Kada se sve počne raspadati, na vidjelo iziđe ono što smo dotada zanemarivali. Kada više ništa nije precizno određeno, ruše se zidovi i nastupa kaos. Ako smo bili nepažljivi i dopustili da se sve pomakne i otkliže, onda pomoli glavu ono čime smo se odbijali baviti, poprima oblik zmije i napada – često u najgoremu mogućem trenutku. Tek tada uviđamo od čega nas štite usredotočena namjera, precizno utvrđen cilj i budna pozornost.

Zamislite odanu i iskrenu ženu koja najednom počne sumnjati da je suprug vara. Godinama je živjela uz njega. Vidjela ga je onakvim kakvim ga je smatrala: odanim, marljivim, punim ljubavi, pouzdanim. Vjerovala je da njezin brak stoji na stijeni. Ali muž najednom postaje rastresen, poklanja joj sve manje pažnje. Počinje dulje ostajati na poslu, pravi klišej. Nepotrebno ga ljute male stvari, nešto što ona kaže ili čini. Jednoga dana vidi ga u kafiću u centru grada gdje sjedi za stolom s drugom ženom i prema njoj se odnosi tako da je to teško racionalizirati i zanemariti. Najednom postaju bolno očita sva ograničenja i netočnost njezinih ranijih poimanja.

Stijena njezine sigurnosti zapravo nije bila stabilna, nije bila sigurna – uopće nije bila stijena. Njezina je kuća bila sagrađena na pijesku. Led po kojemu je klizala jednostavno je bio pretanak. Propala je kroz njega u vodu i sada se utapa. Taj je udarac bio tako snažan da su je progutali ljutnja, užas i tuga. Osjećaj iznevjerenosti produbljuje se i širi, sve dok ne obuhvati čitav svijet. Gdje je ona? U podzemlju, sa svim njegovim strahotama. Kako je tu dospjela? To je percepcija u nastanku: to putovanje u samo dno stvarnosti; to pripremanje, to razmatranje što je moglo biti i što bi još uvijek moglo biti, te emocije i maštanja. Sve to čini duboku percepciju koja joj je potrebna prije nego što se poznati predmeti koje je nekoć poznavala ponovno pojave (ako do toga uopće dođe) u pojednostavljenu obliku. Ta percepcija pred kaosom mogućnosti pomnim se razmatranjem preobražava u funkcionalne stvarnosti reda. (…)

Ono što se raščisti i pojasni razgovorom postane vidljivo; možda ni muž ni žena nisu željeli vidjeti ili razumjeti. Možda su hotimično ostavili probleme u magli. Možda su oni i stvorili tu maglu, da sakriju ono što nisu htjeli vidjeti. Što je ona dobila kada je umjesto ljubavnice postala spremačica, majka? Je li osjetila olakšanje kada je zamro bračni seksualni život? Je li mogla više uživati žaleći se susjedama i majci zato što joj je suprug okrenuo leđa? Možda joj je to potajice pružalo više zadovoljstva od bilo čega što bi mogla dobiti iz bilo kojega braka, ma koliko dobar bio. Što se uopće može usporediti s užitcima sofisticirana i dobro uvježbana mučeništva? „Ona je takva svetica, a udana je za tako strašna muškarca. Ona zaslužuje puno bolje.“ Taj mit pruža zadovoljstvo, čak i ako ga odaberemo nesvjesno (jer koga briga što je istina). Možda joj se njezin suprug nikada zapravo nije sviđao. Možda joj se nikada nisu sviđali muškarci, i još uvijek joj se ne sviđaju. Možda je njezina majka kriva za to – ili njezina baka. Možda ona njih samo oponaša, na svoj život prenosi i glumi njihovu nevolju koja se već generacijama nesvjesno i implicitno prenosi. Možda se osvećivala svojemu ocu, bratu ili društvu.

Što je njezin suprug, sa svoje strane, dobio kada je zamro njihov seksualni život? Je li spremno to prihvatio, kao mučenik, gorko se žaleći prijateljima? Je li to iskoristio kao opravdanje da nađe ljubavnicu, koju je ionako htio? Je li to iskoristio da opravda ogorčenje koje još otprije braka osjeća prema svim ženama zato što su ga neprestano odbijale? Je li iskoristio tu priliku da se bez grižnje savjesti udeblja i ulijeni, zato što ionako nije poželjan?

Možda su oboje, i suprug i supruga, iskoristili priliku da upropaste svoj brak zato da se osvete Bogu (vjerojatno jedinome Biću koje je moglo razriješiti taj nered).

Evo strašne istine u tim stvarima: svaki pojedini razlog za propast braka koji ona svjesno nije pokušala razriješiti ni shvatiti i koji je zanemarila ujedinit će se s drugim problemima, urotit će se protiv te prevarene i samoprevarene žene i mučiti je do kraja života. Isto vrijedi i za njezina supruga. Sve što ona – ili on – ili oni – ili mi – moramo učiniti da osiguramo takav ishod jest ništa: nemojmo primjećivati, nemojmo reagirati, ne budimo pozorni, nemojmo raspravljati, ne uzimajmo u obzir, nemojmo raditi na izgradnji mira, ne preuzimajmo odgovornost. Samo se nemojmo suočavati s kaosom da ga pretvorimo u red – samo čekajmo, nipošto naivni i nipošto ne nevini, čekajmo da izbije kaos i da nas uguši…

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jordana Petersona “12 pravila za život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.