Srdžba i nestrpljivost neuredno teže za osvetom. Srdžba predmnijeva da se nama ili nekome drugome dogodila istinska ili umišlje­na nepravda, ili da je povrijeđena pravda pa želi uspostaviti red osvetom i kaznom. Srdžba se obično ogrješuje o blagost, umje­renost i o svladavanje sama sebe.

Protiv srdžbe i ne­strpljivosti se moramo boriti već kao ljudi. Kad srdžba plane, može lako smesti razum. A onda se obično dogodi da se ne uspostavlja pravda, nego da se gomilaju mnoge druge nepravde. Neprav­da se događa nevinim osobama ili takvima koje nisu u tolikoj mjeri zaslužile osvetu. Povod za takav postupak redovito nisu revnost i želja za poretkom, nego strast i sklo­nost za osvetom. U tome leži neurednost srdžbe, a to je grijeh. – Srdit čovjek uvi­jek škodi samomu sebi. Srdžba stvara nered i grijeh i zato čovjeka ponižava, umanjuje mu ugled i čini ga omraženim. Osveta čo­vjeka razdražuje i prikazuje mu da je popuštanje i opraštanje slabost, poniženje i omalovažavanje sama sebe. A istina je baš suprotno. Srdžba je slabost, pomanjkanje vlasti nad samim sobom i zato poniženje sama sebe. Osnovica srdžbe su zaslijeplje­nost i nejasni pojmovi, a to dvoje nikada ne diže čovjeka nego ga ubija.

Kao kršćani se još više moramo truditi da ublažimo srdžbu. Nama kršćanima je izri­čito naređeno da budemo krotki i da ljubi­mo neprijatelje. Gospodin nam je dao pre­krasan primjer koji slijede svi pravi kršća­ni i sveci. Čudesan je i božanski način borbe kršćanstva; silu ne pobjeđuje silom, nego strpljivošću i smrću. Ovo je mišljenje ka­men kušnje za kršćansku krjepost i savrše­nost. To je jedan od zahtjeva koji se postavljaju pred redovnički stalež.

Srditi se u pravim granicama i iz prave revnosti za pravdu i čast Božju i spas ljudi jest dobro djelo i prava krjepost.

Općenito sredstvo protiv srdžbe i ne­strpljivosti jest blagost. Blagost ublažava pretjeranu težnju za osvetom i prekomjerno čuvstvo srdžbe. Blagost nije krjepost zato što bi čovjek po naravi bio neosjetljiv, ra­vnodušan, tup i bojažljiv, nego u blagosti leži ljubav prema razboritosti, plemenitosti i ljepoti.

Koliko razloga imamo biti blagi! Blagost nam je osobito potrebna u ovome ži­votu, jer se bez nje ne može živjeti (Heb 10,36). Istina je da blagost nije naj­veća krjepost, ali teško da u svakodnevnu životu ima potrebnije od nje. Šećer je bolji od soli, ali sol je važnija, jer je skoro svaki dan tre­bamo; povjerenja, ljubavi i ugleda kod ljudi nema bez blagosti. Blagost uvijek predstavlja veliku nadmoć razuma, ispravan sud, zrelo životno iskustvo, osobitu snagu volje i do­bro, ponizno i dobrohotno srce. A baš ćeš time najviše privući ljudska srca, predobiti ih i učiniti poslušnima. Ljudi se rado okupljaju oko blaga čovjeka. Svatko bježi pred vulkanom, a nestrpljivi i srditi ljudi su kao vulkan. Oni ne čine ništa dobra, a mnogo zla, dapače i više nego što se misli. Nestrpljivost dragome Bogu ruši osnove i zato ni dragi Bog ne može srdita čovjeka ni za što upotrije­biti. Nestrpljivosti nema mjesta u Novome za­vjetu, jer je to Zavjet ljubavi, povjerenja i mira. Ako smo blagi, ljube nas i Bog i ljudi (Jak 1,14).

To želi biti strpljiv, mora živjeti sa­brano da ga srdžba ne iznenadi; mora biti spreman na sve u svijetu, ničemu se ne smije čuditi i ništa ne smije držati nemogućim. Držimo se uvijek načela da ćemo svaku ne­pravdu strpljivo podnijeti, kakva god bila, ovakva ili onakva, došla s ove ili s one stra­ne; inače nepravda ne bi više bila križ. Bu­dimo osvjedočeni da uopće nema razloga da budemo nestrpljivi. Dok smo uzbuđeni, šutimo, pa i kod pogrješaka nama podređenih. Umjetnost prava upravljanja ne sastoji se u to­me da uvijek vičemo, nego u tome da nikad ne previdimo niti propustimo u zgodno vrijeme opomenuti. Mudru opomenu prima svatko tko iskreno i pošteno misli, a nagla čovjeka ne podnosi nitko. Tuđe pogrješke prosuđuj kao i svoje: strpljivo i obzirno. S blagim ljudima blago postupati nije naša zasluga, nego zasluga blage okoline. Prava blagost mora znati i podnijeti i trpjeti kao svaka prava ljubav i krjepost. Ne tuži se drugima, jer ćeš biti još nestrpljiviji i uznemirit ćeš drugoga kojemu se tužiš. Da bismo postali strpljivi, ne smijemo izbjegavati prilike za vježbanje strpljivosti, nego ih i sami moramo tražiti. Ljubav i strpljivost ro­đakinje su blagosti. Kad postaneš nestrpljiv, promisli da će nepravda brzo proći; sutra više ne ćeš osjećati nepravdu; mislit ćeš po­sve drugačije i veselit ćeš se što si bio strpljiv.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.