PREKRASNA SLIKA

Simbolika slike na kojoj se susreću Majka Božja i prva žena Eva

Eva je oslikana tužna i bez ploda (ona je nerotkinja, bez djeteta). Marija, na drugoj strani, je trudna. Život – pravi Život! – ukorijenio se u srži njezina bića i uskoro će preobraziti živote svih muškaraca i žena. To je ta prekrasna tajna koja je oslikana na Marijinu radosnom licu…

Gaze-and-Hands

Slika o kojoj ćemo danas razmatrati, “Marija i Eva”, djelo je sestre Grace Remington, pripadnice Cistercitskog reda strogog opsluživanja (OSCO) iz Cistercitske opatije u Mississippiju. Sliku “Marija i Eva” sestra Grace nacrtala je u tehnici olovke i drvenih bojica, a dostupna je i u obliku razglednice. Osim kreativnih proizvoda, sestre se bave proizvodnjom i prodajom trapističkih kremastih karamela. Svakako vam preporučujemo da posjetite njihovu internetsku stranicu i malo više saznate o njima.

Simbolika ove prekrasne slike na različite nam načine daje prikaz svih naših vjerovanja o Mariji. Sam njezin izgled i estetski izričaj sugerira Evinu evidentnu ranjivost i Marijinu jasnu radost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S Marijine lijeve strane nalazi se Eva u čijem se liku možemo i mi sami pronaći; kako hodimo stazama svog života, posrćemo na prepreke koje nam zmija podmeće, bolno se držeći za naše izvore samozadovoljstva i božanskih pretenzija.

U pozadini slike, najnježnija od triju osoba Presvetog Trojstva – Duh Sveti (uvijek prisutan, a nikada ne zauzima središnje mjesto), lebdi i osvjetljava taj prostor. Bog Otac gleda na svoj ljubljeni vrt. Možda mu se i suza omakla dok promatra ovaj dugoočekivani susret. Konačno, Sin silazi u samu srž našeg ljudskog roda, gradi si prebivalište među gredama i daskama siromaštva i blagosti. On raste u utrobi mlade žene koja se zove Marija, na mjestu koje je fizički najbliže ljudskom srcu, pozdravljajući strpljivo pokrete ljudskog razvoja.

1. Vrt

U mnogim kulturama (uključujući drevnu egipatsku i mezopotamsku), vrt je mjesto gdje se iskazuje dobrodošlica. Vrt se navodnjava, kultivira i održava. Sve u njemu je namijenjeno susretu i zajedništvu.

U 2. poglavlju Knjige Postanka, sam Bog šeta vrtom i tako očituje svoje prijateljstvo i blizinu čovjeku. Vrt je dar čovjeku kako bi ga on obrađivao i brinuo se o njemu. U tom smislu, to je prostor za veze i suradnju.

Nažalost, vrt je također i biblijski prikaz negativnih osjećaja zavisti i ubojstva. To možemo vidjeti u Suzaninu vrtu (Daniel, 13), no ipak je to najočitije u Nabotovu vinogradu (Prva knjiga o Kraljevima, 21).

U tim proročkim tekstovima, vrt nas podsjeća na mirna čovjeka obasuta svim blagodatima.

U Pjesmi nad pjesmama, vrt je tu kao slika ljubavi. Zaručnik svojoj dragoj kaže: “Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen” [vrt ‘zatvoren’ na grčkom ima značenje raja] (Pjesma nad pjesmama 4,12).

Konačno, u 18. poglavlju Ivanova evanđelja, vrt opet postaje mjesto izdaje.

Sve nas ovo podsjeća da smo taj vrt zapravo mi. U našim se srcima odvija i nastavlja ta neprestana drama vjernosti i ljubavi, slabosti i izdaje. Ovaj nas crtež podsjeća da je Marija, poslušna u svojoj vjernosti, slomila taj krug zla. Ona je zbog toga “spes nostrae” (naša nada).

2. Luk

marija i eva

Luk se profilirano uklapa u katoličku arhitekturu i umjetnost. U sebi može sadržavati i simbolizirati više različitih stvari: snagu i potporu, lakoću i otvorenost unutar ograničenosti duhom, početak i kraj. U mitologiji se lukovi ili ulazi uvijek doživljavaju kao prijelazi u vrijeme i prostor (chronos, vremenski svijet) iz kojeg osoba dolazi i ulazi u drugu vrstu vremena i prostora (kairos, duhovni svijet).

Sam prikaz luka je jak i inspirativan, a ujedno i paradoksalan jer se temelji na slabosti. Leonardo da Vinci jednom je napisao kako “luk nije ništa drugo do snaga koju uzrokuju dvije slabosti; jer se luk u građevinama tvori od dva dijela kruga, a svaki od tih dijelova sam po sebi je jako slab te lako može pasti, i kako jedan podupire pad drugoga, dvije slabosti se pretvaraju u jednu snagu”. (izvor)

Luk na ovoj slici predstavlja susret povijesti i vječnosti. Mi ulazimo u nešto posebno. Evina tuga i Marijina radost upućuju na povijesne stvarnosti (Evina tuga predstavlja ljudsku tugu tijekom povijesti), no one također upućuju i na jedan vječni segment: sigurno otkupljenje slabosti i grijeha, naše spasenje u Isusu Kristu, izvoru naše vječne radosti.

3. Plod

Pozorno oko će primijetiti tri vrste “plodova” na ovom crtežu. Prva dva su vidljiva na prvi pogled. Prvu vrstu plodova uočavamo kao dekor na luku i čini nam se kako je to neko voće. To voće izgleda zdravo, ukusno i ima ga u izobilju. Drugi plod vidimo u Evinim rukama – kao očitu poveznicu s činjenicom da je ona ubrala plod sa stabla spoznaje i pojela ga (Knjiga postanka 3). Treća vrsta ploda je sakrivena u Marijinoj utrobi: naravno, to je Isus Krist. Jer, Elizabeta je kliknula, “… blagoslovljen plod utrobe tvoje” (Luka 2,42).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dok je Evin plod bio “dobar za jelo”, “zamamljiv za oči”, “a za mudrost poželjan”, Marijin plod, njezin sin Isus, nešto je posve suprotno. Kad ga je rodila, Mariji je rečeno “da će joj mač boli probosti dušu”. Za vrijeme Isusove muke, za Njega se moglo reći: “Tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo, te obličjem više nije naličio na čovjeka… Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio” (Izaija 52,14–53,2). Naposljetku, kako Pavao kaže, On je bio “Židovima sablazan, a poganima ludost” (1 Kor 1,23).

Premda paradoksalno, Isus je pravi plod. On je ostvarenje baš svake naše želje. U tom smislu bismo mogli reći da biti kršćanin nije ništa drugo do postići svijest da je Isus naše sve, naša jedina hrana, okrjepa, naš jedinstveni izvor sreće, naš jedini “plod”.

Zbog svega toga, zbog njezina grijeha i neposluha, Eva je oslikana tužna i bez ploda (ona je nerotkinja, bez djeteta). Marija, na drugoj strani, je trudna. Život – pravi Život! – ukorijenio se u srži njezina bića i uskoro će preobraziti živote svih muškaraca i žena. To je ta prekrasna tajna koja je oslikana na Marijinu radosnom licu.
Iz svega ovoga je očito kako je Marija Majka našeg Gospodina i Majka svih kršćana. Ona je naša majka!

Na uzvišeniji način otkupljena s obzirom na zasluge svojega Sina i s njime sjedinjena tijesnom i nerazrješivom zadaćom i dostojanstvom: da bude roditeljicom Sina Božjega te stoga predraga kći Očeva i svetište Duha Svetoga: po tom daru iznimne milosti ona nadaleko nadvisuje sve stvorove, i nebeske i zemaljske. No, ujedno se u Adamovu rodu našla povezanom sa svim ljudima potrebnima spasenja, štoviše, ona je “uistinu majkom udova Kristovih… jer je s ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave”. Stoga se ona također pozdravlja kao najizvrsniji i posve jedinstven ud Crkve, te kao njezin pralik i najizvrsniji izvor u vjeri i ljubavi; Katolička je Crkva, poučena Duhom Svetim, prati s osjećajem djetinje odanosti kao preljubaznu majku. (Lumen Gentium, 53)

4. Ruke i pogled

Gaze-and-Hands

Grijeh ima čudan učinak na nas. Naizgled nam nudi sve, a na kraju nam, ipak, preostane samo sram i nezadovoljstvo. Ipak, iz nekog bizarnog razloga, mi se držimo za grijeh. On je kao svrab kojeg ne možemo zanemariti ili kao ožiljak koji stalno češemo. Čak i kada se nađemo pred onima koji bi nas mogli ozdraviti, često, protiv svoje volje, ne dopuštamo im da uvide naše borbe.

Tuga se počinje nastanjivati u našoj nutrini. I dok je Marija odjevena u plavu haljinu (simbol čovječanstva, jedino stvorenje koje može gledati prema raju), Eva je omotana svojom smeđom kosom, bojom zemlje, tla. Čini se kako je ona skoro pa zaboravila kako podići svoju glavu. Doista, grijeh stvara u našoj nutrini neku vrstu Alzeheimerove bolesti, zbog čega zaboravimo i svoje podrijetlo i ono za što smo predodređeni, a to je vječno zajedništvo s Bogom koji je Ljubav. Grijeh nas također dovede do toga da budemo zatvoreni za druge. Prestajemo ih gledati u oči, u strahu od onoga što bi u nama mogli vidjeti.

Marijin pogled je uperen prema jabuci, no usudio bih se reći kako ona gleda i dalje od jabuke. Gleda prema Evinom srcu. Nemojte zaboraviti da, iako je Marija rođena bez grijeha, njezina bezgrešnost je plod otkupljenja koje je došlo po njezinu Sinu. Njezina čistoća i radost su pravi dar, istinsko prihvaćanje. I ona sama je iskusila Božje beskrajno milosrđe i zbog toga ona može milostivo gledati prema Evinom srcu. Njezin pogled je pogled razumijevanja i majčinske samilosti.

Izgleda kako svojim rukama obavlja dvije različite geste. Lijevom rukom je uzela Evinu ruku  —  onu ruku kojom ona još uvijek, zbog stida, drži jabuku – te ju je naslonila na svoju utrobu. Marija je, potom, poučava prvom činu u ovoj kršćanskoj drami: moramo se osloboditi svog ponosa i srama kako bismo otkrili srce Živog Boga koje kuca.

Takva beskonačna ljubav je presvijetla za oči nenavikle na svjedočanstvo i uši gluhe za slušanje. Dodir, stoga, mora biti ključan instrument u tom prvom pokretu. Marija ne nudi objašnjenja niti argumente, ona ju, na jednostavan način, potiče na susret s Bogom koji Tijelom Postade. Odgovarajući na posve neočekivan način, Bog nas spašava postavši krhak, učeći nas da još jednom postanemo djeca, podsjećajući nas na čudesnu ljepotu otkucaja srca Svetog Djeteta u utrobi.

Svojom desnom rukom Marija podiže Evin pogled, pogled koji se ustalio u svojoj pognutosti. Svojim nježnim dodirom, ona i drugi put usmjerava njezin pogled prema svom ljubljenom Sinu.

Ovo sve je Marijino poslanje, ali i naše vlastito: naviještati radosnu vijest (evanđelje) o Božjem oprostu i svakoga dovesti do Njegova Presvetog Srca.

5. Svjetlo

Još jedan segment koji bih želio istaknuti je žućkasto-zlatno svjetlo koje obasjava cijeli prikaz. Ova boja često predstavlja božanstvenost, Božju milost i prisutnost. Na ovom crtežu možemo vidjeti kako svjetlo obavija i grli i Evu i Mariju.

Bog je otklonio sve sumnje po svom Sinu Isusu Kristu. On je Emanuel. On je s nama. Bilo da su to trenuci naših padova i grijeha, ili trenuci naše vjernosti i poslušnosti, Bog nas nikada ne napušta. On je tu, djeluje i voli nas u skrovitosti. Čak i da mora čekati tisuće godina dok mu konačno svjesno ne darujemo svoj čisti i neprikosnoveni “pristanak”, On će nas uvijek čekati.

6. Zmija

Serpent

U Lukinu evanđelju 1,42 čitamo kako se Elizabeta, čuvši Marijin pozdrav, napuni Duhom Svetim i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama.” Tu istu rečenicu možemo naći u još dvama biblijskim isječcima iz Starog zavjeta: Knjiga o Sucima 5,24 i Judita 13,18–20. U prvom slučaju imamo Deboru i Baraka koji izriču blagoslov nad Jaelom, nakon što je ona ubila Sisera. U to vrijeme povijesti spasenja nalazimo se u vremenu Sudaca (1220–1040 prije Krista). Bilo je to teško vrijeme za Izrael. Bog izabire i poziva sudce da se dignu i povedu njegov narod i kroz unutarnje, a i vanjske borbe.

Drugi biblijski odlomak govori o događaju koji se odvija puno kasnije, 105 godina prije Krista, ali situacija je jednaka: Izrael je potlačio snažni, strani neprijatelj Nabukodonozor. Ozija izriče blagoslov nad Juditom koja je odsjekla glavu Holofernu, generalu Nabukodonozora, kralju Babilonaca.

Tako je, u Lukinim očima  —  jer možemo biti uvjereni kako je on dobro poznavao Stari zavjet  — Marija žena koja, otvorivši svoje srce i svoje tijelo Utjelovljenoj Riječi, donosi konačnu pobjedu nad neprijateljem. Time što je Božjem planu izrekla svoje ponizno i poslušno “da”, Marija je postala uzrok spasenja, kako za sebe tako i za čitav ljudski rod.

Iz tog razloga, dok čitamo Vulgatin prijevod Knjige Postanka 3,15, “Ona će ti glavu satirati [zmiji]” (Knjiga Postanka 3,15), prvi kršćani i crkveni Oci su odmah povezali tu rečenicu s Marijom, koja je vjernim prihvaćanjem Božje milosti rodila Onoga koji će pobijediti zmiju, to jest – Đavla.

To je razlog zbog kojeg mi kršćani neprestano tražimo Marijinu pomoć. Ona nam svojim majčinskim zagovorom pomaže u borbi protiv Sotone i napasti u našim životima:

U tom, pak, poretku milosti Marijino majčinstvo neprekidno traje, od pristanka što ga je pri navještenju odano dala i koji je pod križem nepokolebljivo održala, pa sve do trajne savršenosti sviju izabranih. Na nebo uznesena, ona naime nije napustila tu svoju spasonosnu zadaću, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje nastavlja pribavljati darove vječnog spasenja. Svojom majčinskom ljubavlju ona se skrbi za braću svojega Sina koja još putuju, te se nalaze u pogibeljima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zbog toga se Blažena Djevica zaziva u Crkvi naslovima: Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice i Posrednice. No, to se shvaća tako da niti što oduzima niti što nadodaje dostojanstvu i djelotvornosti Krista, jedinoga Posrednika. (Lumen Gentium, 62)

Naposljetku, želio bih vas pozvati da pročitate i malo razmatrate sljedeća dva citata, koji su možda neki od najelokventinijih i najznačajnijih zapisa o Mariji u povijesti Crkve. Čak i u najranijim fazama kršćanske zajednice, svima je bilo jasno kako je Marija nova Eva, Majka sviju onih koji vjeruju i slijede njezina Sina.

Naime, Eva, koja bijaše djevica i neporočna, prihvativši zmijinu riječ, rodi neposluh i smrt. Djevica Marija, naprotiv, zače vjeru i radost kada joj anđeo Gabrijel donosi radosnu vijest da će Duh Gospodnji na nju sići i sila je Svevišnjega osjeniti, zbog čega će dijete koje rodi biti sveto i Božji Sin. Marija je na to odgovorila: ‘Neka mi bude po tvojoj riječi.’ Po njoj je rođen onaj na koga se, kao što sam pokazao, odnose sva Pisma, po kojemu Bog pobjeđuje zmiju. (sv. Justin Mučenik †165, Razgovor s Trifunom, 100)

Čula si, o Djevice, da ćeš začeti i roditi sina; čula si kako to neće biti ljudsko djelo, nego po Duhu Svetom. Anđeo očekuje odgovor; vrijeme mu je poći i vratiti se Bogu koji ga je poslao. I mi čekamo, o Gospo, za tvoju riječ samilosti; presudu osude koja nas teško pritišće… Uplakani Adam sa svojom tužnom obitelji protjeranom iz raja te to moli, o ljubljena Djevice. Abraham preklinje za to, David preklinje za to. Svi drugi sveti patrijarsi, tvoji pretci, svi to traže od tebe, dok prebivaju u zemlji sjena mrtvih. Ovo iščekuje cijela zemlja, prostire se pred tvoje noge. Ima pravo dok tako čini, jer o tvojoj riječi ovisi utjeha za one jadne, otkupnina za zatočene, sloboda za osuđene, uistinu, spasenje za sve sinove Adamove, čitav tvoj rod. Brzo odgovori, o Djevice, pohiti da odgovoriš anđelu, ili Gospodinu po anđelu. Odgovori riječju, primi Riječ Božju. Reci svoju riječ, začmi božansku Riječ. Udahni prolaznu riječ, a zagrli vječnu Riječ. … Iako je skromna tišina ugodna, časni govor je sada potrebniji. Otvori vjeri srce svoje, o blažena Djevice, usne svoje klicanju, utrobu svoju Stvoritelju. Gle, onaj kojeg svi narodi iščekuju je na tvojim vratima, kuca da uđe. Ako prođe jer si ti oklijevala, tužna bi ga iznova potražila, Onoga kojeg tvoja duša ljubi. Ustani, pohiti, otvori. Ustani u vjeri, pohiti u predanju, otvori u zahvaljivanju i slavljenju. “Evo službenice Gospodnje”, ona kaže, “neka mi bude po tvojoj riječi” (sv. Bernard iz Clairvauxa †1153, “Homilija na slavu Djevice Marije”)

 

Izvor: Catholic-link.org

Prijevod: T.S. | Bitno.net


Objavljeno: 8. travnja 2016.

Možda vam se svidi