Tjelesna je bol osobito važan znak bolesti. Ako mladi kolega liječnik koji bolesniku s bolovima najprije rutinski ubrizgava ublažavajuće sredstvo, došavši u bolnicu, slavodobitno očekuje pohvalu kirurga, bit će gorko razočaran. Morat će saslušati prekoravajuću propovijed. Jer s bolovima je odstranio najvažniji simptom. U mnogim je slučajevima bol ponajprije sretna okolnost, sretan slučaj za utvrđivanje bolesti. No nikomu se ne žele bolovi. A što bi bol trebala, u ime Božje, imati zajedničkoga s užitkom življenja? Tko strasno traži bol, s pravom se smatra nenormalnim, mazohistički poremećenim. No crno-bijela razmišljanja u prosudbi bolova – u pozitivnomu kao simptom, u negativnomu kao oblik mazohizma – ne zahvaćaju čitavu problematiku. Naravno, slažemo se s hospicijskim stajalištem koje ukazuje da bolovi gube svaki smisao u umirućoj fazi te ih treba stručno smanjivati i uklanjati. Suvremene terapije protiv bolova postigle su dojmljive rezultate tako da se s pravom može reći da se bolovi tumora danas ne moraju trpjeti ako ih se liječi na ispravan način. No ovdje se ne smije nastupati ideološki. Rainer Maria Rilke potpuno se slobodno odrekao sredstava za ublažavanje bolova prije svoje smrti. Tu važnu fazu svojega života želio je proživjeti intenzivno. Nitko u tomu ne će vidjeti mazohizam. Friedrich Nietzsche čak tvrdi: “Jedino je velika bol krajnji osloboditelj duha.” Sigmund Freud je stvorio dojmljiva djela u svojim poznim godinama unatoč jakim bolovima karcinoma usne. Ne želim ga idealizirati jer je na kraju počinio samoubojstvo, ali se ne može zanijekati da je duboka misao Freudovih kasnijih spisa imala veze s njegovim gotovo nepodnošljivim bolovima.

Kršćansko suočavanje s boli

Kršćansko suočavanje s boli može se vjerojatno najbolje promatrati na primjeru Terezije iz Lisieuxa (1873.−1897.). Ova mlada žena spada među suvremenije svece. Kada su pročitali njezine dnevnike, uprava je Reda bila toliko uznemirena da je javnosti predstavila malo poljepšane spise.

Sladunjava slika “male Terezije”, koja je prevladavala početkom 20. stoljeća, ima veze s tim popravcima. Nakon nekoga vremena otkriven je izvornik koji je daleko impresivniji od toga harmonizirana umjetnoga uratka. Prema izvorniku bilo je jasno da je mlada žena – umrla u 24. godini od tuberkuloze – imala jake bolove u kostima koje u ono vrijeme nije bilo moguće liječiti te trpjela duboku tamu Božje odsutnosti. No svetu Malu Tereziju upravo duboka vjera, postignuta i obnovljena u mukama, otkriva kao suvremenu osobu koja je naglo sazrela te kojoj se vjera ne događa slučajno, nego joj egzistencijalno dolazi u susret, postajući vidljiva u bolnim granicama vlastitoga života. Po svojoj boli Terezija zrači mirnim spokojem koji se napaja na kršćanskome užitku življenja, užitku koji u intenzivnosti trenutka naslućuje okus vječnoga života. Terezijina naivnost ranih godina ustupila je mjesto mudrosti koja je nadahnuta i iskustvom tjelesne boli. Uostalom, Terezijino proglašenje svetom i nedavno proglašenje “crkvenom naučiteljicom” dogodili su se nakon puna uvida u izvorne dnevnike.

Danas je poznato da iskustvo boli podliježe snažnim psihičkim utjecajima. Poneki koriste jednu bol da odvrate od drugih neugodnijih bolova. Ugrize se prst da se ne osjeća jaka zubobolja. Derviši mogu majstorski potpuno isključiti iskustvo boli. Tko se, naprotiv, usredotoči na bol, njemu će ubrzo postati nepodnošljiva. Jednako vrijedi i obratno, bolovi mogu pomoći čovjeku da se na poseban način usredotoči na svoje tjelesno postojanje. U svim su kulturama postojale asketske vježbe koje se koriste za izazivanje boli da bi se povećala svijest o sebi. “Uštipni me”, kaže se ponekad kada se želimo uvjeriti da se nešto stvarno događa. U tomu smislu, iako danas možda izazovno zvuči, kršćansko uživljavanje u Gospine žalosti ili u patnje “čovjeka boli”, Isusa Krista, nema nikakve veze s mazohizmom. Kršćanin pritom nastoji doživjeti otkupljenje u duhovnomu razmatranju bolne patnje Isusa Krista kao sasvim konkretne stvarnosti i time pronaći snagu i hrabrost za svoj život.

Činjenica da se netko može izraziti o pozitivnomu vidu tjelesne boli ne samo dostojanstvenom ozbiljnošću, nego čak i na šaljiv način pokazao je već Wilhelm Busch:

 Zubobolja. Što je u tom žuljno?

Pretpostavka da zub stoji ljuljno.

Ona ima dobru osobinu

da je život poslan u nutrinu.

Da izleti što je brže vani,

zubobolja da se zove lani.

Kad te prvi ubod u zub strese,

nemoj da te bušenje potrese.

Zaboravi što je muka prava,

trzaj, trešnja i luda tutnjava.

Zaboravi izvješća sa burze,

poreze i tablice sa kurze.

Svaki oblik poznatoga bića

bit će odraz hrabroga mladića

kojem stara ljubav zahrđava

kao da je baš ona i prava.

Jer jedino u usnoj šupljini

ko u kakvoj nestvarnoj divljini

to nam naša duša sad divani

zub je šupalj: mora odmah vani!

Uostalom, Blaise Pascal se čak nadahnuo na zubobolji da bi došao do matematičkoga otkrića. Međutim, bol nije zaslužila da se svede na zubobolju. Činjenica da bolovi – uza svu patnju – mogu život učiniti intenzivnijim i na taj način čak povećati užitak življenja, teško može biti osporena. Osobito jasna dvoznačnost boli pokazuje se u najuzvišenijemu činu života, kod rođenja. Nijedna žena ne će opisati porođajne boli kao čist i jasan užitak. Ti su bolovi mučni. Uza sve to relativno malen broj žena koristi mogućnost carskoga reza. Mnoge opisuju kako radost zbog djeteta uz nadolazeće bolove raste do krajnosti. To je gotovo tjelesno proživljavanje radosti života toga malena djeteta koje može porođajne boli sasvim približiti užitku života. Zaista može! No ovdje nije dopuštena nikakva ideologija u smislu da bi porođajni bolovi bili potrebni za radost zbog djeteta. Porođajno je iskustvo vrlo osobno i ne podnosi pojednostavljene klišeje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Manfreda Lutza “Užitak života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.