Kršćanska velikodušnost, koja je naravna velikodušnost prožeta vjerom, nadom i ljubavlju, širi srce kršćanskoga vođe i omogućuje mu da se velikodušno odazove svojemu pozivu. Njegova težnja prema uzvišenim stvarima, koja je značajka njegove mladosti, nastavlja se razvijati dok on raste u nadnaravnoj zrelosti. Kao što Psalam kaže: “Život ti ispunja dobrima, k’o orlu ti se mladost obnavlja.”1

Puno se toga može reći u prilog kršćanskoj velikodušnosti. Kao prvo, da nije bilo velikodušnosti talijanskoga monaha iz 6. st. imenom Benedikt, Europe kakvu danas poznajemo možda nikada ne bi ni bilo. Rođen u vrijeme i na mjestu pritisnutom iskvarenošću te, nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva, neprekidnim naletima barbara, Benedikt je vidio izazov s kojim se susretala tadašnja Europa kao bitno duhovni i kulturalni izazov.

Zajedno sa sljedbenicima, kasnije poznatim kao benediktinci, utemeljio je mrežu monaških zajednica širom Europe koja je još za Benediktova života brojila 80 povezanih zajednica. Ove su zajednice bile riznice kršćanske vjere i naslijeđene kulture, otoci u bujici barbarstva koja je preplavila europski kontinent. One su najzaslužnije za očuvanje zapadne civilizacije.

Na Istoku su sv. Ćiril i Metod, grčki monasi i rođena braća, rođena u 9. stoljeću u Solunu, također očitovali velikodušnost usporedivu s velikodušnosti sv. Benedikta na Zapadu. Oni su, uz potporu različitih rimskih biskupa i patrijarha iz Konstantinopola, imali pred očima smionu viziju koja se iskazala u želji da poganska slavenska plemena u Europi priključe kršćanskoj zajednici te su u tu svrhu izumili alfabet utemeljen na grčkome kako bi im omogućili čitati Novi zavjet i crkvene oce na vlastitome jeziku. Ovaj alfabet nazvan je glagoljica po imenu slova glagolati što znači govoriti. Kasnije će Ćirilovi učenici izumiti i pismo, utemeljeno na grčkome alfabetu, koje su, u čast svojega učitelja, nazvali ćirilica.

Putujući posvuda i polažući temelje slavenskoj kulturi, potičući na taj način duhovni uzlet europskoga kontinenta, sveta su grčka braća bila često izlagana klevetama, mučenju i zlostavljanju. “Ostvarujući vlastitu karizmu,” napisao je papa Ivan Pavao II., “Ćiril i Metod odlučno su doprinijeli izgradnji Europe, ne samo u vjerskome kršćanskom zajedništvu, nego i u njezinu civilnome i kulturnom jedinstvu.”2

U kasnijim stoljećima u Europi su se pojavili herojski likovi žena i muškaraca poput Katarine Sijenske i Ivane Arške, Franje Asiškoga, Dominika i Sergija Radonješkoga*, Terezije Avilske, Ivana od Križa, Brigite Švedske, Ignacija Lojolskoga i Majke Terezije iz Calcutte. Ali oni su bili i nešto više od toga: velikodušni sanjari koji su imali jasnu svijest o misiji.

Kršćanska je velikodušnost duboko ukorijenjena u teološkoj vrlini nade po kojoj imamo pouzdanje u Boga. Sveti Josemaría Escrivá bio je velik zagovaratelj nade. To se može vidjeti u pisanomu izvješću sa sastanka s članicama ženskoga ogranka Opusa Dei, održanoga 1942. u Madridu. Escrivá je ovaj sastanak započeo tako što je skicirao mnoštvo ambicioznih projekata koji su imali za cilj promicanje ljudskoga i duhovnoga razvitka te ublažavanje siromaštva širom svijeta. Po njegovoj zamisli, ove je projekte trebao voditi ženski ogranak – premda su u njemu bile samo tri članice, a sve tri su živjele u Madridu poharanom posljedicama Španjolskoga građanskog rata.

Encarnita Ortega je napisala: “Otac Josemaría položio je na stol zemljovid na kojemu su bili ucrtani raznovrsni projekti što ih je ženski dio Opusa Dei trebao provesti u život u raznim dijelovima svijeta. Već pri samu pokušaju da pratim izlaganje oca Josemaríje zavrtjelo mi se u glavi jer nam je sve ove projekte objašnjavao neobično potanko i živopisno: gradnju poljoprivrednih škola za seljakinje, zatim školâ za različite vrste profesionalne izobrazbe, studentskih domova, rodilišta u gradovima širom svijeta, uvođenje pokretnih biblioteka koje će donositi vrijedno i u obrazovnome smislu korisno štivo u najudaljenija sela, otvaranje knjižara… Presavijajući polako zemljovid, rekao je: ‘Na sve ovo može se reagirati na dva načina. Jedan je da pomislite kako je sve ovo prekrasan, ali neostvariv san. Drugi je pouzdati se u Gospodina i povjerovati da će nam on, kada već to traži od nas, pomoći u nastojanju da ovaj san ostvarimo. Nadam se da ćete vi reagirati na drugi način.’ Međutim, tadašnja je stvarnost bila glad, umor i malaksalost, neimaština i siromaštvo.”3

Uvjeti života u Španjolskoj 1942. nipošto nisu bili povoljni za ostvarenje tako ambicioznih snova. Escrivá je, međutim, bio ispunjen nadnaravnom nadom koja ga je neprekidno pokretala naprijed. U godinama što su uslijedile ostvareni su svi projekti koje je zamislio 1942.

Kršćansku velikodušnost potkrjepljuje dar znanja, jedan od sedam darova Duha Svetoga. Znanje pomaže kršćanskome vođi da shvati da se u ostvarenju ciljeva što ih je zacrtao ne može osloniti samo na ljudska sredstva, jer su ona ograničena, te da se mora što je moguće više osloniti na Božju pomoć.

Navest ću pismo Pjotra Stolipina supruzi Olgi od 26. travanja 1906., nakon što je saznao da ga je car imenovao ministrom unutarnjih poslova, postavivši ga tako na položaj koji ga je izložio vatri protuvladinih terorista: “Predraga moja Olga, jučer je donesena odluka o mojoj sudbini. Postao sam ministar unutarnjih poslova krvlju natopljene i ispaćene zemlje koja zaprema šestinu Zemljine površine, i to u jednomu od najtežih razdoblja u povijesti, takvu kakvo se pojavljuje jednom u tisuću godina [dvojica Stolipinovih neposrednih prethodnika ubijena su u atentatu]. Ljudska snaga ovdje ne vrijedi mnogo; potrebna je duboka vjera u Boga, čvrsta nada da će me on poduprijeti i dati mi upute. Gospodine, pomozi mi. Osjećam da me ne će ostaviti na cjedilu; osjećam spokojnost i nadam se da me ona ne će napustiti.”4

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više tekstova iz knjige “Istinsko vodstvo” pročitajte OVDJE.

*    Monah, duhovni otac brojnim dušama i učitelj duhovnoga života, Sergije Radonješki (1322.–1392.) bio je jedan od najsjajnijih svjetionika ruskoga pravoslavlja. Godine 1334. utemeljio je manastir Svete Trojice u neprobojnim šumama središnje Rusije u blizini grada Radonježa, pedesetak kilometara od Moskve. Zahvaljujući njegovu napornu radu, neprekidnim molitvama i velikoj osobnoj svetosti manastir Trojstva postat će žarište rusko- ga pravoslavnog monaštva i duhovnosti. Sada se, u čast svojega svetog utemeljitelja, zove manastir Trojstva sv. Sergija.

——————————————–

1  Ps 103,5; Liturgija sv. Ivana Krizostoma, Antifona 1.

2  Vidi Ivan Pavao II., Slavorum Apostoli, 27.

3  A. Vasquez de Prada, nav. dj., vol. 2, str. 400.

4  S. Rybas, nav. dj., str. 60.