Zvonimir Balog antologijski je hrvatski književnik i likovni umjetnik koji ove godine slavi 75. rođendan i 50. obljetnicu svoga raznolikog stvaralaštva. Višestruko je nagrađivan nagradama »Grigor Vitez«, »Ivana Brlić-Mažuranić«, »Goranova plaketa« i dobitnik je brojnih državnih i stručnih priznanja za trajni doprinos hrvatskoj književnosti. Osim Hrvatske, nalazi se i u antologijama poljske, francuske, engleske i ruske književnosti. Autor je 70 knjiga i 40 međunarodnih i domaćih izložaba, sudionik svjetskih bijenala. Pjesnik je, prozaik, slikar, kipar i ilustrator, autor dviju antologija. Živi u Zagrebu i na otoku Pašmanu, gdje nam je u razgovoru za Glas Koncila otkrio osebujan pogled u tumačenju stvaralaštva i života uopće.

Ljudi premalo otkrivaju vlastiti duh

Izjavili ste da su Vam u djetinjstvu igračka bile vlastite misli. Znači li to da u zanimaciji tom velikom i vrijednom igračkom Vaše djetinjstvo još uvijek traje?

BALOG: Mislim da je to najljepša igračka koja mi se mogla dogoditi, i što sam stariji, to mi je draža. Draga mi je jer je jedinstvena i nosim je iz najranijih dana, kad sam prvi put osjetio da sam svjesno biće i ugledao zvijezde, majku, braću i sve čime sam bio okružen. Svi su odrasli uz moje knjige, ali ja još nisam. To je moje djetinjstvo koje doživljavam. Ne osjećam umor. Moja supruga Ljubica stalno radi: brine o obitelji, glača, čisti. To je rad. Ali ovo što ja radim, ne znam je l’ spada u rad. Meni je to igra. Srećković sam što imam slobodu da mogu raditi kao dijete koje se veseli i skače do neba.

Sliku moga rodnog zavičaja, Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca, neprekidno nosim u svijesti. Ona mi je u pozadini i na njoj se odigravaju sve druge slike koje gostuju, a ona je u podlozi. Nosim sliku crkve na kojoj sam vidio kako čovjek popravlja križ na tornju i uvijek sam se bojao da će pasti. Čovjek ne radi baš previše na usavršavanju svoje svijesti i otkrivanju vlastitog duha. Čovjek se ne otkriva dovoljno. Ne traži se. Ne može se ni naći, jer prethodno se mora izgubiti da bi se našao. A čovjek u prosjeku nije ni izgubljen niti se traži. On doduše juri, sve brže. Stvara tehnologiju čijom brzinom stiže s jednog mjesta na drugo, što graniči i s fantastikom. Ali ne zna po što juri tamo. On je u stanju brzo doći, ali ne zna po što je došao. Djeca imaju mobitele, mogu u svako doba sa svima razgovarati, ali ne znaju o čemu. I tu je problem. Oni više nisu slobodni. Djeca su koncentrirana na to što im je u džepu. Čekaju da netko zazvoni pa mu javljaju izvještaj: »’Tu sam, što ima? A ništa« – kaže. To je najčešći odgovor.

Mora se raskrstiti s egoizmom

Osoba koja Vas najviše fascinira je Majka Terezija. Zašto?

BALOG: Ona je pokazala veliku nesebičnost, nepoznatu kod ljudske vrste. Izlagati se opasnosti da sam čovjek svjesno oboli i izgubi živo, velika je stvar. I to ne jedanput. Čovjek će skočiti s mosta kad vidi da se netko utapa. No poslije će razmisliti i reći: »Mogao sam se i ja utopiti.« I drugi put neće skočiti. No Majka Terezija je neprekidno skakala s mosta da bi drugima pomagala. Nosila je gubavce na rukama, to je nezamislivo. Pomagala je onima od kojih su svi digli ruke, čak i bližnji, medicina, kao beznadni slučajevi. Ali Majka Terezija nije. Ona ima veliko srce. Doživio sam je kao majku svih ljudi, ne samo jedne obitelji.

Što smatrate najvećom vrednotom, ukoliko ih se može kategorizirati?

BALOG: Teško je i kompleksno reći koja je najveća životna vrijednost. Prvo, čovjek treba postati svjesno biće. Mora znati rasuđivati što je dobro a što nije. To je velika stvar. Čovjek je pun apsurda. Dana mu je moć činiti dobro, a čini zlo. I mora raskrstiti s egoizmom koji mu je kao neki motor. Zatim, kaže se da treba pružati mogućnost mladima. Ne radi se o tome. Ljudi koji znaju – oni su umirovljeni. Mlade treba unositi, ali i ljude s iskustvom. Ponekad je 70-godišnjak mlađi od 17-godišnjaka kojemu je dosadno, nasloni se na zid, uzme bocu i pije. Svjestan je te žalosti, i da bi je zaboravio, poseže za drogom. Ali za čovjeka koji je cijeli život izdržao iskušenja i došao do neke mudrosti ne može se reći: »On je starac, trebamo ga skloniti i napraviti mjesta drugome.« On je drago kamenje, jako koristan, ima iskustva i treba ga čuvati.

»Nema dobroga života bez duhovnoga života«

S obzirom na svoj životni vijek i iskustvo, primjećujete li u sadašnjem vremenu promjenu, da je nešto radikalno drugačije od onoga što je bilo prije?

BALOG: Postoji. Reći ću to najprije na primjeru djece. Prije nije bilo dovoljno hrane. Ali nitko nije, kad bi ga se postavilo za stol s tanjurom, rekao da ne može i neće jesti. Za razliku od ovih danas koji imaju svega u izobilju, ali neće jesti. Jer su se nažvakali bombona, zasitili čokolade, napili slatkih sokova, jedu ono što oduzima apetit. Osjećaju da imaju izobilje pa su siti. Već ta spoznaja da je hladnjak pun svega, da su roditelji u mogućnosti kupiti u svakom trenu, već ih to na neki način čini sitima. Ja sam svoju prvu bananu pojeo s 20 godina. Kad sam je prvi put »odmotao«, pala mi je na pod.

 Nema dobrog života bez duhovnog života. Duhovni život određuje sreću i uspjeh. Jesmo li uspjeli u životu, uvijek će ovisiti o duhovnosti pojedinca odnosno duhovnom životu naroda. Onoliko koliko jedan narod ulaže u kulturu, duhovne vrijednosti, u tolikoj će mjeri egzistirati i svijet će o njemu znati.  

Primjećujem još nešto. U ovo vrijeme ljudi odjedanput nemaju vremena. Kako može biti da nemaju vremena a brže putuju: vlakom, autobusom, sami imaju prijevozna sredstva. Brže stižu na cilj a nemaju vremena, ni za sebe ni za druge. To je najteže što se čovjeku može dogoditi i govori o velikom ljudskom egoizmu. Ljudi više ne slušaju druge. Čovjek ima unaprijed stvoreno mišljenje o drugom i ne želi ga čuti da vidi je li njegov sud o drugom ishitren, bez osnove. Meni je jedan nakladnik odbio tiskanje zbirke pjesama a da je nisu ni pročitali. S obrazloženjem da poezija danas »ne prolazi«, ne traži se. Zamolio sam ih da pročitaju te pjesme pa da onda odluče. Kad su ih pročitali, bili su oduševljeni i tiskali su knjigu.

Treća pojava je nepostojanje autoriteta. Više nema autoriteta, osobe za koju se kaže da treba slušati što kaže, da je on mudar, pametan i radi dobro. Danas su svi pametni, svi rade dobro, najbolje; čak i oni koji ništa ne rade. Oni imaju osjećaj da rade najbolje. Mnogi bi rekli da je to i istina. Ništa ne rade a »dobro« žive. Ali kakav je to dobar život ako čovjek samo oponaša životinjski svijet time što uzima i probavlja hranu. Je li to dobar život? Mislim da nije. Nema dobrog života bez duhovnog života. Duhovni život određuje sreću i uspjeh. Jesmo li uspjeli u životu, uvijek će ovisiti o duhovnosti pojedinca odnosno duhovnom životu naroda. Onoliko koliko jedan narod ulaže u kulturu, duhovne vrijednosti, u tolikoj će mjeri egzistirati i svijet će o njemu znati. Umjetničko se djelo može konzumirati vjekovima, na njemu se može odgajati. Njime se narod i država mogu ponositi. Zato je pogrešno stimulirati nešto što nema pravih vrijednosti.

»Veliki su narodi hendikepirani«

Koliko se mi ponosimo našim stvaraocima i predstavljamo bogatstvo njihove misli u vremenu velike promidžbe, npr. priča o čarobnjaštvu, poput Harryja Pottera?

BALOG: Mislim da je u pitanju pomodarstvo. Ako nisi u pola noći išao kupiti Harryja Pottera, nisi frajer. »Bilo je tamo strašno, čarobno. Gužva, moglo se piti i jesti, ludnica.« Ali kad se to djelo uzme u ruke, nisam oduševljen takvim pisanjem. Po mom sudu, preopisno je, preepično. Svi »štosovi« kojima se ta autorica koristi, tekućine za umanjivanje i čarobni štapić, odavno su poznati u bajkama. Da sam ja dijete, ne znam bi li me to zadovoljilo. Ne volim klasiku jer se tu sve zna, sve je predvidljivo. Ja volim istraživati, sam sebe iznenaditi. Kad bi se nekoga našeg autora toliko reklamiralo i uložilo u njega, mislim da bi se postigli slični rezultati. Dapače, još bi se moglo reći: »Pa taj autor potječe iz naroda za koji još nismo čuli, iz zemlje koju teško možemo naći na karti. A imaju takav duh.« Držim da su veliki narodi hendikepirani, a ne mali. Po mome mišljenju, hendikep Engleza je što ne znaju hrvatski, a ne u tome što ja dovoljno ne znam engleski. Oni su prepotentni jer se njihov jezik našao u poziciji postati univerzalnim jezikom, svjetskim, pa zbog toga postaju površni. Mali narodi i njihovi jezici više gaje muzikalnost, »zgusnutost«, mogućnosti koje u tim »velikim« jezicima nema. Engleski je pomalo plastificiran, jezik reklame.

Zarađuje se pljujući po nacionalnim vrijednostima

Kakvim smatrate odnos javnosti i medija prema ljudima iz kulture?

BALOG: Pero Budak, kojemu je 90 godina, plodan pisac, zadnjih je godina napisao tri romana, a u novinama je dobio tri reda kritike. S druge strane, neki je dječak pjevao pjesmu na svome prvom festivalu i piše se o njemu, dobio je cijelu stranicu. To je lakrdija. Ili, na naslovnoj stranici novina piše da je dotičnoj glumici utvrđeno da nema silikonske grudi. Toga ima i u novinama koje sam nekad sa zadovoljstvom čitao. Nekad su mediji bolje pratili događanja u kulturi. Nekad je bilo popraćeno sve što sam radio. Sad je 50 godina moga stvaranja, a u većini novina nije bilo nikakve bilješke. No meni to nije važno jer o tom društvu ionako nemam visoko mišljenje. Time mi to samo potvrđuju. Meni je to korisno. Gluposti su mi kao kovina od kojih radim svoje uratke.

Zahvaljujući takvom stanju, da se kritički ne prate izdanja, djela su devalvirala. Nema više mjesta za kritike i kritičari su se povukli. Mnogi kritičari zamagljuju stvari, nije im puno toga jasno. Ali će uzeti citate svjetski poznatih autora i gurat će ih kao pravac. Neki su u stanju osuditi djelo a da i ne pročitaju knjigu, nego ime autora. I misle da je nepodoban. Danas ima više nepodobnih autora nego u obje Jugoslavije gdje Hrvati nisu imali gotovo nikakva prava. To je jako žalosno da velik broj njih kruh zarađuje pljujući po nacionalnim vrijednostima. U onoj državi takve sam ljude mogao na prste nabrojiti. Sad to ne bi stalo na stadion, koliko ih ima kojima nije draga zemlja u kojoj žive. Djela koriste priliku da se o njima više ne sudi, pa ih je sad svakakvih. Sad se piše kako se nikad nije pisalo. Ima groznih knjiga, ali i dobrih. No nema »vodiča« koji bi pomogao u izboru dobre knjige, koji bi pomogao djeci u školi što će čitati. Nego i tamo nahrupe trgovci, pa tko će prije nametnuti svoj »uspjeh« djeci. Ljudi nemaju viziju.

»Mislim da život postoji zbog ljubavi«

Kako doživljavate tolike svoje darove: pisac, slikar, ilustrator, skulptor?

BALOG: To uistinu osjećam kao Božji dar i sretan sam zbog toga. To me čini radosnim i punim. Radim različite stvari, ali sve u vezi s duhovnosti. Zaprepašćuje me činjenica da mnogi nemaju te potrebe. Ne mogu shvatiti da neki ljudi prođu kroz život a da nisu otkrili sami sebe. Kad čovjek radi ono što ja radim, otkriva sebe. Između ostalog na rad me nagoni spoznaja da ništa ne možemo do kraja spoznati. Onda skoro »pošandrcam« od muke i nevolje. Osjećam se kao muha u začepljenoj boci. Imam tanahna krila, a staklo je debelo. Vidim okolo, a ne znam kako je do toga došlo. Imam osjećaj sputanosti i to me tjera da pokušam razbiti bocu u koju sam zatvoren. U bocu beskraja. Čovjek je u beskraju a ima osjećaj stiješnjenosti, i to zbog duhovne sputanosti. Zaokupljen sam fundamentalnim mislima, razmišljanjem kako su se stvari pojavile: prvi čovjek, kako je moguće da se dogodi kao dijete. Kako je moguće nešto narasti a da nije bilo, da je nešto izišlo iz ničega? Kako su se pojavili prvi cvijet, ptica, stablo? Nema dana a da o tome ne razmišljam. To tjera čovjeka da vjeruje da je bila božanska sila koja je sve to stvorila. Ne mislim da sam ispunio misiju. Volim život. Vjerujem u vječni život. Volio bih se takav drhtav i petljav i dalje radovati životu. I volio bih otkrivati tajne. Nema smisla otići s ovog svijeta a ne otkriti barem neke divne tajne.

Doživljavam zemlju kao veliko svetište, Božji hram, katedralu, Bog je u svemu. Osjećam nazočnost Njega koji je sve učinio. I Isus je o sebi govorio u biblijskim slikama svjetla i vode, pozivajući da dođemo k Njemu, studencu žive vode koji nikad neće presušiti. 

Možete li izdvojiti neku od tema koja Vas osobito zaokuplja u tom »istraživanju«?

BALOG: Beskrajno me zanima voda kao tvar, element. Ne znam imam li tekst u kojem ne spominjem vodu. Nema života bez vode, voda je jedini element koji nema fosila. Ne može ostarjeti. Voda je jednako, neprekidno stara, a stara je milijarde godina, ili kao da je oduvijek bila. Zato najviše u tom elementu osjećam tvorca tvari i univerzuma, tvorca svijeta i života. U nama je oko 80% vode. O vodi i svjetlosti presudno ovisi hoće li biti biljaka. To je veličanstveno. Voda mi je najimpresivnija jer vidim nešto kao na rendgenu. Kroz nju vidim i ne vidim gdje je Bog sakriven, ali Ga osjećam. Slutim. Ne znam otkud dolazim, kamo idem i zbog čega. Možda bih i znao zbog čega. Mislim da život postoji zbog ljubavi, stvaranja; da budemo dobri jedni drugima. Smisao je življenja da to dobro što je u nama njegujemo, proširimo, razvijemo. Ne znam gdje će biti kraj, pa se zadovoljavam time da me Bog vodi pod ruku. Ja sam u Njegovim rukama. Doživljavam zemlju kao veliko svetište, Božji hram, katedralu, Bog je u svemu. Osjećam nazočnost Njega koji je sve učinio. I Isus je o sebi govorio u biblijskim slikama svjetla i vode, pozivajući da dođemo k Njemu, studencu žive vode koji nikad neće presušiti.

Zašto ste raspetog Isusa prikazali s osmijehom?

BALOG: Isus je svjesno i s radošću prihvatio muke. Zašto umjetnost nikad nije o tome progovorila? Prikazuju ga kao žalosno, iscrpljeno biće. A ja radim skulpturu Isusa koji se razapet na križu smije, sretan jer zna da spašava čovječanstvo. To je moja ozbiljna preokupacija.

S obzirom na Vaše raznovrsno stvaralaštvo i talentiranost, kako biste se definirali?

BALOG: Ne nazivam se kiparom, slikarom ni književnikom. Zazirem od ljudi koji se tako nazivaju. Ne činim to da bih se proslavio ili na tome zaradio. To je nitrat koji mi je ušao u krv. Nisam alergičan na to »trovanje« nego u njemu uživam. Definirao bih se: Zvonimir Balog.

Nedostaje jako važan predmet

Jeste li, kad ste počeli stvarati, rekli: »Ja ću pisati za djecu«, ili odredili da će to biti humoristični stil?

BALOG: Ni u ludilu. To bi bilo ponižavajuće i uvredljivo. To je pisanje s predumišljajem, a ono redovito vodi nekim konstrukcijama. Onda se traži senzacija što ću napisati da bi me čitali. Čim se ide s namjerom da se piše humor, drama, horor, nešto ne štima. Kad pišem, ne razmišljam o publici kome bi to bilo namijenjeno. Radim jer mi je došlo do toga. Jer osjećam da me žulja imaginarni svijet širi od moje fizičke podloge. Ja moram taj svijet upecati, izvući ga van, na obalu, da vidim o čemu se radi, što me razdire odnosno raduje. Što se to u meni događa? A događaju se čudesne stvari.

Kad se piše s namjerom, rade se umjetni cvjetovi. Estetski odgoj je silno zanemaren. Ljudi koji rade s učenicima nisu u stanju izvršiti estetsko vrednovanje, ne znaju što je lijepo, dobro. Jer postoji moral koji nije više sasvim moral, nego je neko ispitivanje, đavolje iskušavanje. Nije pravi moral. Npr. uvođenje seksualnog odgoja u škole. To je vulgarizacija prvoga reda. To nikad nije trebalo. Imao sam prilike vidjeti kako dolazi na život tele, pile, i nema bolje edukacije od te. Sve drugo je opasna vulgarizacija.

Nedostaje jako važan predmet koji uči kako se postaviti prema sebi i drugima da ne pogriješimo. Jer te pogreške su izazivale sukobe, svađe i ratove. Neki bonton bi trebao. Ali ne onaj klasični: gdje će se staviti žlica i vilica. Ili s koje će strane čovjek ići da bi ukazao pažnju starijem. Nego, jedan važniji čin. Ako je biće bolesno, kako mu pomoći? Kako pomoći djetetu kojem je dosadno? Napisao sam dvije knjige bontona. Tema ima, oko nas je toliko gluposti, nesnalaženja, primjera koji vrijeđaju, ponižavaju i izazivaju. Radim na trećoj knjizi bontona, već je 70% gotova. O tim temama ljudi neprekidno pričaju: kako s onima sklonima drogi, neradu, koji se osjećaju izgubljeno. O tome u 200 lekcija pišem u svojim bontonima. Mnoge mame i bake zahvaljivale su mi da sam im pomogao, smatraju to korisnim. To mi je najveća nagrada, znači mi više od službenih nagrada.

Autor: Ines Grbić

Glas Koncila 40 (1737) | 7.10.2007.

Tekst je objavljen s dopuštenjem autorice i Glasa Koncila.