Bolesni su kritičari zanovijetala koja se u sve miješaju, malodušnici koji svemu prigovaraju, zloslutnici koji svuda vide samo mračne ponore, specijalisti za rušenje. Ništa ne ostavljaju nedirnutim i ništa ne uvažavaju.

Prava kritika otkriva čir ispod površine, ali traži i lijeka. Prava je kritika hladan tuš za ukrućeno društvo, tuš koji pospješuje cirkulaciju krvi, kao snažna masaža, koji razgibava mišiće, kao vrtlarske škare, koje sa starog stabla odsijecaju sve što je izraslo krivo ili se sasušilo, da bi stablo moglo ponovno disati, da bi dobilo novi život i svježinu. Kritika je životno potrebna.

Bolesni kritičar ne donosi novoga života, jer je i sam mrtav. On je sam čir, teret. On posvuda koči. Sapinje svaki pokret. On je poput luda vrtlara koji u proljeće na smrt obreže stabla jer mu se ne sviđaju. Stroj za čehanje sve sjecka i skraćuje, on ne zna ništa drugo.

Kritiziraš li druge, grupe i društva, događaje i odnose, ljude i prilike, jer voliš ljude, jer ti je stalo do njihova blagostanja, jer želiš novi život? Onda se ne boj, nego kritiziraj! Tvoja će kritika donijeti blagoslov!

Polazi li tvoja kritika od ideoloških pretpostavki? Je li gonjena kratkovidnošću, ljubomorom i mržnjom? Želi li rušiti, raniti, dotući? Tada si bolesni kritičar, specijalist za rušenje, koji iza sebe ostavlja samo razvaline.

Phil Bosmans