Lice

Prije nekog vremena u jednoj sam prigodi – neočekivano i zbunjujuće – čuo govoriti „o čovjekovoj upotrebnoj vrijednosti“. Drugim riječima: o čovjekovim tzv. aktivnim godinama. O njegovoj korisnosti koja se, u tom slijedu misli, određuje prema njegovom radnom doprinosu.

Zapanjio me je taj govor, premda je u našoj civilizaciji uobičajeno o čovjeku govoriti iz perspektive rada. Točnije: u funkciji rada. I to ne samo u gospodarstvu, u proizvodnji, nego i u obiteljskom životu i u svijetu duhovnosti.

U svijetu u kojem je rad u temelju (pre)mnogih odnosa i sam odmor je u funkciji rada. Čovjek je s upućenosti na razvoj osobnosti i odnosâ sveden na sredstvo za ostvarivanje nekih privremenih i neosobnih rezultata.

U ritmu rad – odmor – rad jedva da ostaje prostora za dušu, za istinski susret sa sobom, s drugima, s Bogom. U sklopu takvog shvaćanja i pristupa, knjiga „Pohvala dokolici“ Josefa Piepera pojavljuje se kao iznenađenje, kao podsjetnik na prave razloge dara života.

„Pohvalu dokolici“ Josef Pieper napisao je 1947. godine, dakle u vrijeme i u svijetu izrazito nesklonima dokolici. Naslov njegove knjige podsjetio me je na knjigu „Život oblika“ Henria Focillona, prvi put objavljenu 1934. godine, čije je zadnje poglavlje naslovljeno „Pohvala ruci“. U tom poetiziranom eseju Henri Focillon o rukama ne govori u smislu „upotrebne vrijednosti“, u smislu korisnosti. On o njima govori kao o prijateljicama koje nam otkrivaju čudesnost svijeta (uključujući i našu čudesnost) te nam pomažu, štoviše potiču nas da i mi sudjelujemo u oblikovanju čudesnosti ovoga svijeta.

„Pohvala dokolici“ Josefa Piepera o tome govori na dublji, razrađeniji način. Josef Pieper nam jasno i uvjerljivo tumači da je dokolica nešto bitno različito od nerada, od dosade, od zagušenosti kojekakvim tzv. zabavnim sadržajima. Dokolica je oblik raspoloživosti i zauzetosti, iskaz odgovornosti, iskaz povjerenja i predanja. „Dokolica se živi od prihvaćanja“ – piše Josef Pieper.

Dokolica je oslonjenost na Boga i njegovu milost, dok rad lako postane iskaz grčevite usredotočenosti na sebe i svoje snage. Raspoloživost za dokolicu – i to ne samo prigodice – osposobljuje čovjeka za život u Božjem ritmu, usklađuje ga s Božjom voljom. Čovjek raspoloživ za dokolicu, otvoren je nadahnućima Božjega Duha. Štoviše, one ga uvode u istinsku slobodu. Imati hrabrosti za dokolicu znači imati hrabrosti za novu radost, za novi oblik služenja. Za životnije služenje.

„Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!“ – treća je Božja zapovijed. Njome nas Bog želi podsjetiti, potaknuti: „Spomeni se da si Gospodnji! Spomeni se svoga dostojanstva, svoje jedinstvenosti! Vrati se k meni…! Vrati s k sebi!“

Kroz dokolicu čovjek ulazi u iskustvo zadivljenosti i zahvalnosti. Kroz dokolicu se u njemu razrasta čežnja za Bogom i čovjek ima sve veću potrebu slaviti Boga. Slavljenje postaje bitna odrednica njegove osobnosti i njegovog života, a po tome se i njegov odnos prema radu i životu uopće produhovljuje. I čovjek zna da je dobro živjeti. Da je dobro – kroz raspoloživost Bogu – pridodati se životu. I da život, u svemu što jest, valja preobraziti u blagdan.

Stjepan Lice