Nove godine i slične stvari iznimno su vrijedne. One su proizvoljne podjele vremena; one su naglo i neprestano presijecanje vremena na dva dijela. No kada ispred sebe imamo beskrajnu zmiju, što drugo možemo učiniti, nego presjeći ju na dva dijela? Pravi razlog zašto su vremena, sezone, proslave i obljetnice nastali jest zato što bi se inače ova zmija vremena protegnula svoju dužinu preko svih naših doživljaja, i ne bi bilo prilike za oštro uviđanje promjene između jednog doživljaja i drugog. Daleko od toga da su prekidi u svojoj naravi loši za naše estetske osjećaje. Prekidi su u svojoj naravi dobri. Bila bi izuzetno dobra stvar ako bismo neprekidno imali takve prekide u trenucima kada uživamo u bilo čemu. Bilo bi dobro ako bismo očekivali da će se zvono oglasiti pred kraj zalaska sunca. Bilo bi dobro ako bismo mislili da bi se sat mogao oglasiti dok smo u savršenom užitku promatranja mora i neba. Takvi iznenadni podsjetnici dali bi svim našim doživljajima intenzivan i ugodan orijentir. Prostrano nebo bi pretvorili u jedinstveni safir, prostrano more u jedinstveni smaragd. Nakon dugotrajnog iskušavanja veličanstva osjećaja, ljudi smatraju potrebnim svojim osjećajima staviti savršenu umjetničku granicu. A nakon što steknu još malo toga iskustva, otkrivaju da je Bog, u kojeg jedva da vjeruju, poput savršenog umjetnika, stavio savršenu umjetničku granicu – smrt.

Smrt je vremensko ograničenje, ali se u mnogo čemu razlikuje od Nove godine. Podjele vremena koje su ljudi prihvatili određena su vrsta blage smrtnosti. Kada vidimo kako stara godina odlazi, činimo isto ono što su mnogi ugledni ljudi učinili, i ono što svi ljudi žele učiniti; privremeno umiremo. Kada god priznajemo da je utorak, ispunjamo riječi svetog Pavla, i svakodnevno umiremo. Sumnjam da bi i najsnažniji stoik koji je ikada postojao na zemlji, mogao podnijeti ideju da nakon utorka dolazi utorak, a onda još jedan utorak, pa još jedan, i da su svi dani utorci sve do sudnjega dana koji bi (nekom čudnom i posebnom milošću) mogao biti srijeda.

Podjele vremena uređene su tako da možemo imati početak ili šok svakim novim početkom. Svrha Nove godine nije u tome da bismo trebali imati novu godinu, nego u tome da bismo trebali imati novu dušu i novi nos, nova stopala, novu kralježnicu, nove uši i nove oči. Trebali bismo odmah pogledati na nemoguću zemlju; trebali bismo smatrati neobičnim što je trava zelena, a ne razumno ljubičasta; trebali bismo smatrati gotovo nezamislivim da brojno uspravno drveće raste iz okruglog svijeta, umjesto da okrugli svjetovi rastu s uspravnog drveća. Svrha hladnih i teških definicija vremena gotovo je ista kao i svrha onih hladnih i teških teoloških definicija: probuditi ljude. Osim ako čovjek ne započne iznova svoj odnos sa stvarima, zasigurno neće učiniti ništa učinkovito. Osim ako čovjek ne krene od čudnovate pretpostavke da nikada prije nije postojao, prilično je sigurno da neće postojati nakon toga. Osim ako se čovjek ne rodi iznova, ni u kojem slučaju neće moći ući u Kraljevstvo nebesko.

Nova godina je dramatičan primjer takvog dramatičnog preporoda. Nesumnjivo, ova podjela vremena može biti opisana kao umjetna; ali nesumnjivo je također i da može još točnije biti opisana kao što bi se velike umjetne stvari trebale uvijek opisivati – to jest, kao čovjekovo veliko remek-djelo. Čovjek je s priličnom točnošću promatrao svoje vlastite potrebe. Uvidio je da smo skloni biti umorni od vječnih blještavila, i da nas oznaka na našem kalendaru, ili zvonjava zvona u ponoć, podsjećaju da smo tek nedavno stvoreni. Donesimo novogodišnje odluke, ali ne samo odluke da ćemo biti dobri, nego i odluke da ćemo primjećivati da imamo noge, i zahvaliti im (s pristojnim naklonom) zbog toga što nas nose.

Gilbert Keith Chesterton, izvadak iz zbirke eseja Lunacy and Letters