O abortusu se često raspravlja iz pravne ili vjerske perspektive: treba li abortus biti legalan, ili zašto je abortus grijeh iz kršćanske perspektive? Ovdje se prvenstveno želim osvrnuti na etičko pitanje – je li abortus nemoralan? Što o tome kaže filozofija, intelektualna disciplina koja se oslanja na razumske argumente?

Pa počnimo sa stajalištem u koje mnogo ljudi vjeruje neovisno o vjerskom opredjeljenju, a to je sljedeće: “Ako je abortus legalan, onda abortus nije nemoralan.” Problem s ovakvim razmišljanjem je u sljedećem: iz toga što je abortus u mnogim zemljama legalan, nužno ne slijedi da je ujedno i moralan. Npr. u nacističkoj Njemačkoj ubojstvo Židova bilo je legalno, iako znamo da je bilo nemoralno. Dakle, ako je nešto legalno, ne znači da je ujedno i moralno, i ako je nešto nemoralno (kao npr. laganje), ne znači da je ilegalno. Legalnost i moralnost pobačaja su dvije različite rasprave.

S druge strane, kršćanska perspektiva je najčešće uvjerljiva samo onima koji vjeruju u Boga i u učenje svete Crkve. Ateisti često misle: “Ne vjerujem u Boga, pa prema tome abortus nije nemoralan.” Vjersko gledište se često (iz neznanja) suprotstavlja tzv. razumskom gledištu. Međutim, ovakvo stereotipiziranje dvaju polariteta jednostavno nije odraz stvarnosti – postoje uvjerljivi razumski argumenti da je abortus nemoralan.

U etici se rasprava o abortusu često svodi na sljedeće pitanje: Je li zametak ili fetus osoba, te ima li osnovno ljudsko pravo, tj. pravo na život? Ako je zametak ili fetus ljudsko biće ili osoba, tada pitanje ima li žena pravo odlučivati o svom tijelu postaje besmisleno – apel da žena ima autonomiju nad vlastitim tijelom ne odnosi se na tijelo druge osobe. Dakle, argumenti zastupnika slobode izbora time “padaju u vodu”. Upravo zbog toga se strategija pobornika prava na abortus često svodi na dokazivanje da fetus ili zametak nije ljudsko biće ili osoba, te da stoga nema pravo na život.

Pro-life (“za život”) ili pro-choice (“za izbor”) dva su gledišta koja zastupaju dvije najvažnije vrijednosti zapadne civilizacije – život i slobodu. Međutim, pitanje abortusa je sporna točka u kojoj se ove dvije vrijednosti suprotstavljaju, i gdje se čini da jednostavno ne možemo “zadržati ovce i novce”.

Pro-life, ili zastupnici nepovredivosti ljudskog života, smatraju da je apsolutno uvijek moralno pogrešno uništiti ili spriječiti život nevinog ljudskog bića. Zametak ili fetus je ljudsko biće, pa prema tome zaključak je da je abortus nemoralan.

Žarište debate se ovdje koncentrira na tezu da je zametak ili fetus ljudsko biće.

Za neke ljude ova je istina jednostavno stvar zdravog razuma; ako je žena zatrudnjela s muškarcem, onda njihov potomak mora biti ljudskog roda – pa ne može valjda biti slon? Pro-life gledište je jednostavno, zdravorazumsko, ali i znanstveno konkretno. Zametak već posjeduje ljudski DNA na osnovu kojeg se može znati spol djeteta, boja očiju, predispozicije za određene bolesti itd. Ovaj tzv. biološki kriterij po kojem se može odrediti kojoj vrsti pripada određeno biće je ujedno i kriterij koji forenzička znanost uvelike koristi. Ako je na mjestu zločina pronađeno tkivo ili vlas s određenim DNA-om, tada se to uzima kao činjenica koja identificira prisutnost osobe ili ljudskog bića na mjestu zločina. Budući da je biološki kriterij dovoljno dobar za forenzičku znanost, pitanje je zašto onda nije dovoljno “znanstven” da dokaže da je abortus ubojstvo ljudskog bića?

Pro-choice aktivisti žestoko napadaju tezu da je zametak koji ima vlastiti DNA ujedno i individualno ljudsko biće, te pitaju kako to da jedna stanica (zigota) oku nevidljiva može biti osoba? Ljudskim bićem smatramo biće koje izgleda kao čovjek, koje ima moždane funkcije, osjećaje, misli, potrebe i sl. Sasvim sigurno, pro-choiceri tvrde, zametak ili čak fetus (do određene faze) nije osoba, pa prema tome načelno istiniti moralni princip da je nemoralno uništiti ili spriječiti nevini ljudski život se ne odnosi na ovaj slučaj. Iz ovoga slijedi da abortus nije ubojstvo, te da nema nikakve moralne prepreke slobodi žene da odluči želi li ona zadržati zametak ili fetus, tj. da odluči što će učiniti s vlastitim tijelom. Kao što smo već naučili iz svijeta medijske manipulacije, riječi reflektiraju viđenje stvarnosti. Ako žena odluči zadržati zametak, tada se to zove djetetom i slike idu na Facebook, u suprotnom se koristi medicinski termin koji se rješava medicinskom procedurom.

Pro-choiceri nadalje tvrde da je “to” potencijalno, ali ne i aktualno ljudsko biće. Kao što žir nije hrast, tako ni zametak nije čovjek. Ovo je vrlo poznat, i mnogima uvjerljiv argument, koji je pobijan na različite načine. Neki etičari tvrde da se ova analogija zasniva na logičkoj pogrešci ekvivokacije – žir i dalje pripada vrsti “hrast” a ne vrsti “riba”, iako se žir i stablo hrasta razlikuju po stupnju razvoja. Drugim riječima, potencijalni hrast ipak pripada vrsti hrast, kao što je zametak s ljudskim DNA-om ipak ljudsko biće.

Neki pro-choice etičari također zastupaju (potencijalno) opasnu teoriju da je racionalnost (a ne biološki) kriterij taj po kojem određujemo je li nešto osoba ili nije. Prema tzv. psihološkom kriteriju (Mary Anne Warren), ljudsko biće ili osoba mora zadovoljiti neke od sljedećih kriterija: (I.) svijest i osjet boli, (II.) mišljenje, (III.) samomotivirana aktivnost, (IV.) mogućnost komuniciranja, (V.) samosvijest, itd. Budući da embrij i fetus (do određene faze) nema svijest, ne može osjetiti bol, nema mogućnost mišljenja, tada “to” nije ljudsko biće ili osoba, i prema tome nema pravo na život. Dakle, abortus nije ubojstvo.

Debata o abortusu je iznimno važna jer nam otkriva jedno dublje pozadinsko pitanje važno za naše društvo i moralne vrijednosti: tko ili što je ljudska osoba, tko ima pravo na život? Neki pro-choiceri smatraju da ljudsko biće mora biti takvo da funkcionira na određeni način (I.-V.). Ali tu je onda opasnost da neka odrasla ljudska bića neće zadovoljiti ovaj kriterij, i da neće imati pravo na život. Što ako je netko u komi, nema svijest i ne osjeća bol? Slijedi li iz toga da “to” priključeno na aparate nema pravo na život? Što ako je netko star u demenciji, ili mentalno bolestan do te mjere da ne može komunicirati i da nema samosvijest? Ako mentalno retardirane osobe, starci i komatozni ljudi ne funkcioniraju kao ljudska bića, znači li to da oni nisu ljudska bića? Tu se moramo dobro zapitati – je li ova teorija, čak i u nekom poboljšanom izdanju, etična? Nažalost, danas postoji sve više tendencija i dobre volje da se nefunkcionalni ljudi i djeca u Europi eutanaziraju, i to samo pokazuje da u osnovi svega stoji jedna definicija ljudskog bića koja nam omogućuje da svojevoljno odlučimo tko je čovjek a tko nije, što se kroz povijest naše zapadne civilizacije (nacistička Njemačka, američko ropstvo) pokazalo kao ideološki recept za masovne zločine. Ako biološki kriterij nije dovoljan, onda je sve dopušteno, onda bilo koja teorija o ljudskosti bića može biti potencijalno oruđe za uništenje ljudskog života i ljudske slobode, a ako ne možemo zaštiti ljudski život, kako ćemo onda zaštiti ljudsku slobodu?


Dr. Ksenija Puškarić diplomirala je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci, te zatim doktorirala filozofiju na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti s temom skepticizam. Nakon obraćenja na katoličanstvo autorica počinje s radom na kršćanskoj filozofiji te odlazi na stručno usavršavanje u Bratislavu i Sveučilište Notre-Dame u SAD-u. Nakon nekoliko godina rada kao profesorica etike i filozofije na isusovačkom sveučilištu u Saint Louisu, Dr. Puškarić nastavlja s postdoktoratom na privatnom katoličkom sveučilištu Seton Hall (SAD) gdje trenutno predaje predmete vezane za katoličku vjeru i misao.