Istraživanje posljednjih desetljeća koje su proveli ljudi poput Charlesa Taylora s njegovom knjigom Doba sekularizacije[1] identificiralo je jasnu vezu između opadanja vjerskih uvjerenja u zapadnom svijetu i rastuće raščaranosti ili gubitka strahopoštovanja i divljenja. Raščaranost dovodi do oslabljenog osjećaja otajstva, što otežava uvjete za vjeru u Boga. Ako ovaj gubitak očaranosti ima negativan utjecaj na vjeru, važno pitanje za Crkvu jest kako možemo njegovati obnovljeni osjećaj strahopoštovanja i divljenja u našoj djeci, studentima, zajednicama i nama samima kako bi se vjera mogla obnoviti. Ovdje nudim četiri načina na koje možemo njegovati veći osjećaj strahopoštovanja i divljenja, koji će dovesti do toga da vjera u Boga u skeptičnom svijetu postane vjerodostojnom i privlačnom opcijom.

Budite ponizni

Prvi korak za vraćanje osjećaja strahopoštovanja i divljenja jest da budemo ponizni. Poniznost je stav uma koji čini da priznamo da je Bog Bog, a da smo mi ograničena stvorenja koja je on stvorio. Ako poričemo da Bog postoji, prije ili kasnije počinjemo se ponašati kao da smo božanstvo, i tako počinjemo misliti i ponašati se kao netko tko nismo. Ako prihvatimo da Bog postoji, tada se počinjemo pitati tko je Bog, i shvaćamo sebe u odnosu na njega. Točna procjena o tome tko smo uključuje promišljanje, s jedne strane, o našemu visokome dostojanstvu kao stvorenja stvorenih na Božju sliku i priliku te našega potencijala i inteligencije; a s druge strane, o našoj smrtnosti i paloj naravi. Zbog toga školski sat o napretku znanosti mora biti uravnotežen satom povijesti o Auschwitzu. Kao što nas podsjeća Blaise Pascal, moramo uzeti u obzir i „veličinu i bijedu čovjeka” (sublimitas et miseria hominis).

Dublje gledanje u otajstvo ljudske prirode izaziva strahopoštovanje i divljenje. Razmislite o divljenju psalmista, koji razmišlja: „[…] pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni.” (Ps 8,5-6) Primijetite također strahopoštovanje i divljenje u Marijinoj poniznoj duši, koja veliča Svemogućega: „Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!” (Lk 1,49)

Poniznost je potrebna da bismo vidjeli što je stvarno i istinito. Suočavanje s punim razmjerima  stvarnosti jedina je opcija za nas koji tražimo cjelovitu istinu. Nasuprot tome, oholost ubija divljenje jer sve svodi na svoju vlastitu veličinu, prilagođavajući istinu sebi. To dovodi do smrti strahopoštovanja i divljenja, i zaključava dušu u malen, zagušljiv prostor. Poniznost uklanja ego iz središta pažnje i pomaže nam naći naše mjesto u velikoj priči koju je Bog pokrenuo – priči koju nismo izmislili, već koju otkrivamo.

Pitajte i tražite

Kad nas Isus potiče „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7), njegove riječi obično tumačimo kao dopuštenje da se zauzima za naše potrebe. Naravno, to je istina, ali se mogu tumačiti i kao riječi ohrabrenja da se postavljaju pitanja koja traže da se na njih odgovori, i da se traži istina koju treba pronaći. U tom smislu, divljenje rađa divljenje. Kada razmišljamo o čudima prirode, poput Sunca, Mjeseca ili zvijezda, ili o stvarima koje smo mi napravili, poput automobila ili strojeva, naš se um prirodno pita: „Tko je ovo napravio?”; „Kako je to dospjelo ovdje?”; „Kako to radi?” To je dobro, jer naše pitanje dovodi do odgovora koji vode do više pitanja, koja vode do još više pitanja. Sveti Augustin je poticao sve kršćane da ovako razmišljaju o stvorenju: „Propitujte ljepotu zemlje, propitujte ljepotu mora […], propitujte pitanje ljepote neba. Tko ih je stvorio, ako ne Onaj lijepi, koja nije podložan promjenama?” (Propovijed 241) Bog je stvorio našu prirodu s dinamizmom koji nas navodi na želju da ga pronađemo i upoznamo. To je kao da je Bog ostavio tragove o sebi u onome što je stvorio. On želi da slijedimo te tragove i ostanemo na putu istine koji vodi do njega.

Problem s našim raščaranim svijetom je taj što su mnogi prestali pitati, tražiti i mariti. Problem našeg vremena nije strastvena rasprava o tome postoji li Bog ili ne, je li nešto istinito ili lažno, nego užasna ravnodušnost prema tim pitanjima. Gubimo divljenje jer smo se prestali diviti. Duša koja je živa ima prirodnu strast da otkrije što je istina, i ima hrabrosti ići tamo gdje nas ta istina vodi. Dakle, iako se ne slažemo s Jean-Paulom Sartreom, koji je rekao da je „želja stav usmjeren na očaranost” („Bitak i Ništa”), on je u pravu kada povezuje želju i očaranost. Ubijte želju i ubit ćete očaranost. Uništite očaranost, i vjera će također umrijeti. U drugom smjeru, želja za ljubavlju i istinom vodi do očaranosti, koja pak rađa vjeru.

Provodite manje vremena gledajući ono što smo mi napravili, a više gledajući ono što je Bog stvorio

Kada ste zadnji put gledali u pun Mjesec ili nebo puno zvijezda i rekli: „Ajme!”? Kada ste zadnji put oduševljeni stali pred prekrasnim zalaskom Sunca ili dugom? Znate li koliko je veličanstvena i složena jedna stanica živog organizma? Ili kada ste zadnji put uzeli vremena da sa strahopoštovanjem gledate u svoje usnulo dijete? Jesmo li postali toliko upoznati s tim stvarima ili previše zauzeti da nas više ne zadivljuju? Zbog toga je jednostavna gesta podizanja glave tako važna za vraćanje osjećaja strahopoštovanja i divljenja. Sve smo više pozornosti obraćamo na ono što smo napravili, a sve manje na ono što je Bog napravio. Nije ni čudo što je Isus stavio takav naglasak na pravilno gledanje kao ključno za život vjere.

Albert Einstein je govorio o osjećaju „zanesenog divljenja” – da ono malo što vidi i razumije u prirodnom svijetu ukazuje na daleko veću nevidljivu stvarnost, koja leži onkraj njegove sposobnosti  shvaćanja. Ovdje nas kontemplacija stvaranja vodi dublje u srce stvarnosti, i uči nas da ne osjećamo nikakvu nelagodu u prisutnosti otajstva. Možemo se diviti djelima svojih ruku, ali Božja djela izvor su još većega čuđenja. Riječima klasičnog himna: „Gospodine, Bože moj, kad u strahopoštovanja punom divljenju promatram sva djela što su ih Tvoje ruke načinile. […] Kako velik si!”

Molite

Jedan od darova Duha Svetoga je „strahopoštovanje i divljenje”, također poznat kao „strah Gospodnji”. Budući da strahopoštovanje i divljenje vode do očaranosti, koje vodi do vjere, onda, ako se cijela Crkva ujedini u traženju ovog dara Duha, sigurno će uslijediti obnova vjere. Ovo je Duh za kojega molimo da probije velove napornog rada i dosade. To je Duh koji nas vodi da promišljamo Božje stvorenje onakvo kakvo jest, bez želje da ga shvatimo ili kontroliramo. Neka Duh Sveti u nama potakne dar strahopoštovanja i divljenja, koji održava našu dušu živom za nova objavljenja Božje ljepote, kako bismo mogli povjerovati u Njega.

Irski pjesnik Patrick Kavanagh jednom je požalio: „Ljubljena, previše smo iskušavali i kušali. Kroz preširoku pukotinu neće proći nikakvo čudo.” Potom se nadao da će vrijeme došašća „čarom vratiti raskoš dječje duše” (iz pjesme „Došašće”). Ovim jednostavnim koracima poniznosti, molbe/traženja, više gledanja uvis, i molitve za dar Duha strahopoštovanja i divljenja, možemo ponovno stati pred život s novom svježinom. Ako je pjesnikinja Elizabeth Browning u pravu, i „zemlja je prepuna neba”, onda možemo promatrati Božju slavu u svojemu začaranome svemiru, i iznova odgovoriti vjerom, klanjanjem i hvalom.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1]     Srpski prijevod u izdanju „Službenog glasnika”, Beograd 2011.