‘Tamna noć duše’ i motivi egzistencijalne tjeskobe doveli su ga do obraćenja

Duško Malešević je zbog svoje neuobičajene i izrazite samozatajnosti i šest-sedam godina nakon svoje smrti ostao neotkriveni biser hrvatskog slikarstva. Čovjek koji je daleko više radio na afirmaciji drugih kao slikara, zaboravljajući sebe i svoju afirmaciju, utemeljio galerije “Vladimir Nazor” (1971.) i “Galeriju Voćarska” (1979.), poznat kao profesor na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn i na Likovnoj akademiji, prije svega, čovjek koji je pisao o svojim kolegama slikarima, i koji se kad je to bilo najpotrebnije, u najturbulentnije vrijeme na ovim prostorima, uključivao aktivno i politički (bio je dopredsjednik grada Zagreba i aktivni sudionik u stvaranju Hrvatske), kao slikar je ostao gotovo potpuno neotkriven, kako za života, tako dan-danas. Bio je veliki i rasni slikar, no nesrazmjer između njegove kvalitete i njegove poznatosti (odnosno marginaliziranosti) kao slikara je tolika da je to rijetkost i kuriozitet na ovim prostorima.

Rođen je 1935. u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1960. na Akademiji likovne umjetnosti u klasi Otona Postružnika. Od 1960. do 1961. bio je član grupe “Mart”, a 1960. je pozvan i u poznatu Majstorsku radionicu Krste Hegedušića, čiji je suradnik bio do 1962. i s čijim članovima sudjeluje na mnogobrojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Zbog već spomenute samozatajnosti, imao je samo tri samostalne izložbe za života, prvu u Zrenjaninu gdje služi vojni rok, za kojega boravi u koloniji likovnih umjetnika u Ečkoj. Tu počinje slikati svoje tipične “Intimne topografije”, u kojima se već tada pokazuje i dokazuje kao iznimna slikarska osobnost, već stvorenog, osebujnog i originalnog stila na razmeđi halucinantne i fantazmagorične nadrealne figuracije i tjeskobom ispunjene, donekle enformelske apstakcije, koja će prevladati u ciklusu iz 80-ih: “Psihomorfi-krikovi” u kojima “sintetizira psihička stanja u čiste slikarske forme”. Tijekom života imao je još samo jednu samostalnu izložbu u Zagrebu i jednu u Beogradu, uz brojne grupne izložbe. U Zrenjaninu Duško započinje i svoj spisateljski rad koji će potrajati do kraja života.

Spomenuti treba i da je bio briljantan ilustrator dječjih knjiga, posebno tu treba izdvojiti ilustracije za Dickensova “Olivera Twista”, gdje u stripovskoj maniri radi prava mala remek-djela, i na kojima se, kada ih gledamo sada, doima gotovo kao preteča nekima od današnjih udarnih i uglednih, uglavnom strip-autora, kao što su Igor Hofbauer i Miroslav Sekulić Struja!

Za slikara Maleševića karakteristična je iznimna samokritičnost, do te mjere da je čak prebojavao vlastita platna, smatrajući ih nedovoljno dobrima. Kao ilustracija ovoga može poslužiti zgoda, više se ne zna je li iz Majstorske radionice Krste Hegedušića ili potkraj studija na Akademiji: Mladi Duško je, nezadovoljan izgledima svoje slike, činio brojna preslikavanja. Jednom je iza njega tako prošao slikar Franjo Dolenec iz Hlebina, zaustavio se kraj još jednog preslikanog platna, te mu dobacio: “Duško, zašto si preslikao onu sliku, pa bila je baš dobra”, na što se Duško okrenuo i zapitao: “Zašto mi to nisi ranije rekao?” U toj anegdoti se zasigurno krije i odgovor zašto je jedan takav, po sudu većine kolega rasni slikar, toliko samosvjestan na tolikim poljima likovne kulture, imao tijekom života samo tri samostalne izložbe. Četvrtu je imao posthumno, u galeriji “Vladimir Filakovac”.

Duško Malešević – ‘Ana Frank’

Između prve i druge Duškove izložbe slijedi takozvani ciklus “lutkice”, ciklus slika u kojima je riječ o dramama strahom izmoždene djece projicirane kroz po jednu lutku na svakoj slici, od kojih je najpoznatija slika “Ana Frank“. Kad su ga pitali zašto konstantno koristi motiv lutke, Duško je odgovarao: “Čovjek bi trebao biti odgovorniji prema svojem djetinjstvu. Mislim da se sudbina Ane Frank ne bi smjela ponoviti. Eto vidite, ja se svojim ‘lutkama’ borim za to. Povijest me, nažalost, uči da ne smijem biti previše optimist. Kada bi ljudi mogli osjetiti svu strahotu rata u velikim dječjim očima, ja bih bio najsretniji, a rata sigurno ne bi bilo.”

Dječje igračke, lutke, koje se javljaju na njegovim slikama, sinonim su djetinjstva, zaplašenog bezumnom i besmislenom histerijom odraslih, bez obzira na to je li u pitanju rat, sukob u obitelji, ili luđačka jurnjava ulicama gradova. Razbijeni dječji snovi i mir, bilo da se radi o Ani Frank ili bezbroju bezimenih djevojčica i dječaka, rađaju u umjetniku duboki protest. Tako on za izložbu posvećenu temi Drugog svjetskog rata slika jednostavno djevojčicu (lutku) koja se u prvom planu ljulja na ljuljački visoko iznad, a ispod nje zjapi središnji zagrebački trg, a naziv slike je upravo već spominjana “Ana Frank”. U toj Maleševićevoj slici doživljavamo snažno tjeskobu: u morbidnom mraku iznad bezdana, njiše se ljuljačka s malom djevojčicom, napisala je Elena Cvetkova. Zanimljivo je, pomalo i paradoksalno, da je upravo tu sliku, koja ga je smjestila među najdarovitije hrvatske slikare, željela otkupiti za muzej u New Yorku poznata svjetska galeristica Peggy Guggenheim, ali je samo greška u sastajanju i dogovoru (odlazak gđe Guggenheim iz Zagreba) izjalovila ovaj posao, a brža je tada bila beogradska Galerija Doma JNA, koja je potom kupila sliku, omogućivši mladoj umjetničkoj obitelji Malešević (i Duškova supruga, Maja Dolenčić -Malešević, je akademska slikarica) barem kratkotrajno rješenje financijskih problema.

Duško Malešević – ‘Proces II’

I na slici “Europa”, izloženoj 1970. na Jubilarnoj izložbi ULUH-a, na tajanstven način ponovo izranja u prvom planu lutka, kao mistična djevojčica. Pitamo se zašto tako čest motiv lutke. Naime, Duško je 1960. za posjeta Beču u tamošnjem Kunsthistorisches muzeju vidio dvije slike s motivima malih djevojčica u prvom planu španjolskog slikarskog velikana Diega Velasqueza, što je vjerojatno podsvjesno duboko djelovalo na njega. Sliku “Europa” odmah je otkupila zagrebačka Moderna galerija, ali nažalost nije u stalnom postavu (posve nezasluženo!), nego je u depou, i tako, kao i spomenuta slika koja je u Beogradu također pohranjena, ostaje potpuno nepoznata hrvatskom narodu i njegovoj likovnoj publici, što je još jedan, i to popriličan paradoks: da niti jedne slike slikara kalibra Duška Maleševića nema u stalnom postavu Moderne galerije! Apsurdno je to i nepravedno, pojednostavljeno rečeno – šteta!

U portretima lutkica, kao i u brojnim drugim portretima koje je radio, Malešević je blago pod utjecajem Račića, kojeg je iznimno cijenio “jer Račić nije slikao čovjekove oči, nego pogled, ne čelo, nego misao”.

Duškov spisateljski rad kulminira 1973. kada utemeljuje časopis o likovnim umjetnostima pod nazivom “LL” (likovni list), koji biva, da li zbog psihoze hrvatskog proljeća, zabranjen nakon četvrtog broja, zbog inače odlične kolažne naslovnice s crvenom kravom (ništa radikalno, više efektno, otkačeno i originalno), ali eto “drugovima” koji su odlučivali je to bilo sumnjivo i jednostavno su rekli – STOP!

Nakon što tema egzistencijalne zebnje prožima Maleševićevo slikarstsvo već dva desetljeća, ona kulminira u 80-ima u ciklusu “Psihomorfi-krikovi”. Svaka se od tih 20-ak monotipija doima prijeteće, tjeskobno, Malešević ih je izradio u osami ateliera i u njima, kao što je već rečeno, vrlo radikalno “sintetizira psihička stanja u čiste slikarske forme”. Rječnikom poznatog kršćanskog mistika i pjesnika sv. Ivana od Križa, ovo je za slikara Maleševića bila faza “tamne noći”, nakon koje on doživljava istinsko kršćansko obraćenje.

I nakon ove, uistinu teške faze, radi još samo “Lutkice koje iščezavaju”, da bi na kraju , nekoliko godina prije smrti, napravio svoju posljednju sliku, tematski potpuno znakovitu – “Kristovo raspeće” u tušu, pod imenom “Ecce Homo”.

Nakon slikarove smrti, posthumno su mu objavljene tri knjige: uz likovnu monografiju, 2010. izlazi “Teorija umjetnosti”, njegov umjetnički testament, a godinu dana kasnije tiskani su i intrigantni Duškovi zapisi o politici, pod imenom “Demo(n)kracija – Smrt demokracije”.

Duško Malešević – ‘Raspeće’

Knjige je objavio Duškov sin Bogdan, inače magistar književnosti i povjesničar umjetnosti, a također i izuzetno plodan kršćanski pisac koji je napisao brojne vrlo uspjele (teo)drame u kojima su akteri često kršćanski sveci i blaženici (npr. glasoviti John Henry Newman ili bl. Ivan Merz, autor briljantne doktorske disertacije na temu francuske književnosti prve polovine 20. stoljeća, pod nazivom “Utjecaj liturgije na francuske pisce”), dok će vam se njegovi romani svidjeti ukoliko vam se sviđa literatura tipa “Gospodar svijeta” Roberta Hugha Bensona ili “Posljednja vremena”, pisca i slikara Michaela D. O’Briena. Od brojnih knjiga koje je tiskao u vlastitoj nakladi ističu se životopisi sv. Faustine Kowalske i padre Pija, koje su dostupne u knjižari “Sv. Antun”u Zagrebu, Knjižnicama grada Zagreba te u Verbumu.

Dražen Družijanić | Bitno.net