—„Planine zovu, moram poći.”

John Muir

„Kada Krist poziva čovjeka, poziva ga da pođe i umre!”

—Dietrich Bonhoeffer

Prema sjećanjima Murlanda Evansa, bilo je to u ljeto 1891. godine, „u jednoj od onih groznih podrumskih prostorija u ravnateljevoj kući [u školi Harrow] – u nedjelju, da budem precizan, nakon Večernje u kapelici”. Te ljetne večeri Evansa se dojmio razgovor koji nikada neće zaboraviti. Sjedio je nasuprot svojemu prijatelju i razrednome kolegi Winstonu Churchillu. Dvojica sedamnaestogodišnjaka razmišljala su o svojoj budućnosti. Evans je smatrao da će on zasigurno završiti u diplomaciji ili u financijskome sektoru, ali Churchill je imao posve drugačiji osjećaj.

​„Imam čudesnu predodžbu o tome gdje ću na kraju biti”, povjerio mu se Churchill. „Sanjam ​o tome. […] Vidim kako svijet – sada tako miran – postaje uvelike drugačiji; velike pobune, ​strašne borbe, ratovi kakve ne možeš ni zamisliti; i kažem ti da će London biti u opasnosti – ​London će biti napadnut, i ja ću u njegovoj obrani zauzeti veoma istaknuto mjesto.”

​„Kako možeš tako govoriti?” pitao je Evans. „Zauvijek smo sigurni od invazije, još od ​Napoleonova vremena.”

​„Ja vidim dalje od tebe”, nastavio je Churchill. „Vidim u budućnost. Ova će zemlja nekako ​pretrpjeti ogromnu invaziju – ne znam kojim sredstvima – ali [posve uživljen u svoje ​razmišljanje] kažem ti da ću ja biti zapovjednik obrane Londona, i da ću London i Englesku ​spasiti od katastrofe.”

​„Znači li to da ćeš biti general, zapovijedati vojsci?” pitao je Evans.

​„Ne znam”, domišljao se Churchill. „Snovi o budućnosti su nejasni, ali glavni cilj je jasan. ​Ponavljam – London će biti u opasnosti, i mene će – na visokome položaju što ću ga ​zauzimati – dopasti da spasim glavni grad i da spasim Britansko Carstvo.”

Četrdeset i devet godina kasnije, 1940. godine, premijer Churchill vodio je svoju zemlju protiv žestokih napada njemačkoga Luftwaffea, koji je za vrijeme Blitza (munjevitoga rata, op. prev.) nemilice bombardirao engleske gradove.

Ovo sjećanje (jedno od tisuća njih o Churchillu) bilo je gotovo zaboravljeno sve dok nije pronađeno među ogromnim gomilama papira što ih je prikupljao Churchillov prvi životopisac, njegov sin Randolph. Kada je Martin Gilbert, istraživač koji je nastavio pisati Churchillovu biografiju nakon što je Randolph preminuo, otkrio ovo prisjećanje, jednome je kolegi rekao: „To je bilo nevjerojatno.”

Nisam baš siguran što zaključiti o ovome, ali radi se o fantastičnoj priči. A to što je prijatelj iz djetinjstva potiho ispripovjedio osoban razgovor, koji je dobro pamtio više od pola stoljeća, čini taj razgovor još autentičnijim. Jesu li to bila grozničava razmišljanja neobuzdanoga, egocentričnoga tinejdžerskoga uma? Ili je to bilo nešto neobično drugačije? Je li čovjek koji je sebe opisao ne kao stup Crkve, nego kao lebdeći kontrafor, „koji je podupire izvana”, dobio neki oblik proročkoga uvida? Je li Winston Churchill na neki nedokučivi način dobio – Poziv?

Budimo sigurni, kršćanima Poziv nije nepoznata stvar.

U prvoj knjizi o Samuelu, Eli, izraelski veliki svećenik i sudac, čvrsto je spavao kada je njegova naučnika, Samuela, više puta probudio poziv njegova gospodara. Samuel je tri puta požurio do Elijeve postelje i rekao: „Evo me, zvao si me.” Nakon trećega puta, Eli je, osjećajući da se tu radi o pozivu s drugoga svijeta, uputio Samuela da glasu odgovori: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.” Samuel je to učinio, i našao se u dodiru s božanskim. Ono što je doznao o Eliju i njegovoj budućnosti bilo je teško, ali Samuel se pouzdao u providnost Gospodinovu. Na Samuelovu ramenu počinula je teška ruka dužnosti, i dječak je odgovorio s vjerom.

Prorok Samuel čuo je Poziv.

Lutajući ulicama Asiza, mladi Franjo naišao je na malu, ruševnu crkvu imenom San Damiano. Klečeći ispod velikoga drvenoga raspela, Franjo se zagledao u pogled probodenoga Krista i molio: „Gospodine, što želiš da učinim?” Šokiran riječima koje su ga posvema obuzele, Franjo je začuo: „Franjo, idi i obnovi moju crkvu, koja se, kako vidiš, ruši.” Od toga dana nadalje, Franjo se lišio svih zemaljskih stvari. Promijenio je sebe, a osnivajući franjevački red, zauvijek je promijenio Crkvu.

Sveti Franjo Asiški čuo je Poziv.

Kada je pošla u svoju misiju spašavanja Francuske, mlada Ivana Arška bila je upozorena da engleski i burgundski vojnici prijete na svakome putu što vodi iz grada Vaucouleursa. Otklanjajući upozorenja svoje zabrinute prijateljice, inzistirala je: „Ne bojim se vojnika, jer mi je moja cesta otvorena; a ako vojnici dođu, imam Boga, svojega Gospodina, koji će znati kako osloboditi put koji vodi do gospodina prijestolonasljednika. Ja sam za to rođena!” Mentalitet te mlade žene bio je prožet osjećajem vjere u njezin poziv.

Svetu Ivanu Aršku ohrabrio je Poziv.

Poziv je tajanstven. To je Božja stvar, i ne dolazi od ljudi. „Vjetar puše gdje hoće”, rekao je Krist, „čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” (Iv 3,8) Poziv nije izmišljeni, vrhunski osmišljen ljudski plan, a niti sitničava kalkulacija, do koje se došlo racionalno, sa stupcima u kojima se odvaguje za i protiv. On je duboko nutarnja, a opet nepoznata stvar. On prisno govori našim dubinama, ali kao Drugi.

Poziv zaziva skok poduzet s vjerom. Tu riskirate da vas nazovu ludima, i prizivate nevolje. U isto vrijeme, Poziv nas oživljava, podiže nas na nove razine razumijevanja, i otvara vrata veličanstvu. Probuđena iz svojega sna, Marija je čula Poziv. Stojeći u svojemu čamcu, Petar je čuo Poziv. Zbačen sa svojega konja, Pavao je čuo Poziv. Svojim su se suvremenicima svi oni redom činili propisno ludima… Ali možda dovoljno ludima da su pronašli nešto istinito.

Za neke je Poziv nešto od čega se ne može pobjeći. Kakve god planove imate, u kojemu god smjeru idete, Poziv vam se nameće. On vam staje na put, i zahtijeva da se uhvatite ukoštac s njime. Ustrajan i neumoljiv, Poziv vas ne pušta na miru, povlači vas, i vuče vas unutra. Oblikuje vas i mijenja vas prema svojoj volji. Razlučiti Poziv, ali izbjegavati ga, ignorirati ga, ili ga prezirati znači ostati tamo gdje jeste, biti nepotpuni, okaniti se cilja. A paradoks Poziva jest taj da što ga više zanemarujete, on postaje jačim – kao kada vas nadvlada svrbež koji tvrdoglavo odbijate počešati.

Za druge je Poziv nezamisliv. Kada ga se spomene, oni nemaju pojma o čemu govorite, i tako poriču da ikakav takav poziv uopće postoji. Prolazeći nehajno kroz svoju „svakodnevnost” (da posudim izraz od književnika Walkera Percyja), oni zanemare „Potragu”. Kako bi rekao pokojni papa Benedikt XVI.: „Imaju previše frekvencija u svojim ušima.” Rastreseni i nemirni, oni žive život na mirnoj površini, previše prestrašeni da zarone u dubine. Bez svrhe, oni lutaju od apetita do apetita, polako se primičući zaboravu. Razliku između onih koji ne vjeruju u poziv i onih koji od njega ne mogu pobjeći dobro je formulirala Cordelia Flyte, starmala djevojčica iz romana Evelyna Waugha „Povratak u Brideshead”: „Ako nemaš poziv, ma koliko god ga želio imati, tu nema pomoći; a ako imaš poziv, koliko god ga mrzio, od njega ne možeš pobjeći.”

Kako bilo, Poziv nikada nije lagan. Prije nego što će Churchillova neumoljiva tvrdoglavost povesti Veliku Britaniju do pobjede, on je prvo bio (i to više puta) proglašavan političkim mrtvacem, izdržao je bombardiranja koja su čitave gradove sravnila sa zemljom, a na kraju je na vrhuncu svoje popularnosti izgubio izbore. Iako je Samuel bio blagoslovljen proročkim darom, kroz život su ga mučile mane Šaula, kralja kojega je upravo on bio pozvan pomazati. Svetoga Franju Asiškoga ne samo da su obitelj, prijatelji i sumještani proglasili ludim, nego je morao pretrpjeti i mučnu disfunkcionalnost unutar vlastitoga reda. Sveta Ivana Arška hrabro se borila za svoju vjeru i domovinu, a proglasili su je krivovjernicom i spalili na lomači.

Ne znam je li Winston Churchill ikada primio Poziv.

Nije na meni da odlučim o tome.

Ono što znam jest da Poziv može doći svakome – sinu aristokrata ili svećenikovu naučniku, bogatome ljubitelju zabava ili mladoj seljanki, mrzovoljnome ribaru ili vjerskome učenjaku – no on zahtijeva ponizno srce, uho koje sluša, i odvažnu dušu.

Dao nam Bog da i mi čujemo Poziv.

I da na nj odgovorimo.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.