DOSLUH S NEW AGEOM

Veliki književnik Hermann Hesse i skriveni izvori njegovih nadahnuća

Privlačnost Hesseove književnosti i načina razmišljanja koji je kroz njegova djela protkan, jest u tome što uvodi u mistični pogled sveukupne stvarnosti koja egzistenciji daje smisao. A živimo u posvjetovnjačenu svijetu kojemu je oduzeta duša. Otuđenu svijetu. Takva je vizija svijeta, osim što je osiromašena, i necjelovita. S pravom to uviđa New age i Hermann Hesse. Svijetu je potrebno vratiti dušu. Potrebno mu je vratiti Boga. Žurno. Popularnost New agea općenito, kao i popularnost Hesseovih djela, potvrda je da čovjek vapi za smislom. No možda čovjek traži smisao na krivom kolosijeku? Autor ove izvanredne analize Hesseovih djela, dr. Josip Blažević, upućuje nas na riječi sv. Augustina: “Traži to što tražiš, ali ne tamo gdje tražiš.”

fotke za bitno

Foto: pixabay.com

Prvi pisac među čijim djelima Marilyn Ferguson pronalazi New ageu bliske ideje jest njemački književnik i nobelovac Hermann Hesse (1877.–1962.), velik zaljubljenik u Daleki istok. Hes­se je govorio o “vječnom nagnuću ljudskoga duha Istoku, kući iz koje je potekao”.[1] U njegovim djelima M. Ferguson raspoznaje sredstvo širenja ideje o “nadljudima”: “Ideja širenja mentalnih moći našla je svoj izričaj u literaturi. U pripovijedanju Hermanna Hessea često se pojavljuju ‘novi’ ljudi, obdareni neuobičajenom senzibilnošću.”[2] Hesse potječe iz tradicionalno snažne vjerske obitelji. Započeo je teološki studij, ali napušta teologiju sa željom da se oslobodi utjecaja institucionalne religije na svoj duhovni život i radi kao bravarski i knjižničarski pomoćnik u Tübingenu i Baselu. Kasnije je, kao književnik, bio pod utjecajem Hölderlina, Freuda, Nietzschea i Dostojevskoga. Putovanje u Indiju 1911. godine snažno je utjecalo na njegova nomadska razmišljanja. Dubok duhovni nemir u njemu uzrokovao je rat 1914. godine: “Jer me je majka rodila, kriv sam, osuđen da živim, dužnost mi je da pripadam jednoj državi, da postanem vojnik, da ubijam, da plaćam porez za naoružanje.”[3] Svoj je nespokoj izrazio osobito u romanima Demian (1919.) i Siddhartha (1922.). U romanu Demian (1925.), koji je postigao nevjerojatan uspjeh, Hesse opisuje bratstvo žena i muškaraca koji su otkrili da posjeduju parapsihološke moći i međusobnu nevidljivu povezanost. “Nismo bili odvojeni od većine ljudi nekom granicom”, govori pripovjedač, “nego drugim načinom gledanja.” Oni su prototip drukčijega stila života, smatra Ferguson. Abraxas je u njegovu romanu Bog i đavao zajedno.[4]

Hesse pokušava pričom nadahnutom boravkom u Indiji riješiti proturječnosti s kojima se sukobljavala njegova duša “da još jednom i još mnogo puta prođem kroz pakao svog unutrašnjeg bića”[5]. Ista je težnja još razvidnija u romanima Stepski vuk (1927.), koji predstavlja svojevrstan psihoanalitički dnevnik, te Narcis i Zlatousti (1930.), svojevrsna sinteza ili pokušaj integriranja različitih svjetonazora Narcisa (redovnika i učenjaka) okrenuta isključivo duhovnomu i Zlatoustoga (umjetnika) koji svojim stvaralaštvom želi ovjekovječiti svjetovno i slaviti Boga kroz vidljivo. Hesseovim najznačajnijim romanom smatra se Igra staklenim perlama (1943.) u kojemu on, dok čitav svijet bukti u ratu, pokušava stvoriti neku vrstu sinteze filozofije Istoka i Zapada. Likovi spomenutoga romana, superiorni ljudi, povukavši se u jedan kutak zemlje u koji ne dopire buka svijeta (fuga mundi), trude se sažeti sva otkrića ljudskoga duha u neku vrstu simboličke algebre. Godine 1946. Hesse je primio Nobelovu nagradu za književnost.[6] Hesse će za New age ostati neiscrpnim vrelom inspiracije kako nomadskim životom, tako i vlastitom filozofijom života predstavljenom u romanima koji sadrže elemente od astrologije i Vodenjaka[7] preko istočnjačke filozofije (reinkarnacija)[8] do raskida s tradicijom: “Religija, domovina, obitelj i država nisu za mene imale nikakve vrijednosti i nimalo me se više nisu ticale, gadilo mi se od samoisticanja znanosti, raznih esnafa i umjetnosti…”[9]

Za razliku od klasične beletristike New agea romani Hermanna Hessea ipak odišu izazovnošću misli prvorazredna književnika za kojega je žaliti što je završio u duhovnomu nomadizmu. “Čitao sam novine nekih desetak minuta, dopuštajući da kroz moje oči prodre u mene duh nekog neodgovornog čovjeka koji nadugačko i naširoko žvače tuđe riječi kvaseći ih svojom pljuvačkom, da bi ih zatim, neprovarene, opet povratio.”[10]

Životinja Stepski vuk, u istoimenu romanu Hermanna Hessea, kao i galeb Jonathan Livingston u istoimenu romanu Richarda Bacha, metafore su duše koja prezire površnost i traga za “onim višim”, duhovnim, pravim visinama, što se, po istima (autorima New agea), ne može pronaći u institucionalnim religijama ni u postojećemu društvenom uređenju, koje oni sve redom preziru, nego je skriveno u kozmosu, najljepše napisanoj knjizi svih vremena, jednako makrokozmosu kao i mikrokozmosu, zapostavljenoj kozmičkoj objavi, koju oni iščitavaju i dekodiraju. U tim okvirima treba iščitavati autore New agea. Jer ne priznaju nikakvu transcendentalnu objavu, osim vodstva intuicije (“Intuicija je autocesta po kojoj jure anđeli”[11]), ne vežu ih nikakve moralne norme pa njihov let u gornje predjele može sadržavati i razuzdanost donjih predjela jednako kao i askezu, što je iz njihovih romana i više nego razvidno. Akrobacijom riječi oni grijehu podilaze, a moral relativiziraju: “Postoje mnogi sveci koji su isprva bili veliki grešnici, grijeh također može biti put ka svetosti, grijeh kao i porok.”[12] U navedenoj rečenici treba raščlaniti dvije stvari. Najprije, sveci u punu smislu te riječi postoje isključivo u kršćanstvu. Crkva ima vlastite kriterije koje mora ispunjavati kandidat za proglašenje svetim. Makar se Hesse rastao od Crkve, njezina terminologija i dalje je prisutna u njegovim romanima. Točna je izjava da su neki sveci bili grješnici. Štoviše, svi smo grješnici na putu prema svetosti. Međutim, to je potrebno istaknuti, grijeh nije put prema svetosti, kako tvrdi Hesse, nego je grijeh kočnica na putu do svetosti. Što se čovjek prije grijeha oslobodi i krene putem Božjih zapovijedi, nadasve ljubavi, prije ostvaruje svetost. Kako god bilo, Hesse ističe da je zajedničko svojstvo suvremenih duhovnih nomada da se osjećaju stranci na ovome svijetu zbog visokih zahtjeva koje postavljaju:

“Tvoji zahtjevi su odviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svijet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Tko danas hoće živjeti i u tome uživati, ne smije biti kao što smo ti i ja. Tko umjesto cviljenja traži glazbu, umjesto razonode radost, umjesto novca dušu, tko umjesto špekuliranja traži istinski rad, a umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuškasti svijet ne može biti domovina…”[13]

Odmah zapadaju za oko zahtjevi duhovnih nomada koje Hesse nabraja. Riječ je o zahtjevima koje oni postavljaju u odnosu na okolinu, ali traženje od sebe, osobni angažman “duhovnih nomada”, vrlo je oskudan. Pitanje bi trebalo glasiti što duhovni nomadi nude, a ne što zahtijevaju. Da kontrast bude jasniji, povući ćemo razliku između kršćanstva i navedene izjave. U navedenomu odlomku možemo raspoznati parafrazirane riječi sv. Pavla upućene Filipljanima: “Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3,20–21). Iako prividno slična, ova je rečenica nepomirljiva s Hesseovom izjavom. Pavao nas poziva: “Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2). Naime, kršćani žive u ovomu svijetu, ali nisu od ovoga svijeta. Samo su prolaznici, domovina im je na nebesima, ali ne bježe iz ovoga svijeta (fuga mundi), nego su, poput Majke Terezije, pozvani davati se ovome svijetu, preobražavati ovaj svijet. Hesse, naprotiv, prkosno uživa u “zabranjenu voću” koje, na tragu Freuda, predstavlja spolni užitak.

“Osjetilni i spolni život za mene su skoro uvijek imali naročit ukus grijeha, onaj slatki, ali i opori ukus zabranjenog voća, koga se razuman čovjek mora kloniti. Sada su mi Hermina i Marija pokazale taj vrt u njegovoj čednosti; sa zahvalnošću sam gostovao u njemu… još jednom sam zagrizao slatki plod rajskog drveta.”[14]

Kršćanstvo je toliko proželo zapadnu civilizaciju da i onaj koji se kršćanstva odrekao kršćanski misli, kršćanski diše, s kršćanstvom polemizira ili se s njime bori kao s vlastitom sjenom. Primjer je Hesse koji se odrekao kršćanstva, ali mu ono ne da mira. Buntovno protestira protiv istočnoga grijeha po kojemu “čovjek se rodi i već je kriv”[15]:

“Bože moj! A Adam i jabuka i onaj grijeh praotaca također su bili tu. Sve je to trebalo ispaštati, i tek bi poslije beskrajnog čistilišta nastalo pitanje da li iza svega toga postoji i nešto osobno, nešto vlastito, ili su cjelokupno moje djelovanje i njegove posljedice bili samo prazna pjena na moru i besmislena igra u rijeci događanja!”[16]

U romanima Hessea sablažnjava pojam istočnoga grijeha, ali preferira učenje karme koje je po sebi daleko složenije i pogubnije s obzirom na shvaćanje njegovih posljedica. Kao što New age relativizira moral, tako relativizira i transcendentalnu stvarnost, svodeći je na puku projekciju naših želja. Opet možemo konstatirati Freudov utjecaj na Hessea:

“Vi žudite napustiti ovo vrijeme, ovaj svijet i ovu stvarnost i ući u jednu drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svijet u kome ne postoji vrijeme. Učinite to, dragi prijatelji, ja vas na to pozivam. Vama je poznato gdje se ona krije, poznato vam je da je svijet koji tražite – svijet vaše vlastite duše. Samo u vama samima živi ona druga stvarnost za kojom žudite. Ne mogu vam dati ništa što već ne bi postojalo u vama, ne mogu vam prikazati drugu galeriju slika osim one koja se već nalazi u vašoj duši. Ništa vam ne mogu dati osim prilike, poticaja i ključa. Pomoći ću vam da vam vaš vlastiti svijet postane vidljiv, i to je sve.”[17]

Što je autor htio reći? Ne postoji nikakav nadnaravni svijet, nego, jednostavno, istočnjačko učenje o rastvaranju vlastitoga ja, “da se otarasite vaše takozvane ličnosti. Ona je zatvor u kojem sjedite”[18]. Drugi svijet, za Hessea, bio bi unutarnji svijet psihe ili, po Freudu, projekcija naših želja. Relativizirano je stvarno postojanje transcendentalne stvarnosti pa je onda i moral relativiziran.

U romanu Stepski vuk svećenici su svrstani uz lešinare, a naš kulturni svijet je “groblje, na kome su Isus Krist i Socrat, Mozart i Haidn, Dante i Goethe samo izblijedjela imena na zahrđalim limenim pločama, oko kojih, zbunjeni i neiskreni, stoje ožalošćeni…”[19] Učenja o postojanju akaša kronike (teozofski pojam), svojevrsna kozmičkoga mozga u kojemu je sadržano sve znanje svijeta, od postanka do kraja, zrcali se ispod redaka: “Kao što sada možemo slušati glazbu iz Pariza i Berlina u Frankfurtu ili Zürichu, moći ćemo jednog dana, sa ili bez žica, slušati govor kralja Salomona ili Valtera von der Fogelweide (1170.–1230.) jer sve što se nekada zbilo možda još uvijek postoji zabilježeno.”[20]

Hesse se odrekao religije, ali svi njegovi romani vapaj su za smislom, vapaj za Neizrecivim, traganje uporišta onkraj prolaznoga. Lišio se Božje objave, ali se upustio u potragu za naravnom mistikom svagdašnjice analizom snova, uzvišenošću misli, ljepotom umjetnosti, seksualnom opijenosti, jer ga sve drugo ostavlja praznim, uzrokuje da se osjeća poput stepskoga vuka izgubljena u tuđemu svijetu, osamljena i neshvaćena.

“Dogodilo se jednom noću da sam, ležeći budan, odjednom počeo govoriti stihove, stihove i suviše lijepe, i suviše neobične, koje nisam smio ni pomisliti da zapišem i kojih se ujutro više nisam sjećao, ali koji su se ipak krili u meni, kao teško jezgro oraha u staroj krhkoj ljusci. Drugi put se to dogodilo pri čitanju dijela nekog pjesnika, pri razmišljanju o jednoj Descartesovoj ili Pascalovoj misli; ponekad – kada sam se nalazio kod svoje dragane, taj bi osjećaj zasjao i vodio me svojim zlatnim tragom dalje u nebesa. Oh, teško je naići na trag božji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s, pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude. Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače! Ne mogu izdržati dugo ni u kazalištu ni u kinu, jedva sam u stanju pročitati novine, rijetko kad modernu knjigu, i ne mogu razumjeti kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traže u prepunim željeznicama i hotelima, prenatrpanim kavanama sa nametljivom i sparnom glazbom, po barovima i raznolikošću elegantnih, raskošnih gradova. Što traže po svjetskim izložbama, po korzima, na predavanjima za one koji su željni obrazovanja, na velikim sportskim igralištima – ja sve te radosti, koje bi mi, najzad, bile pristupačne i radi kojih se tisuće trude i tiskaju, ne mogu razumjeti i sudjelovati u njima. A ono što se u meni događa u rijetkim trenucima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svijet voli i traži možda jedino u pjesničkim djelima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svijet u pravu, ako su ta glazba po kavanama, te masovne zabave, ti amerikanizirani ljudi, zadovoljni tako sitnim stvarima, u pravu – onda sam ja u krivu, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivao, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđi i nerazumljivi svijet, koja više ne nalazi svoju nastambu, stan i hranu.”[21]

Hesseov Siddhartha napušta institucionalnu religiju, kao svojedobno i povijesni Siddhartha Gautama (oko 563.−483. pr. Kr.), jer ga ona ostavlja neispunjenim, jer traga za duhovnošću onkraj obreda: “Sveta pranja bila su dobra, ali ona su bila samo voda, nisu mogla sprati grijeh, nisu liječila žeđ duha, nisu mogla razriješiti pritisak u srcu.”[22] Siddharta je suvremeni duhovni nomad, boem koji se odrekao naslijeđene tradicije i religije, u osobnomu traganju, osobnoj (samo)spoznaji, osobnoga puta,[23] toliko dragoj temi New agea, svjestan jedinstva svega što postoji (monizam)[24]. Gušio se u religijskim propisima i obredima, u njima prednjačio, ali nije mogao pobijediti vlastiti ego.

“Siddhartha je sada slutio zašto se kao brahman, kao pokajnik uzalud borio sa svojim ja. Ometali su ga pretjerano znanje, isuviše svetih stihova, isuviše žrtvenih obreda, mučenja svoga tijela, neobuzdanost u djelima i stremljenjima! Bio je prožet ohološću, uvijek je bio najmudriji, najrevniji, uvijek korak ispred ostalih, uvijek posvećen i uman, uvijek svećenik i mudrac. Njegovo ja se uvlačilo u to svetaštvo, u tu oholost i mudrost, ono se uvriježilo i raslo, dok je on vjerovao da će ga umrtviti postom i pokorom. Sada je uvidio, prozreo da je skriveni glas u njemu bio u pravu, da ga nikada nijedan učitelj ne bi mogao izbaviti. Zbog toga je morao ići u svijet, da se oda uživanju i moći, čarima žene i novcu, zato je morao postati trgovac, kockar, pijanac i gramzivac, sve dok svećenik i samana u njemu nisu zamrli.”[25]

Prigoda je, u svjetlu navedenih redaka, skrušeno priznati da sva kritika na račun religije nije uvijek bez osnove. Uistinu se događa da se u religiju potkrada licemjerstvo protiv kojega se Isus toliko borio, svojevrsna samodostatnost, superiornost koja druge gleda s visoka, skrupulozni ritualizam, bezdušni puritanizam. Najviše religiju nagrđuje njezin službenik čije riječi ne prate djela, koji naviješta logiku ovoga svijeta, a ne mudrost Božju. Ima vjernika koji još uvijek žive po načelu “spasi dušu svoju”, a bližnje “vrag neka nosi”. Još uvijek nisu rijetki oni koji dižu ruke na molitvu, a da bližnjemu nisu oprostili. Takvi iz crkava tjeraju one koji traže Boga. Ono što je Drugi vatikanski sabor rekao o uzrocima nastanka ateizma može se proširiti među ostalim i na uzroke širenja New agea: “Ne malu ulogu za postanak ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju.”[26] Model istinskoga vjernika susrećemo kod sv. Pavla koji svjedoči da je puno propatio za evanđelje Kristovo:

“Od Židova primio sam pet puta po četrdeset [batina] manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji!” (2 Kor 11,24–27).

Unatoč pretrpljenim patnjama i dobivenim batinama Pavao toliko želi spasenje svojih sunarodnjaka da je spreman na kocku staviti i vlastito spasenje i sama sebe lišiti zajedništva s Kristom zbog kojega je sve i pretrpio, samo radi njihova spasenja: “Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu” (Rim 9,3). To je zrela vjera. Pavao uprisutnjuje Krista. Ispunjava Božju zapovijed o ljubavi prema neprijatelju. Na ljubav nitko nije imun. Svatko bi želio biti okružen ljubavlju. Dobili smo zadaću svjedočiti Božju ljubav koja ne postavlja ograničenja ni uvjete. Velik izazov! No zato što smo mi zakazali ili smo samodostatno ograničeni na vlastito spasenje, naši sunarodnjaci traže alternativne putove, kojih nema.

Sidhhartha se odriče institucionalne religije i uči iz kozmičke objave, philosophia perennis, knjige života, u kojoj svako Božje stvorenje jest objava i objavitelj. Govorimo o naravnoj mistici koju ilustrira sljedeći dijalog pred Sid­dharthin odlazak u nirvanu:

“Imaš li neko svoje učenje? Imaš li neku svoju vjeru ili neku spoznaju koju slijediš, koja ti pomaže da živiš i postupaš onako kako je ispravno?”

“Siddhartha reče: Ti znaš, dragi, da sam još kao mladić, kada smo živjeli u šumi kod isposnika, počeo sumnjati u učenje i učitelje i da sam im okrenuo leđa. I ostao sam pri tome. Pa ipak sam otad imao mnoge učitelje. Duže vrijeme moja učiteljica bila je jedna lijepa kurtizana, jedan bogati trgovac bio je moj učitelj i nekoliko kockara. Jednom mi je i neki putujući sljedbenik Buddhe bio učitelj; sjedio je kraj mene kada sam zaspao u šumi, na pokloničkom putovanju. Od njega sam također učio i njemu sam zahvalan, veoma zahvalan. Ali, najviše sam naučio ovdje od ove rijeke i od moga prethodnika, splavara Vashudeve. Bio je jednostavan čovjek, taj Vashudeva, nije bio mislilac, ali znao je što je neophodno, baš kao i Gothama, on je bio savršen, bio je svetac.”[27]

U suvremenoj literaturi New agea, koju podupiru istočnjački misionari, često slušamo kako Zapad pozna kolektivni put spasenja, i to samo jedan (Crkvu), dok Istok pozna individualne putove spasenja. Koliko ljudi, toliko i putova. Taj mentalitet sve agresivnije prodire u svijet Zapadnjaka koji spasenje traže mimo Crkve, nesvjesni da su žrtve zablude prirodnih religija koje su prethodile objavi darovanoj u Isusu Kristu. Pomutnji pridonose i pisci New agea koji kršćansku terminologiju proširuju na istočnjačke religije. Osobito je opasan istočnjački relativizam koji u sumnju dovodi i samu egzistenciju, prema tome jednako stvarnost grijeha kao i stvarnost spasenja.

“Saslušaj me, dragi, slušaj pažljivo! Grešnik, kakav sam ja i kakav si ti, jest grešnik, ali će jednom opet biti Brahma, dostići će jednom nirvanu, postat će Buddha – ali vidi: to “jednom” je varka, samo je alegorija! Grešnik se nalazi na putu da postane Buddha, on nije u tijeku svog razvoja, mada mi u svom misaonom svijetu stvari ne umijemo drugačije zamisliti. U grešniku se, već sad i danas, nalazi budući Buddha, njegova budućnost je sva tu, u njemu, u tebi, u svakom biću koje postoji treba da poštuješ mogućeg, skrivenog Buddhu. Svijet nije nesavršen, niti se nalazi na sporom putu k savršenstvu, prijatelju Govindo, ne, on je u svakom trenutku savršen, svi grijesi već nose u sebi oproštaj, sva mala djeca nose u sebi starce, sva dojenčad smrt, svi umirući vječni život. Ne može nijedan čovjek vidjeti koliko je onaj drugi prevalio od svog puta, u razbojniku i kockaru živi Buddha, u brahmanu živi razbojnik. U dubokim meditacijama postoji mogućnost da se poništi vrijeme, da se istovremeno sagleda sav postojeći i budući život, i tu je sve dobro, sve savršeno, sve je brahman. Zato mi se ono što jest čini dobrim, smrt mi se čini kao život, grijeh kao svetost, mudrost kao ludost, sve mora tako biti, potrebni su samo moj pristanak, moja voljnost, moja suglasnost, za mene je tako dobro i nikada mi ne može naškoditi. Na svom tijelu i svojoj duši iskusio sam da mi je grijeh bio potreban, bili su mi neophodni pohota, težnja za zemaljskim dobrima, bila mi je nužna i sjeta, a trebalo je da zapadnem u sramotno očajavanje da bih naučio da se ne protivim, da naučim voljeti svijet i da ga ne uspoređujem sa nekakvim uobraženim svijetom svojih želja, sa savršenstvom kakvo sam ja zamislio, već da ga pustim onakvog kakav jest, da ga volim i da mu rado pripadam. To su, o Govindo, neke od misli koje su mi pale na um.

Siddhartha se sagnu i podiže kamen sa zemlje, odmjeravajući ga zatim u ruci.

– Ovo je kamen – reče poigravajući se – a kroz izvjesno vrijeme pretvorit će se možda u zemlju, iz zemlje će nastati biljka, ili životinja, ili čovjek. Ranije bih bio rekao: “Ovaj kamen je kamen, bezvrijedan je, pripada svijetu iluzija, međutim, njemu također pridajem važnost, jer će u krugu preobrazbe postati čovjek, ili duh.” Tako bih, kanda, rasuđivao ranije. Danas, naprotiv, mislim: ovaj kamen je kamen, on je i životinja, on je i bog, on je i Buddha, ja ga ne poštujem i volim zato što bi jednom mogao postati ovo ili ono, već zato što je sve odvajkada bilo i jeste, i upravo zato što je kamen, što mi se danas pojavljuje kao kamen, ja ga volim i vidim vrijednost i smisao u svakoj njegovoj žilici i šupljini.”[28]

Privlačnost iznesenoga načina razmišljanja jest što uvodi u mistični pogled sveukupne stvarnosti koja egzistenciji daje smisao. Živimo u posvjetovnjačenu svijetu kojemu je oduzeta duša. Otuđenu svijetu. Takva je vizija svijeta, osim što je osiromašena, i necjelovita. S pravom to uviđa New age. Svijetu je potrebno vratiti dušu. Potrebno mu je vratiti Boga. Žurno. Popularnost New agea potvrda je da čovjek vapi za smislom. Nažalost, na krivu kolosijeku. Riječima sv. Augustina: “Traži to što tražiš, ali ne tamo gdje tražiš.” U tomu smislu vrijedi upozorenje pape Ivana Pavla II. koji piše:

“U novije doba zaživjela su različita učenja koja teže umanjiti čak i one istine za koje je čovjek mislio da ih se već domogao. Zakonita raznolikost mišljenja ustupila je pred bezrazlikovnim pluralizmom koji se temelji na načelu da sva mišljenja jednako vrijede: to je jedan od najraširenijih znakova onoga nepovjerenja u istinu koje se u današnjim prilikama posvuda može opaziti. U isti stav nepovjerenja ulaze i neka poimanja života potekla s Istoka; u njima se, naime, istini odriče njezino nadnaravno svojstvo jer se dopušta i pretpostavlja da se ona na isti način pokazuje u različitim učenjima, čak i u međusobno proturječnima. U takvom ozračju sve se svodi na puko mnijenje.”[29]

Drevna maksima “Čovječe, spoznaj sama sebe”, što je stajala na ulazu hrama u Delfe, predstavlja prvi korak na putu mudrosti prisutan i kod Siddharthe. Nepoznavanje sebe može biti opasno po život: “I ni o čemu na svijetu ne znam manje nego što znam o sebi, o Siddharthi!”[30] New age je, sigurno, uzdrmao tradicionalnu vjeru mnogih vjernika, ali i pridonio njezinu učvršćenju da postane osobni izbor traženjem odgovora na egzistencijalna pitanja, otkrivanje vlastitoga identiteta, susreta sa samim sobom: “Želim poučavati samoga sebe, sam sebi biti učenik, želim upoznati samoga sebe, tajnu zvanu Siddhartha.”[31] Literatura New age sadržaja, ako se čita kritički, zrelu vjerniku može pomoći u razmišljanju, postavljanju pitanja, sučeljavanju uvjerenja, da iziđe još snažniji i zreliji:

“Kada netko čita spis čiji smisao želi dokučiti, tada neće s prezirom gledati na znakove i slova, rekavši da su prevara, slučajnost i bezvrijedna ljuska, već će ih čitati, proučavati i voljeti slovo po slovo. A ja, koji sam htio čitati knjigu svijeta i knjigu vlastitog bića, prezreo sam za ljubav unaprijed naslućivanog smisla, znakove i slova, nazivajući pojavni svijet obmanom, a svoje oči i svoj jezik slučajem i bezvrijednim pojavama. Ali, to je prošlo, ja sam se probudio, istinski probudio i tek danas rodio.”[32]

Ovaj prikaz završit ćemo još jednim citatom iz Siddharthe koji istodobno sadrži kritiku općerasprostranjenih newageovskih tehnika, ali i potvrdu da Hesse izbavljenje nalazi u “nebiću”, depersonaliziranu bitku, što odgovara njegovu opredjeljenju za istočnjačku filozofiju:

“Što je meditacija? Što je napuštanje svoga tijela? Što je post? Što je zadržavanje daha? To je bijeg od svoga ja, kratkotrajno izbavljenje od patnji vlastitog bića, prolazni zanos da se zaborave boli i besmislenost života. To je bijeg i isti kratkotrajni zaborav koji nalazi i gonič volova, kada u svratištu popije nekoliko šalica pirinčanog vina ili prevrelog kokosovog mlijeka. Tada on više nije svjestan svoga bića, ne osjeća bol života već nalazi kratkotrajni zanos. Utonuvši u san nad šalicom pirinčanog vina on nalazi ono isto što Siddhartha i Govinda, kad nakon dugih vježbi umaknu svom tijelu, kad borave u nebiću. Tako je to, o Govindo.”[33]

Hesseovo integriranje duhovnosti Istoka i mudrosti Zapada osiguralo mu je popularnost u miljeu New agea. Ako se ima u vidu da je Hesse bio u “profesionalnim” odnosima s Carlom G. Jungom, ne će iznenaditi što je Jung 1916. godine, godinu dana prije nastanka Hes­seova Demiana, napisao, spiritističkom tehnikom automatskoga pisanja, Sedam propovjedi mrtvima u kojima se više puta pojavljuje Abraxas, lik koji kasnije susrećemo u Hesseovu Demianu.

Dr. Josip Blažević

S ekskluzivnim dopuštenjem izdavača preuzeto iz knjige Josipa Blaževića “New age i kršćanstvo“, koja među ostalim progovara o alternativnoj medicini, anđelima, astrologiji, eneagramima, kanaliziranju, kristalima, jogi, vampirima, vještičarenju, spiritzmu, sotonizmu, waldorfskoj pedagogiji, Lorni Byrne, Paolu Coelhu, Sai Babi itd. Možete je prelistati i više o njoj saznati na linku OVDJE.

Ostali New age pisci: 

1. Paulo Coelho – Ima li Paulo Coelho sotonske rogove?

2. Rhonda Byrne i knjiga “Tajna”: Zakon privlačnosti – tajna formula za sreću ili porez na ljudsku glupost?

3. Carlos Castaneda: Tko je Carlos Castaneda?

[1]  Usp. Isto, 466. [2]  Isto, 53. [3]  Herman HESSE, Stepski vuk, Beograd, 1978., 228.

[4]  Usp. Danila VISCA, Sulle tracce del diavolo, Roma, 2006. [5]  Herman HESSE, Stepski vuk, 274.

[6]  Usp. Isto, 127. [7]  Isto, 25. [8]  Usp. Isto, 62. [9]  Isto, 60. [10] Isto, 47.

[11] Matthew FOX – Rupert SHELDRAKE, Fizika anđela. Istraživanje područja u kojem se susreću znanost i duh, Zagreb, 1999., 16.

[12] Herman HESSE, Stepski vuk, 182. [13] Isto, 179. [14] Isto, 188. [15] Isto, 258. [16] Isto, 258. [17] Isto, 213.

[18] Isto, 215. [19] Isto, 73. [20] Isto, 111. [21] Isto, 40–42. [22] Isto, 11. [23] Usp. Isto, 102.

[24] Usp. Herman HESSE, Sidarta, Beograd, 1985., 109, 113–114. [25] Isto, 85.

[26] Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (7. prosinca 1965.), br. 19.

[27] Herman HESSE, Sidarta, 117. [28] Isto, 118–120.

[29] IVAN PAVAO II., Enciklika o odnosu vjere i razuma Fides et ratio (14. rujna 1998.), Zagreb, 1999., br. 5.

[30] Herman HESSE, Sidarta, 38. [31] Isto, 38. [32] Isto, 39. [33] Isto, 20.

 

Objavljeno: 29. siječnja 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi