Psihoanalitičar Erich Fromm radikalizirao je razliku između imati i biti, koju je prvi formulirao Gabriel Marcel, u alternativu „imati ili biti”. Upozorio je na bolest naše zapadne kulture koja se sastoji u činjenici da sve pretvaramo u “imati”. Ali nešto se može imati samo ako je prije svedeno na nešto nepokretno, mrtvo. Stoga je definirao našu kulturu, koja je kultura posjedovanja, također kao kulturu nekrofilije, ljubavi prema mrtvim stvarima i prema smrti. Možda je u tome bio previše radikalan. Ipak, točno je reći da se puki napredak u posjedovanju po svojoj unutrašnjoj logici pretvara u napredak prema smrti. Napredak u imati, kojemu ne odgovara napredak u biti, jest smrtonosan. Ali napredak u biti može se ostvariti samo unutrašnjim produbljivanjem, kontemplacijom, u kojoj se otvaramo pravomu značenju i tako se asimiliramo u njega, postajući i sami puni značenja. Kultura bez kontemplacije ne može potrajati zadugo.

Pa ni kršćanska zajednica bez kontemplacije ne može potrajati zadugo. Kršćanstvo previše uvjetovano zapadnjačkim aktivističkim mentalitetom, u kojemu sve ovisi o djelovanju, programiranju, oslanjanju samo na vlastite snage, kršćanstvo koje sve više odvaja Krista od Majke, gleda kako mu se malo-pomalo suše vlastiti duhovni korijeni. Čudimo se što se događa ono o čemu piše Luigi Maria Grignon de Monfort, prema jednoj izreci proroka Hagaja (1,6): „Činite mnogo, a od toga nema ništa! Ako djelovanje prevlada i postane samodostatno, one stvari koje nisu ‘za učiniti’, ali koje su žive i žele dozreti, neće više moći postojati.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ljubav koja spašava”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.