju sa životom. Svemu nalaze zamjerku, nikada nisu zadovoljni i, neovisno o kontekstu u kojemu se nalaze, uvijek smatraju da stvari nisu kakve bi trebale biti. Provode život vodeći jalove križarske ratove. U korijenu takva ponašanja skriva se neka podsvjesna srdžba, čak i bijes, koji tim ljudima barem privremeno može dati mnogo energije i čak izgledati kao velikodušnost i pravednost, no ja ne vjerujem da je to dugoročno jako produktivno. Plodno je samo ono što proizlazi iz ljubavi. Iza ovakvih sklonosti često se skriva osjećaj napuštenosti, duboko razočaranje iz djetinjstva koje ta osoba još uvijek nije nadišla. Osim psihološke pomoći koja je ponekad potrebna, mislim da zahvalnost i slavljenje Boga uvelike pomažu u takvim situacijama. 

Ako zahvalnost postane temeljni stav našega srca, ozdravit ćemo od mnogih gorčina i razočaranja i zapravo ćemo biti sretni.

„Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ (Lk 1, 46-47)

Zamolimo Mariju koja je izrekla svoj Veliča, koja nije prestajala zahvaljivati, koja se na taj način stalno sve više otvarala Božjemu daru i iskusila sve veću velikodušnost i blagonaklonost Božju, da nam pomogne usvojiti takvo držanje. Marthe Robin 1 je govorila: „Duša koja ne zahvaljuje bolesna je duša!“ Te nas riječi ne žele osuditi: normalno je da smo katkada bolesni, čak i u duhovnome životu. No, treba tražiti iscjeljenje. Neka nam Marija pomogne otkriti zahvaljivanje kao put duhovnoga zdravlja!

Uvjeren sam da će ljudi koji se trude živjeti u zahvalnosti vrlo brzo postati sveti, jer to je duhovno držanje koje na najmoćniji način čisti srce i otvara ga za božansko djelovanje. Kada je čovjek u takvome unutarnjem stanju, onda više nema mjesta za gledanje na samoga sebe, za žaljenje, ljubomoru, gorčinu, osvetoljubivost. Zlo nema nikakvu moć nad srcem koje zahvaljuje. 

Zaključujući ova razmišljanja, prije no što se vratimo pitanju koje nas ovdje zanima, dodao bih još i ovo: koliko nas potraživanja i nepovjerenje zatvaraju za Božje pozive i darove, toliko nam zahvalnost i povjerenje omogućuju razlučiti ih i primiti. 

Zahvalnost se na najuzvišeniji način izražava, a svoju hranu i najsnažnije ohrabrenje nalazi u slavljenju euharistije koja je najsavršeniji oblik zahvaljivanja po kojem se Crkva sjedinjuje sa zahvaljivanjem samoga Krista koji blagoslivlja svog Oca za obilje njegove ljubavi i dobročinstava. Papa Ivan Pavao II. rekao je u svojoj enciklici o euharistiji: „Euharistija nam je darovana kako bi cijeli naš život, poput Marijina, bio Magnificat.“2 Tako neka bude.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Na život pozvani”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Francuska mističarka koja je živjela u mjestu Châteauneuf-de-Galaure (1902.-1981.). Utemeljila je Foyers de Charité. Zračila je na diskretan, ali nevjerojatno snažan način.
  2. Ivan Pavao II. Ecclesia de Eucaristia, br. 50.