Fundamentalna je poniznost svijest o našim ograničenjima i manama s jedne strane, i svijest o našemu dostojanstvu i talentima, s druge. Fundamentalno smo ponizni ako smo privrženi ovim istinama i živimo u skladu s njima.

Fundamentalna poniznost ima četiri dimenzije:

1. Metafizička poniznost

  • Prakticirati poniznost ponajprije znači priznati da smo samo stvorenja. Nismo bogovi, nego smo stvorena bića. Bez Boga mi smo ništa, ne postojimo. Bog nas je stvorio ni iz čega i On nas održava na životu. Istina da Bog postoji i da sva stvorenja održava na životu, metafizička je istina. Metafizika se bavi izvorištem bivstva. Ponizna osoba ne skida očiju s Boga koji je neiscrpiv izvor njegova bića. Metafizička poniznost najdublji je aspekt poniznosti.
  • Metafizička poniznost potiče nas da prakticiramo bratsku poniznost, jer nas prisiljava da Božju prisutnost otkrijemo u svakoj osobi bez razlike (po svojemu neprekinutu daru postojanja Bog čini sebe prisutnim u svojim stvorenjima).

2. Ontološka poniznost

  • Prakticirati poniznost znači također priznati vlastito dostojanstvo. Ljudska su bića osobna bića, poput Boga. Imaju duh koji im daje racionalnost, slobodu i besmrtnost. To je ontološka istina. Ontologija se bavi bivstvovanjem kao takvim. Ponizna osoba zna da je njezino dostojanstvo originalan, bitan i neotuđiv Božji dar. (Kršćanstvo kaže da ljudska bića postaju djeca Božja po vjeri u Krista Isusa. Nije moguće zamisliti viši stupanj ontološkoga dostojanstva od dostojanstva djeteta Božjega. Ali ovu istinu nije moguće dokučiti ljudskim razumom).
  • Ontološka poniznost potiče nas da prakticiramo bratsku poniznost, jer nas potiče da u svakome ljudskom biću otkrijemo osobu, tj. sliku Božju.

3. Duhovna poniznost

  • Prakticirati poniznost znači također priznati naše duhovne slabosti, napose ono „nešto što se bori protiv razuma i opire mu se“ (Aristotel). (Judeokršćanska tradicija ovaj duhovni poremećaj – trostruku sklonost užitku, bogatstvu i moći – tumači kao posljedicu antropološke tragedije: istočnoga grijeha. Ovo objašnjenje ima smisla samo onima koji Bibliju smatraju svetom knjigom iako je sam poremećaj činjenica koju nije moguće zanijekati: Rousseauov „plemeniti divljak“ čisti je mit).
  • Duhovna poniznost pomaže nam prakticirati bratsku poniznost: samo oni koji su dovoljno ponizni da mogu priznati i svladati vlastite nedostatke, sposobni su djelotvorno služiti drugima.

4. Psihološka poniznost

  • Prakticirati poniznost znači također priznati naše talente. Mnogi ljudi, iz psiholoških razloga, nikada ne razmišljaju i ne govore o svojim talentima (misle da bi to bio nedostatak skromnosti). A zapravo, zašto ne bismo govorili o svojim talentima, s prirodnošću i bez razmetljivosti? Istinski poniznu čovjeku ne treba skromnost, jer su njegove namjere čiste: on ne teži za aplauzima i priznanjima. On samo želi služiti najbolje što zna.
  • Psihološka poniznost pomaže nam prakticirati bratsku poniznost: samo oni koji su svjesni svojih talenata, mogu koristiti i razvijati svoje talente, tako da mogu velikodušno služiti drugima.

Fundamentalna poniznost (samospoznaja) temelj je bratske poniznosti (služenja). Uz to, ona je temelj razboritosti (praktične mudrosti). Informacija koju nam daje fundamentalna poniznost (informacija o našemu osobnom dostojanstvu, našim jakostima i slabostima) doista nam je potrebna za prakticiranje kreposti razboritosti. Bez fundamentalne poniznosti ne možemo donositi razborite odluke, jer ne znamo čak ni tko smo. Poznavanje samoga sebe, kako će reći Sokrat, početak je mudrosti i svake uistinu ljudske djelatnosti, teorijske i praktične.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Od temperamenta do karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.