Bog k meni dolazi preko stvarnosti. Stvarnost je nositelj Boga, ona je Njegov sakrament. Ime koje Bog daje sam sebi, „Ja jesam” (Post 3, 14), povezuje ga sa stvarnošću. Bog nije u mojim mislima ili mojim iluzijama, nego samo i jedino u stvarnosti.

Bogu je teško djelovati u meni ako vjerujem da sam ja netko drugi, ne JA, ne ono što je moja stvarnost. Bog može jedino upotrijebiti oruđe kad oruđe prihvaća biti ono što jest. Ako pisaći stroj misli da je radio i pokušava se tako ponašati, neće ništa biti napisano. Bog me želi dohvatiti u mojoj stvarnosti. Ako bježim od stvarnosti, ako nikad ne susrećem svoje istinsko JA, i nikad nemam hrabrosti susresti sebe sa svojim mogućnostima i svojim ograničenjima, tada sam promašio susret s Bogom, gubim Boga.

Mi smo ljudi i budimo zahvalni na tome. Kako je to veliko: biti čovjek, pokazao nam je Bog tako što je sam postao čovjek.

Možemo biti čovjekom na dva načina: biti muškarac ili žena. Bog je sam izabrao za nas. Kakva sreća da taj izbor nije prepustio nama. Dobili smo točno ono što nama odgovara. Koliko bi se problema vrlo lako riješilo kad bismo samo počeli prihvaćati svoj spol, svoju spolnost. Bog nas je stvorio kao tijelo i dušu. Ne ostvarujemo se ako prihvaćamo samo jedno od ovoga, samo jednu polovicu. Imamo svoje roditelje, svoje djetinje doživljaje, imamo – ili možda nemamo – životnog suputnika, bolesni smo ili zdravi. Sve je to naša stvarnost i jedino preko te stvarnosti Bog nam se objavljuje. Nikad Boga ne možemo naći izvan naše stvarnosti.

Ne vladamo li se često tako kao da bismo imali naslikanu sliku u džepu u koju smo zaljubljeni, i stalno je grlili? Ne vidimo stvarnost zato što tražimo nešto što nalikuje našoj slici. Ali nešto takvo nećemo naći nikad jer se ta slika nalazi samo u našoj mašti. Bog nije fantazija i nije naslikana slika. On je onaj koga stalno susrećem u svojoj stvarnosti. Otvoriti se toj stvarnosti i prihvatiti je, znači susresti Boga. Onaj tko to pokuša, vidjet će da je tako. Beskrajno je oslobađajuće biti ono što jesam, da s punim pouzdanjem mogu mirovati ili počivati u svojoj sudbini, tj. u Božjim rukama.

Nitko ne treba bacati pogled desno ili lijevo i uspoređivati se s drugima. Ja moram postati prijatelj sa svojim vlastitim „životnim pulsom”. Kad pokušam živjeti „životni puls” drugoga, sve postaje kaos i laž. Nijedan veliki umjetnik nije išao putem drugoga, jedino je išao svojim vlastitim putem. Isus je ostvario svoj život. On je savršeno rekao DA svojoj sudbini. Slijediti umjetnika ne znači da ja moram činiti točno ono što je on učinio i kopirati svoj život prema njegovom. Ono što me on želi naučiti jest reći DA svom životu. (Admirandum, non imitandum = diviti se, ali ne oponašati).

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Hod prema istini” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.