RAD ZA BOŽJE KRALJEVSTVO

Biti postojan, strpljiv i ustrajan

Stvaralački rad traži mnoge vrline. Njegovi su zahtjevi jednako veliki kao i njegova vrijednost. Ovdje ćemo govoriti o tri stvari koje zahtijeva, a koje se međusobno potpomažu i čine da djelo ne ostane ograničeno i siromašno. U rad treba uložiti postojanost koja ga prati od početka, strpljivost koja podnosi poteškoće i ustrajnost koja sprječava slabljenje volje.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

“Nemojte zamišljati”, veli Pierre Nicole 1, “da je intelektualni život lak život… Razlog je u tome što nema ništa protivnije našoj naravi od jednoličnosti i mira, jer ništa nam ne daje više prilike da budemo sa samim sobom. Promjene i vanjski poslovi odvlače nas od nas samih, rastresaju i čine da zaboravljamo na sebe. Osim toga, ovaj je jezik ponešto mrtav i nema u sebi ništa što bi potaklo naše samoljublje i uzbudilo strasti. Nema u njemu ni akcije ni kretanja… On malo govori o nama samima i daje nam malo prilike da se samodopadno promatramo. Slabo laska našim nadama i sve to neobično pridonosi poniženju našega samoljublja koje je zbog toga nezadovoljno pa širi mlitavost i gađenje u svakomu radu.”2

Ova bi nas analiza, koja podsjeća na teoriju rastresenosti kod Pascala, mogla daleko odvesti. Ja od nje zadržavam samo to da su “mlitavost i gađenje” ovdje strašni neprijatelji pa treba tražiti način kako ćemo ih svladati.

Svatko od nas zna intelektualce koji rade na mahove, prekinuti fazama lijenosti i nemara. U tkanju njihove sudbine postoje rupe, a iz ruku im izlaze skrpani dronjci umjesto plemenite tkanine. A mi, mi želimo biti intelektualci u svakomu času i tako da se to vidi. Znat će se tko smo po načinu kako se odmaramo, kako se zabavljamo, čak i po načinu kako vežemo obuću. To će se pogotovo vidjeti u odanosti prema radu, to jest u točnu i redovitu vraćanju na posao i u ustrajnosti u njemu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Često padamo u napast da gubimo vrijeme jer “to se ne isplati započinjati”, jer “sada će zazvoniti sat”. Ne pomišljamo da su ovi isječci vremena, koji nisu prikladni za ozbiljan rad, zapravo pravi trenutci da se pripremamo za posao, da napravimo sitne ispravke, provjerimo podatke, vadimo bilješke, sređujemo dokumente itd. To bi bio velik dobitak za trenutke ozbiljna rada i ovako iskorišteno vrijeme bilo bi jednako korisno kao i sve ostalo jer i ovi mali poslovi potrebni su i ne smiju se propustiti.

Za vrijeme rada često se javlja napast da prekinemo posao čim najmanja upadica prouzroči “mlitavost” i izazove “gađenje” o kojemu je govorio Nicole. Bezbrojne su smicalice u lijenosti, kao kod djece. Tražeći riječ koje se ne možemo sjetiti počnemo crtati po rubu lista i crtariju će trebati dovršiti. Kada otvorimo rječnik, pažnju će nam privući neobična riječ, zatim još jedna i ostat ćemo tu, izgubljeni u šipražju. Pogled vam padne na neki predmet, poželite ga urediti i to vam bezrazložno odvuče četvrt sata. Gle, netko prolazi, prijatelj je u susjedstvu, telefon napastuje vaše usne… Ili, recimo, dođu novine, vaše se oko zaustavi na njima i u čas ste se izgubili. Može se dogoditi da vas i sam rad udalji od posla dok jedna misao dovodi drugu, a mašta prisvoji pravo da vas povede u svoje predjele.

U časovima nadahnuća treba se manje bojati tih zamka jer vas čuva radost otkrića i stvaranja. Ali neplodni sati uvijek dolaze i dok oni traju, napast je veoma jaka. Ponekad je potrebna velika duševna snaga da izmaknemo tim gubitcima. Svi radnici pate od trenutaka potištenosti koji presijecaju sate gorljiva rada i prijete uništiti njihove rezultate. Kada se muka oduži, radije biste sadili kupus nego nastavili težak intelektualni rad. Zavidite manualnomu radniku koji pak vas drži “dangubom” jer sjedite u meku naslonjaču. Kolika opasnost od odustajanja prijeti u tako sumornoj velikoj muci!

Posebno u trenutcima zaokreta u radu treba se čuvati iznenadnosti ili podmuklosti tih napada. Svi poslovi imaju mučnih prijelaza. Povezivanje je velika teškoća znanosti i stvaranja. Sve je povezano. Nakon napretka u ravnomu smjeru slijedi zaokret kojemu je teško izmjeriti kut. I tada gubite pravac, oklijevate i baš tada ustaje zloduh lijenosti.

Katkada je dobro odgoditi posao, kada ne vidimo slijed misli ili smo izloženi teškoj pogibelji umjetnih prijelaza. Možda će se malo kasnije sve razjasniti bez napora. Rekao sam da ovdje pomaže noć, bistro jutro ili trenutci sanjiva opuštanja. Ali odgoditi ne znači ljenčariti. Prihvatite posao s drugoga kraja i tamo prenesite svoju gorljivost.

Odbijte energično svako neopravdano zaustavljanje. Ako je vaš umor prevelik, napravite namjernu stanku s ciljem da se osvježite. Nervoza ne vodi ničemu. Nekoliko stranica omiljenoga pisca, glasna recitacija, molitva izmoljena na koljenima da promijenite položaj tijela i više ili manje olakšate duh, trenutak disanja na svježemu zraku, nekoliko ritmičkih pokreta – to su mogući lijekovi u takvim trenutcima. Nakon toga vratite se na posao.

Neki se utječu stimulativnim sredstvima. To je kobna metoda. Njezin je učinak samo trenutan. Stalnom upotrebom učinak postaje sve manji pa je potrebno stalno povećavati dozu, a plod je svega tjelesna i duhovna slabost. Vaša normalna stimulacija jest srčanost. Srčanost se podržava, osim molitvom, čestim promatranjem cilja prema kojemu idemo. Zatvorenik koji se želi izbaviti zna skupiti sve svoje snage. Njega ne umaraju daleke pripreme ni ponovni napori nakon neuspjeha. Vani je sloboda koja ga zove. Ne trebate li se i vi izbaviti iz zablude i osvojiti slobodu duha u završenomu djelu? Zamišljajte kako ste završili posao. Ta će vam vizija jačati srčanost.

Drugi je učinak postojanosti da pobjeđuje osjećaj lažnoga umora koji pogađa duh kao i tijelo. Kada krenete na izlet, često se dogodi da vas prva strmina zapuše i umori. Spopadne vas iznemoglost i rado biste se vratili kući. Ustrajte: zglobovi će se pokrenuti, mišići napregnuti, disanje će se poboljšati i osjetit ćete radost kretanja. Isto se događa i u intelektualnomu radu. Ne trebate se prepustiti prvomu osjećaju umora. Treba se prisiliti, istjerati na vidjelo unutarnju energiju. Malo-pomalo organizam proradi, vi se prilagodite i nakon mučne mlitavosti javljaju se časovi zanosa.

Kakav god bio uzrok poteškoća, treba ih znati prebroditi bez popuštanja i pritom sačuvati vlast nad sobom. Radni je zadatak poput trkališta sa zaprjekama. Preskočite jednu ogradu, malo dalje je jarak, zatim strmina i tako naprijed. Ne zaustavljate se pred prvom preprjekom. Preskočite je, a do nove zaprjeke ima još prostora po kojemu slobodno trčite. Jedna svladana zaprjeka uči vas kako ćete svladati druge. Jedan uloženi napor štedi četiri druga napora. Srčanost jedne minute vrijedi za čitav dan i malo teškoga napora donosi plodan i veseo rad.

U cijelomu vašem životu ta će upornost doprinijeti da vam vaš rad postaje sve lakši i lakši. Čovjek se navikne misliti, isto kao i svirati klavir, jahati ili slikati. Sveti je Toma spavajući diktirao. Duh stječe naviku u onome što se od njega često traži. Ako nemate dobro pamćenje, steći ćete ga za ono čime se stalno bavite. Iako ste skloni duševnoj rastresenosti, ipak imate dovoljno pažnje za vaš stručni rad. Ako ne možete rasporediti misli, u neprestanu dodiru s genijima steći ćete oštriji i sigurniji sud. Na svakomu području, kada ste se više puta pokrenuli, vaš motor se zagrije i put ostaje za vama. Učite se postojanosti stalnom primjenom i neprestanim ponavljanjem. Doći će dan kada će se raspršiti mlitavost što vas je trajno progonila, a časovito gađenje ostat će bez uspjeha. Postat ćete pravi čovjek. Radnik bez postojanosti jest dijete.

Iz iskustva opažamo da je onaj koji se energično baci na posao poput trkača koji se zaleti, unaprijed svlada puno poteškoća. Ipak, još uvijek će ih ostati značajan broj protiv kojih ćemo se trebati boriti srodnom vrlinom: strpljivošću.

Svi su se geniji tužili na poteškoće u mišljenju. Govorili su da su im njihovi radovi, iako su im bili potreba i uvjet njihove sreće, često zadavali duge muke, a koji put i prave tjeskobe.

Mozak ima skrovite zakone. Njegovo djelovanje samo malo ovisi o htijenju. Kada on ne će, što da radimo? Kada se klupko znanja zamrsi, a sati prolaze uzalud, kada vas obuzme teški osjećaj nemoći, a ni po čemu ne slutite skori kraj kušnje, što da poduzmete, koju pomoć da zazovete osim božanske?

Vaš će čitatelj smatrati da su vaši uspjesi posve neznatni, a vaše će slabosti oštro kritizirati. On nimalo ne sluti vašu muku. Morate sami nositi svoj teret. A velikani vas upozoravaju da je teret misli najveći teret što se na čovjeka može natovariti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U istraživanju trebate biti neslomljivi kao istraživač polarnih područja ili središnje Afrike. U napadu na zabludu ili u otporu što joj ga pružate potrebni su vam Cezarovi ili Wellingtonovi 3 izdržljivost i žar. Rad zahtijeva junaštvo kao i bitka. Pisaći je stol ponekad rov, gdje se treba pokazati jak kao pravi mučenik.

Kada osjećate da ste bespomoćni, svladani, kada se pred vama pruža put bez kraja ili kada ste uzeli očito krivi pravac pa se čini da ste izgubljeni u gustoj magli, bez orijentacije, to je čas da prikupite energiju što je čuvate u rezervi. Ustrajte, podnesite udarac, budite strpljivi u onomu velikom smislu riječi što ga doziva u pamet muka Učiteljeva. Gorljivost je lakša od strpljivosti, ali potrebne su obje i uspjeh je njihova zajednička nagrada.

Alpinist koji prolazi kroz oblak misli da je svemir utopljen u noći. Nastavi li dalje, iznad oblaka naći će sunce. Kada se za vrijeme lošega vremena nalazimo u zatvorenu prostoru, pomislili bismo da je nemoguće stupiti van. Iziđemo li i mirno nastavimo svojim putem, lijepo će se vrijeme vratiti.

Prvenstveno duljina potrebnoga vremena čini umijeće mišljenja tako neprivlačnim i tako nesrazmjernim s našom običnom odvažnošću. Ars longa, vita brevis 4. Tu je pravo mjesto za obilno vježbanje vrline strpljivosti. Poštujući zakone postupna razvoja stvari i ne vrijeđajući znanost nepriličnom žurbom, postići ćete više nego pomamnom naglošću. Istina i narav idu jednakim korakom, a narav djeluje u periodima vremena prema kojima su život i smrt na zemaljskoj kugli kao izlazak i zalazak sunca.

“Što se god događa u dubokim zdencima,” piše Nietzsche, “događa se sporo. Dugo treba čekati da se dozna što je palo u njihovu nutrinu.”5 Duša je taj tajanstveni zdenac. Nemojte se truditi da prije vremena dignete njezinu tajnu. Vrijeme pripada Bogu, on nam ga daje malo-pomalo. Ne trebamo ga tražiti i biti nestrpljivi. Vrijedno je samo ono što dolazi u pravi čas.

Čuvajte se dakle nervoze užurbana čovjeka. Žurite polako. Na duhovnomu području smirenost ima veću vrijednost nego trka. Nemojte zamijeniti plemeniti žar s uzbuđenjima koja su mu gotovo potpuno suprotna jer razbijaju ritam rada. Ne možete u uzbuđenosti raditi miran posao koji se sastoji od sređivanja ideja i pažljive razrade novih misli. Zar dakle želite gubiti vrijeme i ludom zabrinutošću da će vam ga nedostajati?

Ako ste kršćanin, trebate poštovati Boga u njegovoj providnosti. On je onaj koji postavlja uvjete znanja. Nestrpljivost je pobuna u odnosu prema njemu. Kada vas obuzme grozničavost, na vas vreba duhovno ropstvo i nestaje nutarnje slobode. Niste tada više vi sami koji djelujete, a još manje Krist u vama. Vi ne vršite više djelo Riječi.

Zašto se bezobzirno žuriti kada je sam put već na neki način cilj, posredni cilj? Intelektualnost je vrijedna sama po sebi, u svim svojim stanjima. Krjepostan je napor već postignuće. Tko radi za Boga i po Božju, taj nalazi u Bogu svoj počinak. Što smeta da vrijeme prolazi kada smo smješteni u vječnosti?

Pobjednički vijenac za postojanost i stalnu strpljivost osvaja ustrajnost. “Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti6, kaže Evanđelje. Intelektualno spasenje nema drugoga zakona osim onoga koji vrijedi za potpuno spasenje. “Tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag7, taj ni ovdje nije dostojan nebeskoga kraljevstva.

Koliko je radnika tako ostavilo oranje i sijanje pa se odreklo žetve! Sva je zemlja puna takvih bjegunaca. Prvi su pokušaji u znanosti kao neki testovi za eliminaciju. Slabi karakteri redom popuštaju, a vrijedni se opiru. Na kraju ostaju samo Gideonove tri stotine ili Davidova tridesetorica 8.

Ustrajati znači htjeti. Tko ne ustraje, taj ne želi ustrajati, on odbacuje. Tko ispušta, nije nikada ni držao. Tko prestaje ljubiti, nije nikada ni ljubio. Život je samo jedan, a zbog puno jačega razloga jedan je i neki posebni rad. Pravi je intelektualac po definiciji ustrajan. On preuzima zadatak učenja i poučavanja, on ljubi istinu svim svojim bićem, njoj je posvećen i ne posustaje tako lako.

Svi veliki životi pokazali su nam ovu presudnu osobinu. Njihov je svršetak poput jednoga dana proslave. Rumenilo pri zalazu sunca nije manje lijepo nego jutarnja lagana zlatna maglica, a ima k tome i svoju melankoličnu veličanstvenost. Dobar čovjek koji je dugo radio i nije popuštao može poput sunca leći na počinak u jednostavnu i veličanstvenu smrt. Njegovo ga djelo slijedi dok u isto vrijeme ostaje s nama.

Vi koji slijedite velikane, ne budite kao mlitavi putnici koji ostaviše putovanje: prevale dio puta, zaustavljaju se, zalutaju, sjedaju iscrpljeni i vraćaju se prije ili kasnije u poznate krajeve. Treba izdržati do kraja putovanja. “Korak po korak stiže se daleko”, a veliki koraci bez ustrajnosti samo su uzaludna skakanja koja ne vode nikamo.

Ojačajte svoju volju i povjerite je Gospodinu da je on posveti. Htjeti znači biti podložan, znači biti vezan. Nužnost da izvršimo dužnost ili promišljenu odluku, makar ona bila bez ikakve obveze, treba za nas biti isto tako prinudna kao i prirodni zakoni. Pa zar moralna veza nije jača od materijalne?

Kada ste odredili svoj posao, znajte se njega držati poslušno i točno. Uklonite čak i manje dužnosti, a posebno nevjernosti. Prisilite se iznutra da ustrajete u radu što god dulje možete. Upustite se u njegove vode, ne ostavljajte ga da on ne ostavi vas. Bit ćete među potomstvom vjernih mislilaca. Divovski radnici poput Aristotela, Augustina, Alberta Velikoga, Tome Akvinskoga, Leibniza, Littréa9 i Pasteura priznat će vas svojim sinovima i vi ćete dostojno poći ususret Onome koji vas strpljivo čeka.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako biti intelektualac”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

————–

1 Pierre Nicole (1626.–1695.) bio je francuski teolog koji je bio pod određenim utjecajem jansenizma. Kao pisca koji je bio cijenjen zbog svojega stila čitali su ga i oni koji se nisu s njim slagali. On i Antoine Arnauld zajedno su napisali utjecajno djelo koje je poznato kao Logika Port-Royala, a pravi naslov je: La logique ou l’art de penser. [nap. red.]

 Nicole, nav. dj., str. 255.

3    Maršal Arthur Wellesley Wellington (1769.–1852.) bio je britanski vojskovođa i državnik koji je poznat po odlučujućoj pobjedi nad Napoleonom u bitki koja se vodila 18. lipnja 1815. kod Waterlooa i prouzročila Napoleonov definitivni pad. Wellington je kasnije kraće vrijeme bio i predsjednik britanske vlade. [nap. red.]

4    Latinski: “Umijeće je dugo, a život kratak.” [nap. red.]

5    Nietzsche: Tako je govorio Zaratustra.

6    Mt 10,22 [nap. red.]

7    Lk 9,62 [nap. red.]

8    Sertillanges ovdje aludira na dva događaja iz Svetoga pisma, iz Staroga zavjeta. Gideon je bio izraelski sudac i on je poveo Izraelce u borbu protiv vlasti Midjanaca. Od 32 000 boraca, koliko ih se okupilo na početku, na zahtjev Božji da odstupe svi oni koji se boje i koji nisu prikladni Gideon je smanjio taj broj na samo 300 boraca (Suci 7,1–8) i samo je s njima pobijedio Midjance. David je bio najistaknutiji izraelski kralj, a među njegovim ratnicima posebno su se svojim izvanrednim junaštvom i ratnim podvizima isticala tridesetorica najvećih junaka (usp. 2 Sam 23,8–39). [nap. red.]

9   Émile Paul Littré (1801.–1881.) bio je francuski jezikoslovac i leksikograf, sastavljač poznatoga monumentalnog Rječnika francuskoga jezika u više svezaka. [nap. red.]


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 22. travnja 2016.

Možda vam se svidi