Putovima Providnosti

U utorak 3. lipnja u knjižnici Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu predstavljena je knjiga mons. Fabijana Veraje  “Putovima providnosti”, s podnaslovom “Hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu i dušobrižništvo hrvatskih iseljenika u kontekstu Ostpolitik Svete Stolice”, u izdanju Crkva u svijetu, Split – Hrvatski povijesni Institut u Rimu. Predstavili su je doc. dr. Josip Dukić, prof. dr. Josip Vrandečić i prof. dr. Marko Trogrlić.

Riječ je o knjizi od prvorazrednog značaja za hrvatsku crkvenu i političku povijest. Knjiga ima šest poglavlja. U prvom “U ratnim godinama”, autor nas kao u filmu vodi “putovima” kojima ga je Providnost 1945. dovela do Rima, gdje je nastavio teološke studije (2. pogl. “U središtu kršćanstva”), da bi kasnije najveći dio svoga radnoga vijek proveo “u službi Svete Stolice” (3. pogl.), u Povijesnom odjelu Kongregacije obreda, odnosno Kongregacije za kauze svetih, u kojoj je od 1981. do 1993. bio dotajnikom. Kroz desetljeća je bio i “na usluzi Crkvi u domovini” (4. pogl.). Iako u osnovi autobiografskoga karaktera, ova nam poglavlja nude mnoštvo podataka o jednom vrlo zanimljivom, ali malo poznatom području: kako se dolazi do proglašenja blaženika i svetaca. Tome je predmetu posvećena, na kraju knjige, i posebna studija pod naslovom “Na tragovima svetosti”.

Međutim, najveći dio knjige je posvećen prilikama u hrvatskim crkvenim krugovima u Rimu pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća. Bilo je to vrijeme tzv. Ostpolitik Svete Stolice koja je išla za tim da u komunističkim zemljama postigne povoljnije uvjete za djelovanje Katoličke Crkve. U Jugoslaviji je kao rezultat te politike došlo do potpisivanja “Protokola o razgovorima koji su vođeni između predstavnika Svete Stolice i Vlade SFR Jugoslavije” (1966.). Knjiga nam otkriva mnoge nepoznate pojedinosti o onodobnim crkveno-političkim prilikama u Crkvi u Hrvata, u prvom redu o zbivanjima u hrvatskim crkvenim krugovima u Rimu, ali i o odnosu domovinske Crkve prema hrvatskom iseljeništvu. Naime, Zavod sv. Jeronima u Rimu i pitanje dušobrižništva hrvatskih iseljenika bilo je u centru interesa beogradskog komunističkog režima, pa dosljedno i u pregovorima Vlade sa Svetom Stolicom. Autor uglavnom daje riječ dokumentima koji se odnose na tu problematiku, ostavljajući ponajviše samom čitatelju da donese sud o pojedinim postupcima odgovornih na raznim razinama. Radi se, svakako, o jednom od najvažnijih pitanja s kojima su se morali suočiti odgovorni crkveni faktori s jugoslavenskim komunističkim vlastima u drugoj polovici XX. stoljeća. Kako su tekli pregovori između Svete Stolice i beogradske Vlade, dosta je toga postalo poznato nakon što su objavljeni dokumenti iz arhiva kardinala Augustina Casarolija, koji je bio glavni pregovarač s beogradskom Vladom. Verajina pak  knjiga omogućuje jedan drugi pogled na ono što je u hrvatskim crkvenim krugovima prethodilo Beogradskom Protokolu.

Tko god ne želi zatvarati oči pred činjenicama, morat će posegnuti za ovom knjigom, koja se inače čita kao roman. Radi se o doista izvanrednom doprinosu hrvatskoj historiografiji o onom razdoblju.

M.U. | Bitno.net